Republika Hrvatska raspolaže iznimno vrijednim prirodnim resursom - pomorskim dobrom, koje je kao opće dobro zaštićeno ustavom i nizom posebnih zakona. Unatoč tomu, nezakonite radnje na pomorskom dobru, od bespravne gradnje i privatizacije obale do ekološkog onečišćenja, i dalje predstavljaju ozbiljan društveni problem.
Ovaj tekst analizira pravnu obvezu građana da prijave takve nezakonitosti, ulogu instituta zaštite prijavitelja nepravilnosti (zviždača), te dokazuje kako aktivno civilno sudjelovanje nije samo pravo, već i zakonska i moralna dužnost. Tekst nadalje razmatra kako rastuće prijave svjedoče o ekološkoj i pravnoj osviještenosti društva te kako taj pritisak odozdo stvara preduvjete za sustavnu promjenu zakonodavstva.
Ne postoji zakonska odredba koja bi građaninu onemogućila fotografiranje javnih prostora, uključujući obalu i more. Osoba koja dokumentira nezakonitu gradnju na pomorskom dobru vrsi društvenu korisnu radnju zaštićenu Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava.
Jadranska obala i njezino neposredno zaobalje predstavljaju jednu od najvrjednijih prirodnih, kulturnih i gospodarskih vrijednosti Republike Hrvatske. Pomorsko dobro - obuhvaćajući morsku obalu, luke, rijeke i jezera u dodiru s morem - ustavno je i zakonski definirana kategorija općeg dobra, sto znaci da nije u vlasništvu ni jedne fizičke ni pravne osobe, već pripada svima. Ipak, svakodnevna stvarnost pokazuje sustavno narušavanje tih načela: nezakonita gradnja, ograđivanje plaža, bespravno postavljanje pontona i vezova, ispuštanje otpadnih voda te ekološka onečišćenja postali su gotovo endemska pojava u obalnom pojasu.
Paradoks lezi u činjenici da su institucije formalno ovlaštene i obvezane djelovati, ali bez informacija s terena cesto ne reagiraju. U tom kontekstu građani - kao izravni korisnik i čuvar pomorskog dobra - postaje nezamjenjiv akter u sustavu pravne zaštite. Ovaj rad polazi od teze da prijavljivanje nezakonitih radnji nije samo opcija, nego pravna i moralna dužnost, te da upravo rast broja prijava svjedoci o demokratskom sazrijevanju društva i stvara pritisak koji vodi do izmjena zakonodavnog okvira.
Hrvatski Kazneni zakon - Neprijavljivanje počinjenog kaznenog djela propisuje kaznenu odgovornost svake osobe koja je znala da je počinjeno kazneno djelo za koje je propisana kazna, a to nije prijavila nadležnim tijelima. Ista logika primjenjuje na situacije u kojima je osobi poznato da se takvo djelo priprema.
Za teške ekološke delikte - primjerice za ona onečišćenja okoliša koja uzrokuju ugrozu zdravlja ljudi ili trajno oštećenje prirodnih vrijednosti - može se raditi upravo o kaznenim djelima s propisanom teškom sankcijom. U takvim slučajevima šutnja građanina koji zna za nezakonitost nije samo moralni propust, nego potencijalna kaznena odgovornost. Pritom Kazneni zakon eksplicitno isključuje obvezu prijave u slučajevima gdje bi ona izložila opasnosti samog prijavitelja ili njemu bliske osobe.
Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama (NN 83/23) temeljni je propis koji ureduje upravljanje, zaštitu i korištenje pomorskog dobra. Zakon definira pomorsko dobro kao opće dobro od interesa za Republiku Hrvatsku i podvrgava ga posebnom pravnom režimu koji onemogućuje stjecanje vlasništva. Svako bespravno zauzimanje, gradnja, ograđivanje ili uzrokovanje štete na pomorskom dobru predstavlja prekršaj ili kazneno djelo, ovisno o naravi, opsegu i namjeri počinitelja.
Nadležna tijela - Lučke kapetanije / Ispostave, redari JLS, inspekcija pomorskog dobra i Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture - dužna su postupati po svim prijavama. Međutim, bez sustavnog civilnog nadzora i prijavljivanja, kapacitet inspekcijskih tijela ne može pokriti sav opseg obalnog pojasa. Prijavom nezakonitosti, dokumentiranom fotografijama ili videozapisima uz navođenje mjesta i vremena, građani aktiviraju mehanizme koji inače ostaju „dormantni“ (Bez prijave, te ovlasti "spavaju") .
Zakon o zaštiti okoliša i Zakon o zaštiti prirode uspostavljaju sustav u kojemu svaki građanin ima pravo na informiranje o stanju okoliša, ali i pravo podnijeti prijavu nadležnim tijelima u slučaju onečišćenja. Ekološko onečišćenje mora - posebno ispuštanjem otpadnih voda, kemikalija ili krutog otpada - u određenim slučajevima ispunjava zakonska obilježja kaznenih djela.
Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća (EU) 2019/1937 o zaštiti osoba koje prijavljuju povrede prava Unije ozakonila je na razini Europske unije sveobuhvatan sustav zaštite prijavitelja, tzv. zviždača. Direktiva se primjenjuje na prijavljivanje povreda u područjima javne nabave, zaštite okoliša, sigurnosti hrane i proizvoda, financijskih usluga te suzbijanja korupcije.
Republika Hrvatska transponirala je Direktivu donošenjem Zakona o zaštiti prijavitelja nepravilnosti. Zakon propisuje: (1) pravo prijavitelja na zaštitu od odmazde - otkaza, diskriminacije, zastrašivanja i prijetnji; (2) obvezu javnih tijela i privatnih poslodavaca s vise od 50 zaposlenih da uspostave unutarnje kanale za prijavu; (3) mogućnost anonimne prijave putem vanjskih kanala, uključujući Pučkog pravobranitelja koji je određen kao nadležno tijelo.
Kljucni doprinos ovog normativnog okvira jest u tome sto otklanja najčešći razlog zbog kojeg građani ne prijavljuju: strah. Prijavitelje se štiti od pravnih i socijalnih posljedica, a teret dokazivanja osvete prebacuje se na osobu ili instituciju koja eventualno poduzme mjere protivne prijaviteljevim interesima. Time zakonodavac šalje jasnu poruku: prijaviti nepravilnost nije doušništvo - to je doprinos vladavini prava.
U kontekstu zaštite pomorskog dobra i okoliša, gračansko dokumentiranje dobiva posebnu pravnu i praktičnu težinu. Fotografija ili videozapis s vidljivim geografskim oznakama, datumom i vremenom predstavlja primarni dokazni materijal u prekršajnim i kaznenim postupcima. Inspekcijska tijela, Državno odvjetništvo i sudovi sve češće prihvaćaju ovakve materijale kao temeljni dokaz.
Postupak je jednostavan i zaštićen zakonom. Kada se uoči nezakonita radnja na pomorskom dobru ili ekološko onečišćenje, preporučuje se:
Ne postoji zakonska odredba koja bi građaninu onemogućila fotografiranje javnih prostora, uključujući obalu i more. Osoba koja dokumentira nezakonitu gradnju na pomorskom dobru vrsi društvenu korisnu radnju zaštićenu Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava.
Empirijski pokazatelji svjedoče o rastu broja prijava nezakonitosti na obalnom pojasu u posljednjem desetljeću. Istraživanja Udruge za prirodu, okoliš i održivi razvoj Sunce, Zelene akcije te izvješća Pučkog pravobranitelja pokazuju da civilni sektor i aktivni građani sve vise koriste formalne mehanizme prijave, sto dovodi do vidljivih institucionalnih reakcija. Slučajevi uklanjanja nelegalnih pontona, rušenja bespravnih objekata i pokretanja kaznenih istraga zbog ekološkog onečišćenja čest su rezultat upravo gračanskih prijava.
Ovaj trend ima dublje strukturalne učinke. Akumulacija prijava stvara statistički i politički pritisak koji opravdava i zahtijeva legislativne izmjene. Rasprave o izmjenama Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama uvelike su potaknute upravo dokumentiranim slučajevima nezakonitosti koje su prijavili građani i nevladine organizacije. Na taj način civilni nadzor izravno utječe na normativni okvir - osnažujući demokratski legitimitet legislative.
S aspekta teorije demokratske participacije (Habermas, 1996; Fung & Wright, 2003), ovakav model supsidijarne kontrole - u kojemu građani popunjavaju praznine u kapacitetu institucija - nije defekt sustava, nego njegova imanentna snaga. Aktivni građani koji prijavljuje ekološku povredu nije samo svjedok: on je nositelj javnog interesa i koautor pravnog poretka.
Prijavljivanje nezakonitih radnji na pomorskom dobru i ekoloških povreda nije izbor koji prepuštamo nekome drugome - to je dužnost utemeljena u pravu, etici i demokratskim vrijednostima. Kazneni zakon propisuje odgovornost za neprijavljivanje teških kaznenih djela; Zakon o zaštiti prijavitelja nepravilnosti jamci zaštitu od odmazde; a Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama daje svim građanima pravo i interes u očuvanju zajedničkog dobra.
Fotografirajte. Dokumentirajte. Prijavite. Jer upravo u toj jednostavnoj građanskoj radnji leži snaga koja mijenja zakone, puni inspekcijske dosjei, čuva more za buduće naraštaje. Rastuće prijave nisu tek statistika - to je mjerilo demokratske zrelosti jednog društva i dokaz da sustav funkcionira onda kada ga građani aktiviraju.
Milo Miklaušić, kap.
PROČITAJTE JOŠ:




LITERATURA:
1. Republika Hrvatska. Kazneni zakon.
2. Republika Hrvatska. (2023). Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama. Narodne novine, 83/23.
3. Republika Hrvatska. Zakon o zaštiti okoliša.
4. Republika Hrvatska. Zakon o zaštiti prirode.
5. Republika Hrvatska. Zakon o zaštiti prijavitelja nepravilnosti.
6. Europski parlament i Vijeće. (2019). Direktiva (EU) 2019/1937 o zaštiti osoba koje prijavljuju povrede prava Unije. Službeni list EU, L 305/17.
7. Ustav Republike Hrvatske.
8. Habermas, J. (1996). Between Facts and Norms: Contributions to a Discourse Theory of Law and Democracy. MIT Press.
9. Fung, A., & Wright, E. O. (Ur.). (2003). Deepening Democracy: Institutional Innovations in Empowered Participatory Governance. Verso Books.
10. Sunce - Udruga za prirodu, okoliš i održivi razvoj. (2022). Godišnje izvješće o stanju pomorskog dobra i prijavljenim nepravilnostima. Split: Sunce.
11. Zelena akcija. (2023). Onečišćenje i nadzor obalnog pojasa - analiza prijava i institucionalnih odgovora. Zagreb: Zelena akcija.
12. Pučki pravobranitelj Republike Hrvatske. (2023). Izvješće o zaštiti prava na zdrav okoliš i primjeni Zakona o zaštiti prijavitelja nepravilnosti. Zagreb.
13. Šikić, M., & Ofak, L. (2020). Zaštita okoliša kao temelj ustavnih prava i zakonodavnih dužnosti. Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 70(1), 25-54.
14. Bolanča, D. (2018). Temeljne značajke novog Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama. Poredbeno pomorsko pravo, 57(172), 1-28.
© 2026 Morski HR. Powered by Ghost & Staticweb.dev