Olupine kao odlagalište: odgovornost zagađivača i cijena nerada - Slučaj odlagališta plovila Voz Piškera i požara plovila u uvali Stran na otoku Krku

OMIŠALJ - Požar koji je 31. ožujka 2026. zahvatio šest plovila u uvali Stran na području Općine Omišalj nije obična crna kronika. Na tom se primjeru vidi kako se u Hrvatskoj proizvodi onečišćenje: privatni interes bez naknade zauzme javno dobro, nadležni to godinama toleriraju, a kad nastane šteta, račun plaća zajednica, ne onaj koji ju je izazvao.

Ovaj tekst brani tezu da izgorjela plovila nisu samo posljedica problema nego i njegov multiplikator. Olupina koja ostane u moru ili na obali prestaje biti imovina i postaje otpad, a otpad bez nadzora vrlo brzo postaje nelegalno odlagalište.

Što se dogodilo

Prema javno dostupnim izvješćima, požar je izbio u prijepodnevnim satima na jednom od vezanih plovila. Potpomognut burom, koja je na Krčkom mostu puhala i do 120 kilometara na sat, proširio se na još pet plovila i na obalno raslinje. Tijekom gašenja došlo je do curenja goriva, pa je lučka kapetanija naložila postavljanje zaštitnih plutajućih brana. Uzrok požara do posljednjih dostupnih izvješća nije utvrđen, a istraga je u tijeku.

Plovila su se nalazila izvan lučkog područja predviđenog za stalni vez. Zato nisu u nadležnosti Županijske lučke uprave Krk, nego Općine Omišalj. Lučki kapetan izjavio je da su vlasnici plovila već prije nekoliko godina dobili nalog da se maknu i da je Općina tada uklonila vezove, no plovila su se vratila, a vezovi su obnovljeni. Nalog izdan nakon požara izvršen je samo za jedno plovilo, pet izgorjelih plovila ostalo je na lokaciji, a za dva se ne zna ni registracija ni vlasnik. Općina je najavila da će utrošena sredstva potraživati pravnim putem.

Kako olupina postaje odlagalište?

Izgorjelo plovilo nije samo prazna ljuska. Čine ga stakloplastika, gume, plastika, ostaci goriva i ulja, akumulatori i premazi s biocidima. Svaka bura, svako more i svaka sezona usitnjavaju taj materijal i ispuštaju ga u more, a što olupina duže stoji, sanacija je skuplja i složenija.

Pravno je stvar jednostavna: stvar koje se vlasnik želi riješiti ili ju je napustio jest otpad, a otpad se ne smije ostavljati izvan ovlaštenih građevina za zbrinjavanje. Dva plovila bez poznatog vlasnika po definiciji su otpad bez obveznika. Preostalih pet, koje mjesecima stoje na istom mjestu, već su de facto odlagalište na pomorskom dobru, makar ga nitko nije tako nazvao.

Tu je i praktičan problem koji autor s pravom ističe: kamo s tim materijalom? Za zbrinjavanje staklo plastike u Hrvatskoj, prema dostupnim informacijama, ne postoji uhodan i javno poznat sustav. Dok ne postoji odredište, olupina se samo premješta, skladišti ili ostavlja. Svako mjesto na koje bi se olupine skupljale bez dozvole i plana zbrinjavanja, tko god ga uredio, bilo bi nelegalno odlagalište. 

Time se odgovara i na pitanje treba li otoku „deponija napuštenih plovila“ koju je započeo ŽLU Krk o čemu sam prije pisao 26 svibnja 2026 u Morski.hr . 

Ne treba mu deponija, treba mu sustav: evidencija, nalog, uklanjanje o trošku vlasnika i zbrinjavanje kod ovlaštenog oporabitelja. Deponija bez tog sustava samo bi ozakonila nerad.

Izgorjela plovila povećavaju odlagalište zbog pet razloga. Povećavaju količinu i opasnost otpada. Brišu vlasnika, a time i obveznika plaćanja. Nemaju zakonito odredište. Svaka tolerirana olupina poručuje sljedećem vlasniku da napuštanje ne košta ništa. I s vremenom povećavaju trošak, koji se prelijeva na javni proračun.

Zagađivači i oni koji im to omogućuju

Vlasnik koji bez dozvole, osiguranja i valjane registracije drži plovilo na javnom dobru nije žrtva okolnosti. On se besplatno koristi tuđim, zajedničkim prostorom i prebacuje rizik na druge. Ako plovilo izgori zbog nemara, odgovara on, a ako je požar podmetnut, riječ je o kaznenom djelu. U oba slučaja načelo „onečišćivač plaća“ ne smije ovisiti o tome je li istraga završena: uklanjanje i naknada štete u pravilu su obveza vlasnika, a istraga samo utvrđuje tko je kriv za požar.

Drugi krug odgovornosti čine oni koji tolerancijom omogućuju ponavljanje. Kad se vezovi uklone, a oni se obnove bez ikakve posljedice, to nije administrativna slučajnost, to je obrazac. Javnost zato ima pravo postaviti pitanja na koja treba odgovoriti dokumentima, a ne priopćenjima. Je li neko vezivanje bilo dopušteno nekima, a drugima nije, i na kojoj osnovi? Koliko je u proteklim godinama za to područje izdano naloga, mandatnih kazni i zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka? Tko je i kada posljednji put obišao uvalu?

Redari i pitanje imuniteta

Prema podacima na mrežnim stranicama Općine, u Odsjeku za komunalno gospodarstvo, prostorno uređenje i zaštitu okoliša radi troje službenika s redarskim ovlastima: glavna komunalna, prometna i pomorska redarica, komunalni, prometni i pomorski redar te komunalna i pomorska redarica. Ovlasti dakle postoje. 

Pomorski redari mogu utvrđivati stanje, izdavati naloge i pokretati sankcije. Autor smatra da je problem nerad, a ne nedostatak propisa, i ta se ocjena može potvrditi ili opovrgnuti samo dokumentima.

Postavlja se i pitanje štiti li te službenike saborski imunitet, s obzirom na to da je načelnica Općine Omišalj, prema javnim izvorima, istodobno i saborska zastupnica. Odgovor je ne. Imunitet iz članka 76. Ustava Republike Hrvatske osobna je zaštita zastupnika: štiti ga od odgovornosti za mišljenje izneseno i glasovanje u Saboru te od pritvaranja i kaznenog progona bez odobrenja Sabora, uz iznimke koje Ustav propisuje. On se ne prenosi na podređene, ne obuhvaća službenike jedinice lokalne samouprave i ne dira u njihovu odgovornost. 

Redar koji ne izvršava službenu dužnost odgovara disciplinski i, ovisno o okolnostima, prekršajno i kazneno (primjerice za nesavjestan rad u službi ili zlouporabu položaja i ovlasti). Nikakav politički položaj nadređenog to ne mijenja.

Pravi problem stoga nije imunitet nego neovisnost nadzora. Redari su dio općinske uprave na čijem je čelu politički odgovorna osoba. Kad bi se ona ili njezini suradnici našli u sukobu interesa, ili kad bi samo postojao dojam selektivnosti, nitko izvan općine ne bi to mogao provjeriti. Zato taj nadzor mora biti vanjski i javan: izvještaji o broju provedenih nadzora, izdanih naloga i naplaćenih kazni, upravni nadzor nadležnog ministarstva i inspekcija te, u slučaju sumnje u propust, prijava Državnom odvjetništvu. 

Time se ni na koga ne baca sumnja, nego se prestaje ovisiti o povjerenju. Tko radi svoj posao, ima čime to dokazati.

Što treba promijeniti?

1. Jasno razgraničiti nadležnost za sve vezove izvan lučkih područja i imenovati jedno tijelo koje odgovara za kontinuirani terenski nadzor, a ne samo za reakciju nakon štete.
2. Svaki nalog za uklanjanje mora imati rok i posljedicu: prisilno uklanjanje o trošku vlasnika, zapljena plovila i prekršajni postupak, bez beskonačnog ponavljanja istog naloga.
3. Plovilo bez valjane registracije ne smije se tolerirati na vezu. Evidencija plovila mora biti jedinstvena i dostupna svim nadležnim tijelima.
4. Uvesti financijsko jamstvo ili polog za privremeni vez i dosljedno potraživati troškove sanacije, uključujući i od osoba koje se naknadno utvrde.
5. Osigurati zakonito odredište i protokol za zbrinjavanje staklo plastike i opasnog otpada s plovila, umjesto improviziranih odlagališta.
6. Redovito javno objavljivati podatke o provedenim nadzorima, izdanim nalozima i kaznama, kako bi se nerad mogao izmjeriti, a ne samo osjećati.

Zaključak

Slučaj uvale Stran nije izolirani incident. Pokazuje da se onečišćenje ne događa samo zato što netko zapali brod, nego i zato što cijeli lanac nadležnosti tolerira stanje prije, za vrijeme i poslije požara. Zagađivač je onaj koji plovilo ostavi, ali sudionik je i onaj tko može i mora djelovati, a ne djeluje. Dok se ne uspostavi stvarna odgovornost, dok se vlasnik ne može utvrditi i dok olupina ne dobije zakonito odredište, svaka će nova bura i svaki novi požar proizvesti isti ishod: isto onečišćenje, isto odlagalište i isti račun za građane.

Napomena o izvorima i neutvrđenim činjenicama

Činjenični navodi o požaru temelje se na novinskim izvješćima (Novi list, SeaHelp News, HRT/morski.hr) i na izjavama lučkog kapetana. Uzrok požara, njegov izvor i eventualna kaznena odgovornost ostaju predmet istrage i do konačnih zaključaka nadležnih tijela treba ih smatrati neutvrđenima. 

Tvrdnje o broju redara, o stanju zbrinjavanja staklo plastike u Hrvatskoj i o provedenim nadzorima preuzete su iz autorovih bilješki i mrežne stranice Općine Omišalj te ih prije objave treba provjeriti u izvornim dokumentima. Tekst nikome ne pripisuje konkretne propuste: postavlja pitanja i traži javne odgovore.

Milo Miklaušić, kap.

PROČITAJTE JOŠ:

Je li Hrvatska i koš za smeće starih plovila? Gdje završavaju jedrilice, katamarani i jahte kad im istekne vijek i tko to zapravo prati?

Sustav zna kada je „brod“ rođen, zna kada je registriran, zna kada je izbrisan iz upisnika — ali ne zna sa sigurnošću kada je stvarno umro. Pitanje koje nitko ne postavlja naglas Svakog ljeta Jadranom plovi na tisuće jedrilica, katamarana i motornih jahti. Charter je jedna od najvažnijih grana hrvatskog turizma,

Morski HRJurica Gašpar

GROBLJE BRODOVA NA OTOKU UNIJE Komunalci prije tri godine dovukli 60 barki na livadu i zaboravili na njih! Razlog će vas šokirati...

Na otoku Unije već dugo postoje brodovi koji “nemaju” vlasnika, zarasli su u korov. Ima ih 60-ak i stoje godinama na livadi. - Javna površina na kojoj su “vlasnici” ostavili brodove je po njima “ničija i svačija”, može se uzurpirati kako se kome prohtije. Na susjednom otoku Susku su

Morski HRJurica Gašpar