Lapsa, prvi drveni brod bez rebara na Jadranu. I to je najmanje zanimljiv dio njene povijesti

Foto: Osobni album

Kad bi je vidio kako siječe more pomislio bih: “Njoj ni vjetar ne treba”. Drvena, 30 stopa dugačka jedrilica, Lapsa, je brod u koji sam se zaljubio puno prije nego što sam išta znao o njoj. Vitka, oštre prove, dovoljno malena da se sakrije u svaku valu, dovoljno velika da ne mora žuriti u zaklon. Upravo njena sigurnost je razlog što je uopće građena u hangaru splitske lučice Mornar krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća.

Manje - više svaki nautičar zna za tragičnu regatu Fastnet iz 1979. godine. Fatalnog 14. kolovoza u Keltskom je moru oluja zahvatila 303 broda koja su sudjelovala u regati. Valovi od 15 metara tjerani vjetrom od 10 i 11 Beauforta uzrokovali su ono što se danas zove Fastnet tragedija. Od 303 broda samo 86 ih je završilo utrku. Pet brodova je potopljeno, 75 prevrnuto, 15 je nautičara poginulo. Uz njih i šestoro promatrača s brodova koji su pratili regatu. Britanska, Irska i Nizozemska mornarica spašavale su pomorce iz ledenog mora.Više od četiri tisuće ljudi sudjelovalo je u spašavanju. Bila je to najsmrtonosnija regata u povijesti.

No, manje je poznato da se 1954. godine na istom mjestu dogodila slična stvar. Jedan od brodova koji je bez problema prošao kroz oluju izgrađen je po projektu Amerikanca Cyprusa Hamlina. Zamislio je i izgradio brod bez rebara koja su tradicionalno brodu davala čvrstoću i održavala strukturu. Umjesto toga pod pritiskom je oplata lijepljena bez preklapanja za što je potrebna savršena preciznost kalafata.

Projekt je krajem pepdesetih privukao pažnju Ive Gatina, predratnog zastupnika Standard Oil Companyja za Jadran. Odgovarala mu je veličina i sigurnost, a i ekscentrični način gradnje odlično je išao uz obiteljsku narav. Da mu je ideja pala na um prije 2. svjetskog rata Ivo Gatin bi bez problema kupio projekt. Pa njegovog sina Živka je, kad se u partizanima pojavio s fotoaparatom, Ante Jurjević Baja dočekao riječima: “Šta je ovo došlo da i buržuji idu u partizane?”. Na koncu se pokazalo da je Živkov fotoaparat korisniji nego da je u šumu došao s naramkom pušaka. Bio je jedan od osnivača “Slobodne Dalmacije” što je samo djelić traga koji je taj osobenjak ostavio u povijesti.

Agencija koju je Ivo Gatin kontaktirao sa željom da kupi nacrt tražila je tada nezamisliv iznos u hiljadama dolara. No, Ivo nije odustajao kao što nije odustao kada se u austro-ugarskoj uniformi s Crnog mora vraćao pješke kući samo da bi pred kućnim vratima dospio u francusko zarobljeništvo s izborom da ide ili u zatvor ili da se ukrca na njihov brod i tako odsluži kaznu za strašan zločin nošenja neprijateljske uniforme poslije rata.

Prikupio je tristotinjak dolara u jedinim mu dostupnim sitnim apoenima, bušta je vjerojatno bila dva prsta debela, i poslao je uz pismo projektantu. U pismu je stajalo da mu piše iz siromašne, ratom, opustošene zemlje i da je ovaj novac sve što može dati pa ako bi mu mogao uslišiti silnu želju da dobije nacrte i sagradi brod iz snova. I uspio je. Hamlin mu je poslao nacrte i Lapsa je začeta.

U Mornarovom hangaru gradio ju je majstor Geić iz Trogira i možemo samo zamisliti s koliko skepsom je tadašnji Split gledao na luđački pokušaj stvaranja takvog broda. Možda slično kao što je osamdesetih godina gledao na eksperimentalno lijevanje betonskog u nedalekoj lučici “Split”.

Pune četiri godine Geić je od ponedjeljka do subote mikronski precizno rezao, strugao i lijepio oplatu od mahagonija. Troškovi su bili enormni i činilo se da brod nikada neće biti sagrađen. U pomoć je uskočio dr. Ivan Ribar, suprug Gatinove sestre slikarice Cate Dujšin. I ako se pitate, a nadam se da se pitate, dr. Ivan Ribar je baš onaj Ribar. Otac Jurice i Ive Lole, čovjek koji je u Jajcu 1943., samo nekoliko sati nakon što je doznao da su mu oba sina poginula, proglasio rođenje nove Jugoslavije.

Ivan Ribar je Ivi Gatinu posudio novac uz samo jedan uvjet: “Brod mora biti sagrađen u roku od dvije godine”. Ispuni li se taj uvjet pozajmica se smatra vraćenom. Uvjet je ispunjen i Lapsa je porinuta.

Ime je dobila po otočiću i uvali na Kornatima. Na carskim i kraljevskim pomorskim kartama bila je označena kao Lapsa, lapsusom valjda, jer danas se zove Lavsa.

Zaplovio je 1960. prvi drveni brod bez rebara izgrađen na Jadranu i jedan od petstotinjak identičnih napravljenih u cijelome svijetu.

Matična luka joj je Split i jedriličarski klub Labud, iako je godinama bila u delti Neretve koju je Živko Gatin pretvarao u plodno zemljište.

Ivo Gatin i projektant Farnham sreli su se samo jednom. Amerikanac je bio na proputovanju kroz Jugoslaviju i nenajavljeno je svratio u Split da vidi brod građen po svome nacrtu. Trebao se javiti jer Ivo ga je našao na palubi kako mjeri brod i u ljutnji ga skoro bacio u more. Nesporazum je na sreću mirno riješen, a projektant je bio zadivljen preciznošću kojom je brod napravljen.

Kada bi danas Hamlin došao na Lapsu ne bi više našao originalne mjere. Usprkos svom održavanju i ljubavi, oplata se od bezbrojnih brušenja laka stanjila s izvornih 24 milimetara. Na nekim mjestima spala je na samo 19 milimetra i brod je bio u smrtnoj opasnosti. Sadašnji vlasnik Aljoša Gatin odlučio se ekstreman potez. Zamijenio je najugroženije dijelove broda i cijelu Lapsu premazao posebnom umjetnom smolom. Resina Due Mille udahnula je Lapsi novi život, ali i drastično promijenila njen izgled. Umjesto u prirodnoj boji mahagonija, Lapsa je danas bijela, ali jednako pouzdana kao što je bila kada je izgrađena.

Vojislav Mazzocco

Vojislav Mazzocco je jedan od najpoznatijih i najistaknutijih hrvatskih novinara, s više od 20 godina iskustva u novinarstvu. Rođen je u Splitu, a tijekom svoje bogate karijere stekao je reputaciju hrabrog, direktnog i istraživačkog novinara, poznatog po tome što nije zazirao od sukoba s moćnicima i javnim osobama. Mazzocco je radio za nekoliko vodećih hrvatskih medija i prepoznat je po svojim istraživačkim tekstovima i kritičkim komentarima. Osobito nam je zadovoljstvo najaviti da se nakon dvogodišnje pauze od stresnog novinarskog posla, pridružuje timu Morskog HR, gdje sad možete čitati njegove, pomalo drugačije, ali ništa manje zanimljive i istraživačke novinarske tekstove. O odluci da se ipak vrati pisanju nam je rekao: "Još uvijek vjerujem šta mi je dida rekao, da sam jahao na dupinima po Crvenom moru..."