Hrvatska obala, jedan od najvrijednijih i najranjivijih nacionalnih resursa, proživljava nezapamćenu građevinsku i ekološku agresiju. Pod krinkom "turističkog razvoja", "uređenja plaža" ili jednostavno kroz čisti, profitom vođeni kriminal, pomorsko dobro ubrzano gubi svoj izvorni oblik. Ono što je nekada bila javna i svima dostupna obala, danas se pod bagerima pretvara u privatne enklave, sterilna betonska sunčališta i ekološki devastirane zone.
Novi, stroži Zakon o pomorskom dobru dao je veće ovlasti lokalnim komunalnim redarima, no tromost državnog aparata, pritisak kapitala i politika svršenog čina i dalje kapituliraju pred bezobzirnim investitorima. Donosimo pregled 10 najdevastiranijih lokaliteta na Jadranu, poredanih od onih s "institucionalnim" i prikrivenim oblicima devastacije, pa sve do samog dna – mjesta koja su postala apsolutni simboli bezvlašća i institucionalnog sloma. Vjerujte, nije bilo lako slagati ovu listu, jer bi lako mogli složiti i popis od 100 najgorih. Ali započnimo 10. do najgoreg, 1. mjesta...
Omiška rivijera jedan je od medijski najeksponiranijih dijelova Jadrana, obilježen dugogodišnjim institucionalnim bitkama. Simbol te borbe svakako je uvala Vruja, gdje je poduzetnik Stipe Latković godinama bespravno gradio ceste, mulove i objekte podno Biokova, unatoč rješenjima za rušenje i prosvjedima građana kroz ironični "Festival bespravne gradnje". Tek je nakon golemog javnog pritiska država pokrenula bagere i uklonila objekte, no prvobitno stanje prirode više se nikada ne može vratiti.
Ostatak rivijere (Mimice, Marušići, Duće) pod stalnim je pritiskom agresivne apartmanizacije u prvom redu do mora, gdje vlasnici vila ilegalno betoniraju stijene za privatna sunčališta. Poseban problem je i nelegalna "dohrana" plaža, gdje se u more iskrcavaju tone neadekvatne zemlje i građevinskog otpada. Takvi zahvati trajno zamućuju more i žive zakopavaju podvodne ekosustave. Iako omiška vlast nastoji strože primjenjivati zakonske ovlasti, golem prostor rivijere teško je učinkovito nadzirati.
Područje sjevernog Jadrana stoji kao ogledni primjer "institucionalne devastacije" gdje se teški zahvati na pomorskom dobru često izvode pod krinkom legalnih javnih projekata. Glavni problem ovdje su mega-projekti proširenja plaža i gradnje šetnica u kojima se u more iskreću tisuće tona neodgovarajućeg materijala i teškog kamenja.
Najranjiviji primjer je uvala Grabrova u Jadranovu, koja je pretrpjela radikalna transformaciju nakon što je prirodno dno zatrpano kako bi se stvorila umjetna pješčana plaža. Znanstvenici i lokalni ronioci upozoravaju da takva nasipavanja doslovno guše morske sedimente i trajno uništavaju livade posidonije. Iako lokalne vlasti ove zahvate brendiraju kao "turistički napredak", ekološke udruge ih opravdano definiraju kao nepovratni ekocid čije je posljedice u podmorju gotovo nemoguće sanirati.
Devastacija pomorskog dobra kod Umaga specifična je po građevinskoj okupaciji obale od strane stranih državljana i stvaranju privatnih enklava na općem dobru. Na potezu od Savudrije do Lovrečice, vlasnici obližnjih nekretnina (najčešće stranci) izgradili su zidove, muliće i sunčališta koja završavaju u moru, a na nekim su mjestima postavili čak i željezna vrata s lokotima, fizički onemogućujući slobodan prolaz građanima. Paralelno, u šumskom i poljoprivrednom pojasu tik uz more niknula su čitava ilegalna naselja mobilnih kućica.
Za razliku od drugih sredina, lokalna vlast u Umagu vrlo aktivno i glasno vodi institucionalni rat protiv ovog ekocida, koji otvoreno nazivaju "modernom kolonizacijom". Grad koristi nove zakonske ovlasti te komunalnim bagerima ruši bespravne ograde kako bi izgradio javnu šetnicu. Ipak, drski investitori često obnavljaju srušene prepreke čim se redari povuku, računajući na sporost državne građevinske inspekcije.
Stanje u prekrasnoj i svjetski poznatoj uvali Krknjaši (Plava Laguna) definira se kao akutni slom ekosustava zbog masovnog, nekontroliranog nautičkog turizma i divlje gradnje. Tijekom ljetne sezone uvala je pod opsadom stotina brodova i jahti koji sidre bez ikakve kontrole, čija sidra doslovno preoravaju i nepovratno uništavaju strogo zaštićene podvodne livade posidonije. Dodatan udar predstavlja ilegalno ispuštanje otpadnih voda iz crnih tankova izravno u tirkizno more.
Na samom kopnu situacija je jednako alarmantna: obalni pojas pretrpio je tešku betonizaciju, izgradnju ilegalnih mulića i potpornih zidova. Zabilježeni su i slučajevi probijanja ilegalnih puteva teškom mehanizacijom kroz autohtonu vegetaciju kako bi se osigurao prilaz privatnim parcelama. Unatoč prijavama, reakcije inspekcija su prespore, što investitorima omogućuje poslovanje po principu svršenog čina.
Krilo Jesenice predstavlja potpuno jedinstven i iznimno problematičan fenomen na Jadranu. Dok se druga mjesta bore s apartmanima, Krilo je žrtva divljeg industrijskog i komunalnog rasta vlastitog uspjeha. Mjesto je dom najveće flote turističkih minikruzera (tzv. "krilaša") na Jadranu koja donosi golem profit, ali taj nagli procvat nautičkog turizma stvorio je ekološki kaos.
Budući da stotine velikih čeličnih i drvenih brodova preko zime nemaju adekvatnu infrastrukturu za vez i remont, cijela obala izvan sezone postaje divlje brodogradilište. Na pomorskom dobru, tik uz more, obavljaju se najprljaviji poslovi: pjeskarenje trupova, brušenje i struganje toksičnih antifauling (kofat) boja. Čestice teških metala, plastike i toksičnih kemikalija pod utjecajem vjetra i kiše završavaju izravno u moru i na okolnim plažama, ugrožavajući zdravlje morskog ekosustava i samih mještana.
Sukošan stoji kao klasičan primjer agresivne dalmatinske apartmanizacije u plićaku. Domaći i strani investitori u stanogradnju obalu tretiraju kao izravni produžetak svojih građevinskih čestica, zbog čega je sukošanska obala godinama prepoznatljiva po nevjerojatnom broju divljih, nelegalno izgrađenih betonskih mulića, pristaništa i sunčališta. Vlasnici apartmana u prvom redu do mora doslovno su rascjepkali prirodnu obalu kako bi podigli vrijednost svojih nekretnina.
Uz to, uvale poput predjela Mala Makarska pretrpjele su radikalna nasipavanja mora. Tamo su se, bez ikakvih ekoloških studija, iskretale ogromne količine zemlje i građevinskog materijala radi proširenja plaža i parkirališta. Ronioci i ekolozi upozoravaju da se ovim zahvatima trajno zatrpava morska flora i fauna, ostavljajući iza sebe sterilno podmorje. Tek se pod pritiskom novog Zakona o pomorskom dobru počinju raditi ozbiljniji koraci prema uvođenju reda.
Zbog astronomske vrijednosti svakog kvadrata uz more, problem u Dubrovniku doseže razinu visoke komercijalne i građevinske uzurpacije za potrebe luksuznog turizma, u čemu investitorima nerijetko asistiraju i lokalne vlasti. Pojedini ugostitelji i koncesionari bez dozvola šire terase ili okupiraju plaže stotinama ležaljki, dok u teškim građevinskim skandalima investitori podižu masivne zgrade unutar zakonski zaštićenog pojasa od šest metara od mora. U nekim gradskim četvrtima zabilježeno je čak i miniranje stijena u samom moru.
Ipak, Dubrovnik je jedinstven po iznimno jakom pokretu građanskog otpora. Aktivisti predvođeni profesorom Igorom Legazom godinama vode gerilsku borbu, doslovno pilama i bagerima rušeći ilegalno postavljene ograde i zidove luksuznih hotela kako bi građanima vratili pristup javnom dobru. Javnost i dalje opravdano kritizira tromost sustava, jer se drastične mjere na terenu provode tek nakon nesnosnog pritiska medija.
Podgora proživljava ponovno tonjenje u ekološki nered. Dok je prethodni mandat Petre Radić bio obilježen uvođenjem reda, inzistiranjem na studijama utjecaja na okoliš, zabranom nasipavanja zemlje i građevinskog otpada te javnim prokazivanjem nelegalnih radova, mještani su ponovno izabrali starog/novog načelnika Ante Miličića, sklonijeg starim metodama "rješavanja" problema plaža.
To znači da se nadohrana plaža ponovno promatra kao jeftini komunalni zahvat koji se obavlja bagerima tik pred sezonu, bez obzira na to što se time nepovratno uništava podmorje. Podgora je postala sredina u kojoj je kritična masa birača (prvenstveno onih koji žive od rentijerstva uz samu obalu) procijenila da im je široka, umjetno nasuta plaža ispred objekta važnija od zakona i održivosti. Nažalost, ni ostatak Makarske rivijere nije iznimka od ovog tužnog pravila.
Slučaj Primoštena i dugogodišnjeg načelnika Stipe Petrine predstavlja možda i najradikalniji primjer namjerne i institucionalno vođene transformacije prirodne obale. Dok se drugdje devastacija događa "ispod stola", u Primoštenu je pretvaranje prirodnih škrapa u šljunčane plaže postalo službena, javno zagovarana strategija lokalne samouprave.
Načelnik Petrina nikada nije skrivao svoje postupke, javno nudeći pragmatičnu, ali ekološki pogubnu logiku: Primošten ima kapacitete za 15.000 turista, a prirodne plaže jedva za 2.000. Ako želimo živjeti od turizma, moramo turistima dati plažu, a ne oštre stijene. Rezultat? Analize pokazuju da se na dijelovima poput uvale Mala Raduča obalna crta, zbog mljevenja stijena i stalnog nasipavanja, pomaknula prema moru za čak 20 metara. Za biologe i oceanografe, ovo drobljenje autohtonih jadranskih stijena teškom mehanizacijom predstavlja trajni i nepovratni ekocid.
Na samom dnu ove ljestvice nalazi se Sevid na Moru, mjesto koje predstavlja apsolutnu anarhiju i potpuni slom pravne države. Ovdje "nepoznati" počinitelji usred bijela dana bagerima prekrajaju obalu, bez ikakvog privida skrivanja ili čekanja "gluha doba noći". Dok u drugim mjestima postoji kakav-takav oprez, u Sevidu su se odvijali suludi građevinski zahvati koji su u medijima s pravom prozvani nadrealnima.
Sevid je postao globalni hit po apsurdnosti kada je na plaži Žalić izveden nevjerojatan zahvat: stotine metara obale i mora ilegalno su nasuti zemljom i krupnim kamenjem, a vrhunac bizarnosti bio je zabadanje palmi u živi beton usred plaže. Osim toga, doslovno je samljeven čitavi poluotok do kojeg se kozjim putevima jedva može doći. Bageri, uz nova betonska zdanja, doslovno proždiru preostale kvadrate šume i do jučer poljoprivrednog zemljišta. Lokalni otpor i medijsko izvještavanje ovdje su iznimno opasni; načelnik Marine nedavno je uhićen zbog napada na novinare, koji su presretani upravo dok su dokumentirali ovu brutalnu i posve ogoljenu devastaciju pomorskog dobra.
Jurica Gašpar
ZADAR - Problem zadarske Aglomeracije postao je velik onog trenutka kad ni sama tvrtka koja ga izvodi više ne zna
Petrčane novu sezonu dočekuje raskopano, prašnjavo, s otvorenim rupetinama i cijevima posvuda. A tko prati sjetiti će se da je
Iz Općine Seget stižu zabrinjavajuće fotografije. Radi se o obalnom području koje se proteže od granice područja koji kontrolira ŽLU
DRAGE/PAKOŠTANE - Na muljanje s granicama pomorskog dobra upozoravali smo više puta, posebno u slučaju Sukošan koji je to
Jadranski web portal
© 2026 Morski HR. Powered by Ghost & Staticweb.dev
