Gdje stvarno završava otpad s kruzera? Analizirali smo 4 najveće hrvatske luke

Putnički brodovi na kružnim putovanjima proizvode velike količine otpadnih voda, a luka je prva točka na kojoj se taj tok može kontrolirati. Često se čuje prigovor da lučki sustav problem rješava samo naizgled: fekalne vode (engl. sewage) preuzmu se s broda, a zatim se bez odgovarajuće obrade primarnim potiskom ispuste u more.

Cilj ovog članka je provjeriti taj prigovor na primjeru četiriju najvažnijih hrvatskih luka za kružna putovanja – Dubrovnika, Splita, Zadra i Rijeke – te pokazati da je odlučujuće pitanje šire od samog prihvata: što se s tvarima iz brodskih otpadnih voda događa nakon što napuste brod. Analiza se temelji na javno dostupnim planovima lučkih uprava, dokumentaciji komunalnih poduzeća i europskim propisima.

Pravni okvir

Direktiva (EU) 2019/883 obvezuje luke da osiguraju lučku prihvatnu infrastrukturu (engl. port reception facility, PRF) sposobnu primiti otpad koji brodovi koji koriste luku uobičajeno stvaraju. Propis govori o prihvatu i postupanju s otpadom (engl. reception and handling), dakle o cijelom lancu, a ne samo o prvom koraku. Otpad se u pravilu predaje prije odlaska broda, osim kad brod ima dovoljan kapacitet da ga sigurno preda u sljedećoj luci. Plan prihvata mora opisati vrste i količine otpada, kapacitete, operatore i postupanje s otpadom nakon prihvata.

S druge strane, Prilog IV Konvencije MARPOL dopušta određena ispuštanja u more: usitnjene i dezinficirane fekalne vode smiju se ispuštati na udaljenosti većoj od tri nautičke milje od kopna, a neobrađene na udaljenosti većoj od dvanaest nautičkih milja, uz propisane uvjete. Odobreni brodski uređaj za pročišćavanje podliježe zasebnom režimu. Iz toga proizlazi važno razlikovanje: zakonito ispuštena voda nije ujedno i materijalno uporabljena voda. Novija Direktiva (EU) 2024/3019 o pročišćavanju komunalnih otpadnih voda uvodi sličnu razliku među stupnjevima obrade: sekundarni stupanj uklanja biorazgradivu organsku tvar, tercijarni dušik i fosfor, a kvartarni širok spektar mikro polutanata. Za velike uređaje, od 150.000 ekvivalent stanovnika (ES) naviše, kvartarni je stupanj obvezan u fazama do 2045. godine. Direktiva također potiče oporabu fosfora i dušika iz mulja.

Stanje u četiri luke

Dostupna dokumentacija ne potvrđuje tvrdnju da se prihvaćene fekalne vode jednostavno ispumpavanju natrag u more. 

Za Dubrovnik je lanac najjasnije vidljiv: Lučka uprava navodi koncesionare CIAN i Platanus za odvoz fekalnih voda prema Prilogu IV Konvencije MARPOL, a službeni plan kaže da se one autocisternama odvoze u centralni gradski pročistač. Stari uređaj na Lapadu zastario je i zamjenjuje se novim, koji predviđa aerobnu stabilizaciju mulja, dehidraciju i solarno sušenje na Osojniku. Međutim, novi uređaj još nije dovršen, pa ostaje otvoreno pitanje gdje i u kojem se stanju te otpadne vode u međuvremenu konačno zbrinjavaju.

U Splitu je plan gospodarenja otpadom iz 2020. još javno označen kao važeći, no izvješće Lučke uprave za 2024. navodi da je novi plan u izradi, pa se podatak o današnjem operatoru mora provjeriti. Prema planu, fekalne vode prihvaća vakuumska cisterna kapaciteta 100 m³, uz dnevni kapacitet od 17 m³. Zanimljiv je uređaj Stupe: njegova dogradnja za 275.000 ES, vrijedna oko 99 milijuna eura, započela je 28. srpnja 2026., a nakon nje će Split prvi put imati biološki, drugi stupanj pročišćavanja prije ispusta u more. Iz toga se može zaključiti da je dosadašnja obrada bila nižeg stupnja, pa prigovor u Splitu nije bez osnove.

Zadar na službenoj karti luke navodi uslugu prihvata i odvoza otpadnih i fekalnih voda, a stariji plan opisuje tok od autocisterne do centralnog gradskog pročistača. UPOV Centar ima biološki drugi stupanj, no dehidrirani mulj sadrži oko 25 % suhe tvari, nastaje ga 14 do 18 tona dnevno i, prema javnom opisu, odvozi se na komunalno odlagalište. 

Rijeka ima sličan sustav (odvoz autocisternama ili teglenicom do centralnog pročistača, uz kapacitet od 100 m³ odnosno 17 m³ dnevno), a novi UPOV Rijeka za 200.000 ES predviđa anaerobnu digestiju, termalno sušenje do najmanje 90 % suhe tvari i prihvat sadržaja septičkih jama. Taj je sustav, međutim, projektiran, a ne dokazano u punom pogonu. 

Treba naglasiti i da javna dokumentacija nije jednako transparentna za sve luke, pa je nužno razlikovati ono što je dokazano, što je projektirano i što nije dokazano.

Što ostaje nakon pročišćavanja?

Ako prigovor o ispuštanju u more nije potvrđen, ostaje ozbiljniji problem: onečišćujuće tvari ne nestaju, nego mijenjaju oblik i mjesto. Brodske otpadne vode sadrže organsku tvar, dušik, fosfor, bakterije, ali i mikro plastiku, farmaceutike, sredstva za čišćenje te moguće PFAS-ove i druge mikro polutante. Klasični UPOV učinkovito obrađuje sanitarno opterećenje (BPK, KPK, suspendirane tvari, dušik i fosfor) i značajno smanjuje broj patogena, no drugi stupanj ne uklanja mikro polutante. Dio njih ostaje u pročišćenoj vodi, dio se veže na aktivni mulj, a dio se razgrađuje ili pretvara u druge spojeve.

Zato jednostavno sušenje mulja nije rješenje: njime se uklanja voda, ali ne nužno perzistentni kontaminanti. Ako se lanac završi pojednostavljeno, kao brod – cisterna – UPOV – more s muljem na odlagalištu, dobiva se kontrolirano premještanje problema, a ne kružno gospodarstvo. 

Dodatni oprez potreban je kod brodskog mulja jer na njegov sastav utječu kuhinje, praonice i kemikalije, pa se on ne može bez provjere izjednačiti s komunalnim muljem.

Prema kružnom modelu

Mulj se može promatrati kao sekundarna sirovina koja sadrži fosfor, dušik, organski ugljik i energiju. Mogući su putovi anaerobna digestija (bioplin i digestat), sušenje i peletiranje, piroliza, hidrotermalna karbonizacija te mono-spaljivanje s oporabom fosfora iz pepela. Gradski UPOV ima znatno veći kružni potencijal od brodskog sustava za napredno pročišćavanje (AWT/MBR), zbog veličine, kontinuiteta mulja i mogućnosti spajanja digestije, kogeneracije i oporabe fosfora. Brodski je sustav, naprotiv, projektiran za visoku kvalitetu efluenta i mali prostorni otisak, ne za najveću valorizaciju mulja.

Stoga se nameće obalni, centralizirani model: kruzeri predaju koncentrirani mulj u luci, a on se u regionalnom središtu obrađuje ili če se obrađivati zasebno ili zajedno s komunalnim muljem, ali tek nakon karakterizacije. Preporučljiva su četiri kontrolna koraka: ulazna karakterizacija (BPK/KPK, N, P, metali, PFAS, farmaceutici, mikro plastika), provjera onoga što se uklanja iz vode, a što prelazi u mulj, karakterizacija mulja nakon obrade te provjera zadovoljava li krajnji proizvod regulatorne kriterije. Tek nakon toga ima smisla govoriti o proizvodu, bilo da je riječ o gorivu, briketu, materijalu ili fosfornom gnojivu. Inače se može dogoditi da nastane energetski učinkovit proizvod koji je zapravo samo koncentrirani nositelj onečišćenja.

Za praćenje uspjeha predlaže se pokazatelj stope kružne oporabe lučkih fekalnih voda, odnosno udio brodskih fekalnih voda koji završava u stvarnoj materijalnoj ili energetskoj oporabi, umjesto udjela koji je samo prihvaćen. 

Luke bi trebale javno objavljivati i količinu prihvaćenih voda, izvor (kruzeri, trajekti, ostali brodovi), točan UPOV i operatora, stupanj obrade, sudbinu mulja te količine uporabljenog fosfora, dušika i bioplina. Pritom luka ne mora postati tvornica goriva; dovoljno je da bude prihvatna točka s vaganjem, evidencijom i predajom ovlaštenom uporabitelju. U hrvatskim prilikama Split se nameće kao pilot zbog sezonske opterećenosti i novog uređaja, Rijeka kao najbolja infrastruktura za bioplin i suhi mulj, a Zadar kao najjasniji primjer jaza između mulja i kružnog gospodarstva. No dok su ključni uređaji još u izgradnji, ostaje otvoreno pitanje gdje se danas prihvaćaju i konačno zbrinjavaju otpadne vode s brodova i u kojem se stanju ispuštaju ili obrađuju. 

Tek nakon dovršetka i puštanja u rad tih postrojenja moći će se ozbiljno govoriti o takvom sustavu zbrinjavanja; do tada ostaje otvoreno pitanje gdje i na koji se način te otpadne vode stvarno obrađuju.

Zaključak

Dostupni dokazi ne pokazuju da hrvatske luke preuzete brodske fekalne vode izravno vraćaju u more. No jednako tako nema dokaza da taj sustav danas izdvaja mikro polutante, uporabljuje hranjive tvari i pretvara siguran dio mulja u kontrolirani proizvod. 

Zato pitanje više ne glasi imaju li luke prihvat, nego gdje je fekalna voda završila i što je s njom učinjeno. 

Dok se na njega ne odgovori podacima, prihvat ostaje tek prva karika lanca čija je zadnja trećina, od cisterne preko UPOV-a do mulja, ujedno najslabija.

Milo Miklaušić, kap.

Izvori

Direktiva (EU) 2019/883 o lučkim uređajima za prihvat otpada s brodova.

Direktiva (EU) 2024/3019 o pročišćavanju komunalnih otpadnih voda.

Međunarodna konvencija o sprječavanju onečišćenja s brodova (MARPOL), Prilog IV.

Planovi prihvata i rukovanja brodskim otpadom lučkih uprava Dubrovnik, Split, Zadar i Rijeka.

Dokumentacija komunalnih poduzeća (Vodovod Dubrovnik, Vodovod i kanalizacija Split, Odvodnja Zadar, KD VIK Rijeka) i izvješća Europske komisije (JRC) o obradi i oporabi mulja.