SUŠAC Prokletstvo Jadrana gdje su stradali i najiskusniji ronioci

Foto: Martonio Paleka

SUŠAC – Mističan i neistražen, fascinantan i privlačan pučinski otok Sušac pripada Parku prirode Lastovsko otočje i na njemu se može roniti samo u pratnji (organizaciji) ronilačkih centara s Lastova koji posjeduju koncesijsko odobrenje za ronjenje u zaštićenoj zoni lastovskog akvatorija.

Sušac, ili kako ga na čakavskom narječju još zovu – Šujac, otok je na pučini središnjeg Jadrana, 23 kilometra zapadno od otoka Lastova i jugoistočno od Visa, južno od Korčule te pripada srednjodalmatinskoj skupini pučinskih otoka. Otočni greben je izdužen smjerom sjeveroistok-jugozapad. Nad jugozapadnim rtom Kanula je svjetionik koji je i danas u funkciji, a najistočnija točka otoka je rt Na Žene. Na sjeveroistoku otoka nalazi se najviši vrh – Veli Gark (239 metara nadmorske visine). Sjeverozapadne obale su strme i klisuraste, a jugoistočne su niže s nekoliko kamenitih i pjeskovitih uvala. Pristajanje, uglavnom manjim brodicama, moguće je u uvalici na jugoistočnoj strani iznad rta Gradeška gdje se nalazi ribarska kućica i istezalište za čamce te kao alternativa po jugu na Biloj Ponti na suprotnoj strani otoka, piše SCUBAlife.

Floru Sušca sačinjava sredozemna tvrdolisna makija koja raste na najvišem grebenu Sušca i na sjevernim strminama, a na toplijim, južnim padinama i uz obale nalazimo šikare suptropskog tipa koje su samo zimi zelene, a ljeti gole, bez lišća. Na obalnim stijenama Sušca raste posebni otočni endem – sušačka kupusina (Brassica cazzae).

Staro antičko ime tog otoka bilo je Choasa, a srednjovjekovno mletačko je Cazza. Hrvatski oblik imena za ovaj otok u srednjovjekovnim izvorima je Susciac. Jedini današnji stalni stanovnici Sušca su posada svjetionika i lokalni pastir koji se bavi uzgojem ovaca, a povremeno tu još dolaze ribari, proljetni pčelari i ljetni turisti, iako je otok bio naseljen još u pretpovijesno doba.

Zanimljivo je da su 1953. godine na otoku bila zabilježena čak 24 stalna žitelja koji su se, osim svjetioničara, bavili poljoprivredom, stočarstvom i ribarstvom. Na Sušcu su pronađeni vrijedni arheološki ostatci s dvije male crkvice iz ranokršćanskog doba. Današnja perspektiva razvoja svodi se na početne korake specifičnog, robinzonskog tipa turizma s manjim smještajnim kapacitetom u zgradi svjetionika.

Svjetionik Sušac izgrađen je 1878. godine na najvišem južnom dijelu otoka koji je izuzetno strm, a litice se obrušavaju u duboko i bistro more koje nakon bure ima prozirnost i do trideset metara u dubinu. Zgrada svjetionika nalazi se na visini od 100 metara odakle se pruža pogled na beskrajnu pučinu. Sama zgrada je kamena jednokatnica koja ima dva četverokrevetna apartmana i danas je u vlasništvu državnog poduzeća Plovput. Jugoistočna strana otoka blago se spušta prema moru te obiluje lijepim uvalama i stazama za šetnju. Otok je posljednjih godina i omiljena meka nautičara, a u današnje vrijeme i sve većih grupa ronilaca.

Ronjenje na Sušcu

Kronologiju ronjenja na Sušcu bilo bi vrlo zanimljivo započeti “unatrag”, to jest od današnjeg dana pa u prošlost. Ukratko, u današnje vrijeme na Sušcu se roni češće nego ikada. U godinama oko početka milenija ronilački turizam u ovom području nije bio toliko razvijen pa se ronilo znatno rjeđe. Iz tih vremena bilježimo “ekspedicije” kada bi se entuzijasti iz raznih ronilačkih klubova organizirali i proveli po tjedan do dva boraveći na svjetioniku na Sušcu s kompletnom ronilačkom logistikom transportiranom s kopna (kompresori, gumenjak, ostala oprema pa čak i hrana i piće). Međutim, kada se sve to zbroji, ostaje ocjena da je Sušac jedna od još i danas najbolje skrivenih tajni jadranskog podmorja.

Povijesna ronilačka tragedija na Sušcu

Za Sušac je vezana jedna od najvećih tragedija jugoslavenskog ronjenja. Naime, 1975. godine na jednoj siki jugozapadno od Sušca poginula su dvojica beogradskih ronilaca iz kluba “URS”, jednog od najjačih na prostoru bivše Jugoslavije. Na zlokobnu siku čiji se vrh nalazi na 60 metara dubine (a okolno dno je na 120 metara) zaronili su Zoran Fotić, Dušan Rakić i Branislav Živojinović. U to doba ronilo se samo na zrak s ventilima rezerve, bez manometara i jacketa, što je za današnje pojmove nezamislivo. Prva dvojica su netragom nestala i nikada nisu pronađeni.

Radilo se o iskusnim roniocima, ali pri takvom ronjenju na takvim dubinama možemo pretpostaviti da su svoj danak uzeli pijanstvo dubina ili trovanje kisikom. Treći ronilac, Branislav Živojinović koji je bio najmanje iskusan, preživio je incident uz teški oblik dekompresijske bolesti samo zato što su ga nastradali ostavili da ih čeka na vrhu sike, dok su se oni spustili u ambis. Podrobniji detalji o ovom tragičnom događaju ne znaju se ni danas. Na Sušcu se još uvijek nalazi mala spomen ploča u sjećanje na poginule pričvršćena za stijene na rtu Gradeški.

Prokletstvo Jadrana

Moramo biti odgovorni i posebno istaknuti da je ronjenje na Sušcu prikladno samo za vrlo napredne i iskusne ronioce jer na Sušcu zaista vrijedi ono staro prokletstvo Jadrana – “što je dublje – to je ljepše”. Zato je Sušac idealan i za tehničko ronjenje, što s druge strane za sobom donosi brojne logističke probleme. Na kraju treba ponovno naglasiti da i sam dolazak na Sušac nije nimalo jednostavan. Zbog toga će ronjenje na Sušcu i dalje biti relativno rijetko, ali to vjerojatno neće biti prepreka da se u bliskoj budućnosti otkriju još neke nove i sve fascinantnije mikrolokacije.

Ono što je još važno napomenuti prilikom planiranja ronilačkih odlazaka na Sušac je da treba biti poprilično siguran u (dobru) vremensku prognozu. Sušac se nalazi debelo na pučini, skrivenih uvala je vrlo malo, sidrenje je otežano i u slučaju nagle promjene vremena možete se naći u zaista ozbiljnim problemima. Lastovo je Sušcu najbliže (Korčula je neznatno udaljenija), a do njega treba čak dobar sat vožnje bržom brodicom, a o onima sporijima bolje da i ne govorimo.

O najzanimljivijim lokacijama za ronjenje otoka Sušca pročitajte OVDJE.

D.G.

PROČITAJTE JOŠ: