Dok jedna stambena zgrada u Zagrebu broji više stanara nego mnoge hrvatske općine, stručnjaci upozoravaju da je postojeći sustav lokalne samouprave neefikasan, skup i podložan zloupotrebama. Kako reformirati sustav koji je desetljećima služio za učvršćivanje političke moći, a ne za dobrobit građana?
Hrvatska se već godinama suočava s izazovom ekstremne administrativne rascjepkanosti. Od ukupno 420 jedinica lokalne samouprave s manje od 5.000 stanovnika, njih dvadesetak su gradovi, dok ostatak čine općine. No, podaci su još alarmantniji kada se zaviri u detalje: čak 276 općina ima manje od 3.000 stanovnika, a njih 55 broji manje od 1.000 duša. Na samom dnu ljestvice nalazi se općina Civljane sa svega 171 stanovnikom, piše novinar Indexa, Vedran Salvia.
U medijskom i političkom prostoru kao svojevrsna "mjerna jedinica" za ovaj apsurd često se koristi zagrebačka Mamutica. Najveća stambena zgrada u Hrvatskoj, sa svojih 1.169 stanova i oko 5.000 stanara, ima više stanovnika nego brojne općine diljem države.
Iako je ova usporedba više retorička nego analitička, ona zorno ilustrira problematičnu strukturu. Dok se jedna zgrada oslanja na upravljanje stambenom zajednicom, općine zahtijevaju puni administrativni aparat – načelnike, vijeća i prateće službe – što je u mnogim slučajevima nerazmjerno stvarnim potrebama lokalne zajednice.
Kritičari sustava ističu da ovakva struktura nije nastala slučajno. Nakon 1991. godine, broj jedinica lokalne samouprave naglo je porastao na sadašnjih 428 općina i 128 gradova. Mnogi analitičari ovaj proces pripisuju tadašnjim političkim instrukcijama, s ciljem učvršćivanja vlasti HDZ-a diljem Hrvatske.
Stvoren je model u kojem lokalni moćnici, često bez protukandidata na izborima, upravljaju sustavima koji formalno postoje zbog građana, ali u praksi nerijetko služe uskom krugu ljudi. Ovakvo "šerifovanje" stvara plodno tlo za klijentelizam i korupciju, pri čemu su stotine tisuća građana postale ovisne o milosti lokalne vlasti. Financijska neodrživost je ovdje ključna: više od 80 posto općina ovisi o sredstvima iz državnog proračuna (fiskalno izravnanje), bez kojih ne bi mogle funkcionirati.
Dubravka Jurlina Alibegović, znanstvena savjetnica Ekonomskog instituta i bivša ministrica uprave, naglašava da puko brojanje stanovnika nije jedini kriterij za opravdanost općine.
- Veličina stanovnika nije jedini kriterij. Treba uzeti u obzir geografsku raspršenost, izoliranost, dostupnost usluga i povijesne specifičnosti", pojašnjava Jurlina Alibegović. Ipak, priznaje da je problem održivosti stvaran. "Vrlo male općine često imaju ograničene administrativne kapacitete – ponekad nemaju niti zaposlenog pročelnika – te ovise o državnoj pomoći, što sustav čini skupim i neefikasnim.
Rješenje nije u mehaničkom ukidanju općina, što bi moglo izazvati otpor lokalnog stanovništva, već u pametnoj reformi. Jurlina Alibegović predlaže tri smjera djelovanja:
- Treba smanjivati broj općina, ali ne mehanički. Cilj mora biti funkcionalnost i kvaliteta obavljanja javnih usluga, a ne samo administrativno rezanje - zaključuje Jurlina Alibegović.
Dok se rasprava o reformi lokalne samouprave nastavlja, jedno je jasno: status quo, koji mnoge općine drži u stanju potpune financijske i političke ovisnosti o centru, dugoročno nije održiv model za modernu državu, piše Salvia za Index.
D.G.
PROČITAJTE JOŠ:


© 2026 Morski HR. Powered by Ghost & Staticweb.dev