Stručnjakinja za turizam o hrvatskoj stvarnosti: "Što nam vrijedi zarada ako si domaći više ne mogu priuštiti život u vlastitom gradu?"

Koliko je u Hrvatskoj živ održivi turizam, što pod njim uopće podrazumijevamo  te kako upravljamo kulturnom baštinom, u razgovoru za Morski.hr objašnjava dr.sc. Daniela Angelina Jelinčić, znanstvena savjetnica u trajnom zvanju u Institutu za razvoj i međunarodne odnose i autorica nekoliko znanstvenih studija o turizmu.

Gdje je u hrvatskom trenutno najveći jaz između načelnog prihvaćanja koncepta održivosti i stvarne implementacije na terenu?

- Mislim da je najveći jaz između onoga što govorimo o održivosti i naše stvarne spremnosti da zbog nje promijenimo način turističkog razvoja. Svi želimo održivi turizam, ali istodobno želimo i sve više turista, sve više smještajnih kapaciteta i sve veće prihode. A u određenom trenutku ti ciljevi jednostavno postaju međusobno suprotstavljeni. Evo, uzmimo npr. Dubrovnik.

Jedno recentno istraživanje pokazuje da je broj jedinica kratkoročnog turističkog najma u povijesnoj jezgri između 2017. i 2025. porastao za čak 53 posto. A govorimo o gradu koji se već godinama suočava s problemom prekomjernog turizma. Naravno, Dubrovnik je u međuvremenu poduzeo i niz konkretnih mjera za upravljanje turističkim tokovima (što uključuje i reguliranje dolazaka kruzera i turističkih autobusa), što svakako treba pohvaliti. Ali upravo taj primjer pokazuje koliko je teško uskladiti gospodarske interese s dugoročnim očuvanjem prostora i kvalitete života. 

“Hrvatska ima Strategiju razvoja održivog turizma, ali pitanje je koliko ona utječe na odluke na terenu” 

- Mišljenja sam da se tu najbolje vidi problem. Održivost nije samo pitanje kako ćemo bolje rasporediti postojeće turiste, nego i jesmo li spremni reći da na određenom prostoru više nema mjesta za daljnje širenje turističkih kapaciteta. A pritom često zaboravljamo da  održivost ima više dimenzija. Najčešće govorimo o okolišnoj održivosti, a u turizmu, naravno, i o ekonomskoj. No jednako su važne kako društvena, tako i kulturna održivost.

Što nam vrijedi turistička destinacija koja ostvaruje izvrsne prihode ako si njezini stanovnici više ne mogu priuštiti život u vlastitom gradu? Ili ako povijesna jezgra izgubi svoje obrte, svakodnevni život i lokalni identitet? Hrvatska ima Strategiju razvoja održivog turizma do 2030. godine, a imamo i zakonski okvir koji predviđa praćenje pokazatelja održivosti i izradu planova upravljanja destinacijama. Dakle, ne možemo reći da nemamo dokumente i instrumente. Pravo je pitanje koliko će oni doista utjecati na odluke koje se donose na terenu. Jer održivost se ne dokazuje strategijom, nego promjenama koje ljudi mogu osjetiti u svakodnevnom životu.

Na temelju kojih konkretnih pokazatelja možemo pouzdano procijeniti je li pojedina turistička destinacija uistinu u procesu zelene tranzicije ili je riječ samo o tzv. greenwashingu?

- Prije svega, moramo znati što mjerimo. Nije dovoljno da destinacija ima nekoliko ekološki certificiranih hotela, promovira biciklizam ili koristi slogan o zelenom turizmu. To mogu biti korisne aktivnosti, ali same po sebi ne dokazuju održivost. Zato su nam potrebni pokazatelji koji prate stvarne promjene tijekom vremena. Primjerice, koliko se vode i energije troši u odnosu na turistički promet, koliko otpada nastaje, kakva je kvaliteta mora, koliko se koristi javni prijevoz ili koliko se novih površina izgrađuje za potrebe turizma…

Ali, kao što sam već rekla, održivost nije isključivo vezana na ozelenjivanje ili ekonomiju, tome svakako treba dodati i pokazatelje društvene i kulturne održivosti pa bi trebalo mjeriti i zadovoljstvo stanovnika, dostupnost stanovanja, udio lokalnih poduzetnika u turističkoj ponudi, očuvanje tradicijskih obrta ili dostupnost kulturnih sadržaja lokalnoj zajednici. 

“Nije dovoljno osmisliti novu kulturnu rutu i nazvati je održivom” 

- Znam da se i pri izradi hrvatskog sustava pokazatelja održivosti puno razmišljalo o tome kako odabrati pokazatelje koji će biti ne samo relevantni nego i stvarno mjerljivi. To je velik izazov. Primjerice, relativno je jednostavno izmjeriti broj noćenja, ali kako izmjeriti gubitak lokalnog identiteta ili osjećaj stanovnika da više ne pripadaju vlastitom gradu? Upravo zato mislim da treba kombinirati statističke podatke s redovitim istraživanjima među stanovnicima. I, što je posebno važno, rezultate treba javno objavljivati. Ako destinacija tvrdi da je održiva, trebala bi moći pokazati što se konkretno poboljšalo u posljednjih nekoliko godina. Ako toga nema, postoji opravdana sumnja da je održivost samo dio promocije.

I sama sam se kroz rad na projektu MED-Routes, koji se provodio za područje Dubrovačko-neretvanske županije, bavila pitanjima održivog kulturnog turizma. Takvi projekti dobro pokazuju koliko je važno načelne ciljeve održivosti pretvoriti u konkretne aktivnosti, ali i unaprijed odrediti kako ćemo pratiti njihove učinke. Jer nije dovoljno osmisliti novu kulturnu rutu i nazvati je održivom. Treba provjeriti kakve koristi donosi lokalnoj zajednici, kako utječe na prostor i potiče li doista odgovornije ponašanje posjetitelja. Trenutno se stvarno nitko ne može žaliti da sredstva za projekte koji se bave zelenom tranzicijom nisu dostupna; ovaj ih je europski financijski okvir zaista obilato nudio. No, upitno je koliko su financirani projekti uistinu donijeli promjenu, to će se pokazati tek kad budu evaluirani.

Kako povijesne jezgre poput Dubrovnika, Splita, Šibenika, Trogira mogu uravnotežiti pritisak masovnog turizma i sačuvati kvalitetu života lokalnog stanovništva?

Mislim da je najvažnije prestati promatrati povijesne jezgre isključivo kao turističke atrakcije. To su prije svega mjesta u kojima ljudi žive ili bi barem trebali moći živjeti. Turizam je samo jedna od njihovih funkcija. Upravljanje brojem posjetitelja svakako je važno, ali nije dovoljno. Možemo ograničiti broj ljudi koji istodobno ulaze u povijesnu jezgru, no ako se stanovi i dalje pretvaraju u turistički smještaj, ako nestaju trgovine potrebne stanovnicima i ako se svi poslovni prostori pretvaraju u suvenirnice i ugostiteljske objekte, problem nismo riješili.

Zato je potrebno povezati turističko upravljanje s prostornim planiranjem, stambenom politikom, prometom i zaštitom kulturne baštine. Dakle, radi se o integriranom planiranju i upravljanju. To podrazumijeva i određivanje prihvatnog kapaciteta destinacije, ali ne samo u fizičkom smislu. Važno je koliko posjetitelja može podnijeti infrastruktura, koliko sama baština, ali i koliko ih lokalna zajednica može prihvatiti bez ozbiljnog narušavanja kvalitete života, a da istovremeno i turističko iskustvo bude ugodno.

Također, mislim da bismo trebali više ulagati u kvalitetu turističkog iskustva, a manje u stalno povećavanje broja posjetitelja. Turist koji ostaje dulje, upoznaje lokalnu kulturu i koristi različite lokalne usluge može donijeti više koristi od velikog broja jednodnevnih posjetitelja. Naravno, pod uvjetom da takav turizam ne stvara dodatni pritisak na stanovanje i prostor.

Kako masovni turizam utječe na gubitak nematerijalne baštine i autentičnog identiteta zajednice kada tradicija postane samo kulisa za potražnju posjetitelja?

- Nematerijalna baština posebno je osjetljiva zato što ona nije samo nešto što pokazujemo turistima. Ona živi kroz ljude, njihove običaje, znanja, vještine i svakodnevne prakse. Ako nestane zajednica koja tu baštinu prenosi, nestaje i njezin smisao. U turizmu se često tradicija prilagođava turističkim očekivanjima ili se mijenja kako bi turistima bila „zanimljivija“. U literaturi to zovemo terminom „staged authenticity“ ili postavljanjem tradicije na scenu. U takvim slučajevima postoji opasnost da se običaji pojednostavljuju, skraćuju ili pretvaraju u predstavu koja se ponavlja zato što je turistima zanimljiva. Pritom ne mislim da je svaka turistička prezentacija tradicije loša. Dapače, turizam može pomoći očuvanju baštine, omogućiti dodatne prihode i zainteresirati mlađe generacije za tradicijske vještine.

Ključno je pitanje tko odlučuje o tome kako će se baština predstavljati i tko od toga ima koristi. Ako lokalna zajednica sama oblikuje način predstavljanja svoje baštine i zadržava kontrolu nad njome, turizam može biti pozitivan. Ako se tradicija oblikuje isključivo prema zahtjevima tržišta, tada postoji opasnost da izgubi značenje za ljude kojima izvorno pripada. Osobno mislim da je jedan od najvećih problema kada baštinu počnemo promatrati samo kroz njezinu ekonomsku vrijednost. Neke tradicije vrijedi očuvati jednostavno zato što su važne zajednici, čak i ako od njih nikada nećemo napraviti turistički proizvod.

Zašto održivi turizam više nije dovoljan i na koji način turističke aktivnosti trebaju aktivno obnavljati lokalni ekosustav i kulturu?

- Ne bih rekla da održivi turizam više nije dovoljan, prije bih rekla da ga još uvijek nismo uspjeli dosljedno ostvariti. Ideja održivog turizma od početka je bila da turizam ne ugrožava prirodne i kulturne resurse te da donosi koristi lokalnoj zajednici. Problem nije toliko u konceptu koliko u njegovoj provedbi.

Danas se sve više govori o regenerativnom turizmu, koji ide korak dalje i nastoji da destinacija nakon turističkih aktivnosti bude u boljem stanju nego prije njih. To je zanimljiv pristup, osobito u destinacijama koje su već pretrpjele određenu degradaciju. Primjerice, dio prihoda od turizma može se usmjeriti u obnovu prirodnih staništa, revitalizaciju zapuštenih kulturnih krajolika, očuvanje tradicijskih obrta ili obnovu prostora koji će koristiti lokalnom stanovništvu. Turisti čak mogu sudjelovati u određenim aktivnostima očuvanja baštine ili prirode, ali samo ako su one stručno osmišljene i stvarno korisne. Za to u literaturi nalazimo termine „voluntourism“ odnosno „visiteering“; prvi opisuje turističke aktivnosti kratkoročnog volontiranja prilikom putovanja (obično u ekonomski loše stojećim destinacijama ili u okolišnim projektima), a drugi nije nužno vezan za turizam, ali predstavlja sličan koncept posjete lokalnog stanovništva kulturnim lokalitetima te njihovo uključivanje u jednostavne poslove (npr. čišćenje smeća na baštinskom lokalitetu).

Ipak, bila bih oprezna s uvođenjem novih atraktivnih pojmova. Ako destinacija govori da je regenerativna, a istodobno nastavlja nekontrolirano graditi i povećavati pritisak na prostor, onda smo samo zamijenili jedan marketinški izraz drugim. Važno je što se stvarno mijenja, a ne kako to nazivamo. 

“Vremenske ulaznice, usmjeravanje posjetitelja prema manje opterećenim lokacijama i razdobljima godine” 

Koje su se suvremene pametne metode upravljanja gužvama (poput vremenskih ulaznica, prostornog disperziranja i cjenovnih modela) pokazale najučinkovitijima u praksi? Postoje li neki dobri primjeri iz europskih praksi?

- Postoji čitav niz metoda upravljanja posjetiteljima i ne postoji jedno rješenje koje odgovara svakoj destinaciji. U praksi je najvažnije kombinirati različite mjere, ovisno o karakteristikama prostora i problemima koje želimo riješiti. Jedna od vrlo korisnih metoda jesu vremenske ulaznice, kojima se broj posjetitelja raspoređuje tijekom dana. Dobar primjer je kapela Scrovegni u Padovi, poznata po Giottovim freskama, gdje se posjeti organiziraju u ograničenim vremenskim terminima i manjim skupinama kako bi se zaštitila iznimno osjetljiva baština.

Druga mogućnost je usmjeravanje posjetitelja prema manje opterećenim lokacijama ili razdobljima godine. No, pritom treba biti oprezan jer ako samo preusmjerimo velik broj turista iz jedne preopterećene četvrti u drugu, nismo riješili problem, nego smo ga premjestili.

Zanimljiv je i primjer Venecije, koja je uvela naplatu pristupa jednodnevnim posjetiteljima u određenim danima. Tijekom 2026. godine cijena je iznosila pet ili deset eura, ovisno o tome koliko se unaprijed plaćalo. To je pokušaj upravljanja turističkim tokovima putem cijena i rezervacija. Međutim, još uvijek treba pažljivo procjenjivati koliko takva mjera stvarno smanjuje opterećenje grada, a koliko samo donosi dodatne prihode. Sama visina ulaznice, naime, nije toliko visoka da bi stvarno destimulirala posjet Veneciji.

Sve važniju ulogu imaju i digitalni alati koji omogućuju praćenje gužvi i pravodobno informiranje posjetitelja. Ali tehnologija sama po sebi nije rješenje. Ona nam može pokazati gdje i kada nastaje problem, no netko na temelju tih podataka mora donijeti odluku.

U upravljanju baštinom koristimo i pristup koji se naziva granicama prihvatljivih promjena, poznat kao LAC (limits of acceptable change). Pritom nije ključno samo pitanje koliko ljudi može ući na određeni lokalitet, nego kakve su posljedice njihova posjeta i koje smo promjene spremni prihvatiti. Primjerice, možemo pratiti oštećenja baštine, vrijeme čekanja, opterećenje infrastrukture ili zadovoljstvo stanovnika i na temelju toga prilagođavati mjere. I opet, netko mora odlučiti kolika je tolerancija na promjenu; nitko ne očekuje da se baš ništa tijekom vremena neće promijeniti, jer je promjena dio života, bez obzira na to razvija li lokalitet turizam ili ne, pitanje je samo do koje nam je granice takva promjena prihvatljiva.

Dakle, uspješno upravljanje posjetiteljima nije nužno ono koje omogućuje da primimo što više ljudi, nego ono koje omogućuje da posjetitelji imaju kvalitetno iskustvo, a da pritom ne ugrožavamo baštinu i svakodnevni život lokalne zajednice.

Na koji način klimatska kriza (ekstremne temperature, podizanje razine mora, atmosferska zagađenja) izravno ugrožavaju materijalnu kulturnu baštinu i kako je zaštititi?

- Klimatske promjene već predstavljaju ozbiljnu prijetnju kulturnoj baštini, osobito na obalnim područjima. Podizanje razine mora, češće obalne poplave, ekstremne oborine, visoke temperature i promjene vlažnosti mogu ubrzati propadanje povijesnih građevina i arheoloških lokaliteta. Primjerice, prodor slane vode i kristalizacija soli mogu oštećivati kamen i žbuku, a nagle promjene temperature i vlažnosti dodatno opterećuju povijesne materijale.

Onečišćenje zraka također pridonosi njihovoj degradaciji, iako ga ne treba poistovjećivati s klimatskim promjenama. Nizozemske se destinacije ozbiljno susreću s takvim problemima jer razina ugljikovog dioksida povećava temperaturu što podiže razinu mora i narušava statiku građevina pa tako npr. u Amsterdamu čak kao turističku atrakciju imate tzv. „dancing houses“ odnosno građevine koje su se nakrivile i turistima su možda zanimljive, ali za same građevine to je ozbiljan problem. U tom smislu neki gradovi, kao primjerice Den Bosch koji dijeli slične izazove već odavno imaju strateške planove upravljanja klimatskim promjenama do 2050. godine! Klima se ne može promijeniti preko noći, stoga i takve dugoročne strategije. Problem je što smo se dugo bavili ponajprije saniranjem oštećenja, a danas sve više moramo razmišljati preventivno. To znači procijeniti koji su lokaliteti najugroženiji, pratiti promjene i unaprijed planirati mjere prilagodbe.

Pritom ne smijemo zaboraviti da kulturna baština može biti i dio rješenja. Tradicijska gradnja, korištenje lokalnih materijala, prilagodba naselja klimatskim uvjetima ili sustavi gospodarenja vodom sadrže znanja koja nam i danas mogu biti korisna. Dakle, baštinu ne trebamo samo štititi od klimatskih promjena, nego možemo učiti i iz načina na koje su se prethodne generacije prilagođavale okolišu. Publikacije na kojima sam radila u posljednjih nekoliko godina, konkretno „Priručnik za ozelenjivanje kulturne baštine“ odnosno „Priručnik za održivost kulturne baštine“ to objašnjavaju puno detaljnije.

Na koji način uključiti lokalne stanovnike, obrtnike i stambene zajednice u donošenje odluka o upravljanju baštinom kako turizam ne bi uzrokovao gentrifikaciju što kod nas postaje praksa, a ne slučaj? 

- Moramo prestati poistovjećivati sudjelovanje građana s javnom raspravom koja se organizira kada su ključne odluke već donesene. Ako želimo stvarno uključiti lokalnu zajednicu, ona mora sudjelovati od početka, kada se tek definiraju problemi, ciljevi i moguća rješenja. Kad već spominjem publikacije, ovdje vrijedi istaći „Priručnik za sudioničko planiranje i upravljanje kulturnom baštinom“ koji je dio iste serije i koji objašnjava upravo te razine i modalitete uključivanja lokalne zajednice.

To znači da stanovnici, obrtnici, predstavnici mjesnih odbora i drugi lokalni akteri trebaju imati mogućnost utjecati na odluke o turističkom razvoju, korištenju javnih prostora i zaštiti baštine. Mogu se organizirati stalna savjetodavna tijela, participativne radionice ili zajedničko planiranje pojedinih prostora. No važno je da prijedlozi građana imaju stvarnu težinu i da se jasno objasni koje su njihove preporuke prihvaćene, a koje nisu i zašto.

Također, posebno bih naglasila da sudjelovanje u odlučivanju treba povezati sa sudjelovanjem u koristima koje turizam donosi. Ako lokalna zajednica snosi troškove turističkog razvoja, a najveći dio koristi odlazi drugdje, teško možemo govoriti o održivosti.

Upravo zato smatram važnim očuvanje prostora za lokalne obrtnike, poticanje lokalnog poduzetništva i ulaganje turističkih prihoda u sadržaje potrebne stanovnicima. Naravno, samo sudjelovanje građana neće spriječiti gentrifikaciju. Za to su potrebne i konkretne stambene, prostorne i gospodarske mjere. Turizam bi trebao pridonositi kvaliteti života lokalnog stanovništva, a ne postupno istiskivati ljude iz prostora koji su generacijama stvarali i održavali. 

“Nije broj noćenja jedino mjerilo uspjeha” 

Što bi morao biti prvi i najvažniji korak Ministarstva turizma i sporta te Ministarstva kulture i medija za dugoročnu zaštitu baštine? Pulska arena primjerice tek od iduće godine ima reguliran broj posjetitelja na koncertima...

- Mislim da bi najvažniji korak bio uspostaviti puno čvršću vezu između upravljanja turizmom i upravljanja kulturnom baštinom. Danas se o tim područjima još uvijek prečesto odlučuje odvojeno, iako se njihove posljedice itekako preklapaju.

Ministarstvo turizma i sporta već je uspostavilo okvir za praćenje održivosti i upravljanje destinacijama. S druge strane, sustav zaštite kulturne baštine ima svoje stručne kriterije i nadležnosti. Ono što nam treba jest njihova stvarna povezanost na razini pojedinih destinacija i lokaliteta.

Primjerice, kada se planira turističko korištenje zaštićenog spomenika, ne bi trebalo polaziti od pitanja koliko se ulaznica može prodati, nego što taj spomenik može podnijeti bez ugrožavanja svojih vrijednosti. Tek nakon toga treba odlučivati o broju posjetitelja, vrsti događanja, potrebnoj infrastrukturi i načinu korištenja prostora.

Pulska arena dobar je povod za takvu raspravu. Načelno podržavam određivanje broja posjetitelja na temelju stručne procjene, ali pritom treba voditi računa i o vrsti događanja, opterećenju konstrukcije, vibracijama, opremi koja se postavlja i drugim mogućim utjecajima. Nije svako događanje jednako zahtjevno za spomenik.

I konačno, mislim da moramo promijeniti način na koji procjenjujemo uspješnost turizma. Broj dolazaka, noćenja i prihodi jesu važni, ali ne mogu biti jedino mjerilo uspjeha. Ako pritom gubimo kulturnu baštinu, prostor i lokalno stanovništvo, dugoročno gubimo upravo ono zbog čega su naše destinacije privlačne.

Članak je objavljen uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.

Gloria Lujanović