Rijeka na moru, a Riječani komunalni vez traže drugdje: „Grad koji je sam sebi dao šah-mat“

RIJEKA - Teza je ovog članka da bi građani Rijeke, kao stanovnici Primorsko-goranske županije (u daljnjem tekstu: PGŽ), trebali imati zakonitu mogućnost dobivanja komunalnoga veza u lukama kojima upravljaju županijske lučke uprave Opatija, Cres, Lošinj, Kraljevica, Krk, Crikvenica, Novi Vinodolski i Rab (u daljnjem tekstu: ŽLU), a čiji je osnivač upravo ta županija.

Riječani su ravnopravni članovi županijske zajednice, a ipak im se u praksi ne osigurava jasan i predvidiv put do veza u lukama vlastite županije. Problem se dodatno zaoštrava činjenicom da se od države još uvijek čeka „Pravilnik o kriterijima za određivanje namjene pojedinog dijela luke otvorene za javni promet županijskog i lokalnog značaja, način plaćanja veza, uvjete korištenja, te određivanja maksimalne visine naknade i raspodjele prihoda“ (2007., 2014.).

Dok takav novi pravilnik za dodjelu komunalnog veza ne postoji od ministarstva, postavlja se pitanje koliko su uopće učinkoviti -zakoniti,  pravilnici o dojeli komunalnog veza odnosno o redu u lukama, kada između ŽLU-a, Upravnog odjela za pomorsko dobro, promet i veze Primorsko-goranske županije i države postoji pravni vakuum.

Grad na moru bez pristupa moru

Rijeka je grad koji je svoj identitet izgradio na moru. Luka, brodogradnja i pomorski promet stoljećima su oblikovali njezin gospodarski razvoj, urbanu strukturu i način na koji se Riječani doživljavaju. Upravo zato djeluje paradoksalno da mnogi njezini građani danas ne mogu pronaći mjesto za vlastitu barku u gradu u kojem žive. Velik dio riječke obale zauzimaju industrija, luka i gospodarske djelatnosti, pa je građanima preostao ograničen prostor i za kupanje i rekreaciju.

Razvijajući svoju gospodarsku i lučku funkciju, Rijeka je tako došla u neobičan položaj: ima more, ali njezini građani nemaju dovoljno prostora da ga koriste kao stanovnici brojnih drugih obalnih i otočnih mjesta PGŽ-a.

Ta se razlika ne tiče samo udobnosti pojedinaca. Riječ je o pitanju ravnopravnoga pristupa moru.

Dok drugi grade vezove, Riječani traže rješenja

U drugim dijelovima PGŽ-a razvijaju se komunalne luke i ulaže u nove vezove. Građani obalnih i otočnih mjesta imaju mogućnost zatražiti mjesto za svoje plovilo u lukama kojima upravljaju županijske lučke uprave, pa se komunalni vez doživljava kao uobičajen dio lokalne infrastrukture. Rijeka je pritom u specifičnom položaju. Njezina luka ima međunarodnu gospodarsku funkciju, a upravljanje lučkim područjem i zakonski okvir ne omogućuju jednostavno uspostavljanje komunalnih vezova na način na koji je to moguće u lukama županijskoga i lokalnoga značaja.

No postoji i druga strana priče koju ne treba zanemariti: građani Rijeke mogu zatražiti komunalni vez i u drugim lukama na području PGŽ-a, uključujući i one u kojima se vezovi dodjeljuju plovilima registriranima pod oznakom RK. Međutim, sama registracijska oznaka ne jamči pravo na vez, jer dodjela ovisi o kriterijima utvrđenima pravilnicima pojedinih lučkih uprava, kao i o raspoloživosti kapaciteta. Pritom se postavlja pitanje usklađenosti i opravdanosti različitih kriterija.

Upravo bi ta pitanja trebala biti ujednačeno uređena, bilo odlukom PGŽ-a, bilo pomorskim zakonodavstvom. Dok toga nema, podnositelj zahtjeva ne može unaprijed procijeniti ima li uopće izgleda za uspjeh.

To znači da Riječani mjesto za svoju barku mogu tražiti samo izvan vlastitoga grada, a Rijeka i dalje nema rješenje za komunalne potrebe dijela svojih građana.

Riječani, Grobničani, Viškovci i Kastavci, Hreljani, Bribirci…stanovnici PGŽ-a, ne bi trebali biti taoci vlastite Županije

Nije sporno da Rijeka treba snažnu međunarodnu luku, prometnu infrastrukturu i gospodarski razvoj. To su važni dijelovi njezina identiteta i budućnosti. Istodobno, nije realno očekivati da Rijeka sama nadoknadi nedostatak pristupa moru stanovnicima drugih dijelova PGŽ-a, osobito onima koji žive u mjestima bez vlastite obale. To je pitanje koje zahtijeva šire, regionalno promišljanje i odgovornost. Kvaliteta života u PGŽ-u mjeri se i time koliko je more dostupno njegovim stanovnicima, a ne samo gospodarskom vrijednošću koju ono donosi.

Pitanje komunalnih vezova stoga nije samo pitanje vlasnika brodica. Ono otvara i pitanje odnosa županije prema vlastitoj obali i vlastitim građanima. Koliko je obale dostupno javnosti? Koliko se prostora može osloboditi ili prenamijeniti? Postoji li dugoročan plan kojim bi se svim građanima omogućio bolji pristup moru u PGŽ-u?

Ako takav plan ne postoji ili se godinama ne provodi, odgovornost se ne može beskonačno prebacivati s jedne institucije na drugu. Svaka od njih može opravdano upozoriti na granice vlastitih ovlasti, ali zbroj tih opravdanja građaninu ne daje odgovor na pitanje kamo se obratiti.

Pravni vakuum i podijeljena odgovornost

Središnji problem nije u nedostatku dobre volje, nego u nejasno raspoređenoj odgovornosti.

Županija je osnivač ŽLU-a i time može oblikovati politiku upravljanja njihovim lukama. Država određuje okvir, uključujući pravila o tarifama i dodjeli komunalnih vezova. Mogućnosti širenja lučkih i komunalnih kapaciteta u Rijeci vrlo su ograničene. ŠRD Luben jedini raspolaže vezovima bez koncesije, namijenjenima plovilima duljine do 5 metara, bez kabinske nadgradnje i s malom visinom iznad vodne linije zbog prolaska ispod postojećih mostova. Sanacija Mrtvoga kanala, odnosno „Fiumere“, zahtijeva značajna ulaganja, a koncesija koja kasni nije tek administrativna sitnica. 

Dok ne postoje jedinstvena pravila, ravnopravnost građana jedne županije ostaje na razini načela.

Odlučnost Županije da, u okviru svojih ovlasti, utvrdi jasne i javno dostupne kriterije za ostvarivanje prava na komunalni vez, osobito za stanovnike gradova i općina koji nemaju vlastitu obalu ni mogućnost izgradnje novih komunalnih lučica, pokazala bi da nastoji osigurati ravnopravan pristup svim svojim građanima, neovisno o mjestu njihova prebivališta.

Takav korak ne zahtijeva nužno velika financijska ulaganja, ali zahtijeva političku spremnost da se problem prepozna i otvori te da se preuzme odgovornost za njegovo rješavanje.

Rijeka je sama sebi dala šah-mat

U šahu se mat događa kada je kralj ugrožen, a igrač nema nijedan dopušten potez. Slična se slika nameće i u slučaju Rijeke. Grad koji je velik dio svoje obale podredio gospodarskim i lučkim funkcijama danas se suočava s posljedicama takvoga prostornoga razvoja. Problem nije nastao preko noći, niti se može riješiti jednostavnim obećanjem da će se izgraditi nova lučica. Potrebni su ozbiljno planiranje, suradnja Grada, Županije i države te jasno utvrđivanje prostora na kojima su komunalni vezovi pravno i prostorno mogući.

Riječani pritom ne traže privilegije, nego samo da se i njihove potrebe uzmu u obzir te da se ispita svaka realna mogućnost za izgradnju ili uređenje komunalne lučice. Dok se takvo rješenje ne ostvari, građanima treba pružiti jasne informacije o mogućnostima dobivanja veza u drugim lukama županije, uvjetima prijave, kriterijima prednosti i listama čekanja. Transparentnost je najmanje što se može ponuditi onima koji se godinama snalaze u nejasnom sustavu.

Od Županije se stoga očekuje da potakne usklađivanje kriterija i pronađe pravedniji pristup raspodjeli raspoloživih vezova, uz uvažavanje stvarnih kapaciteta pojedinih luka.

Zaključak

Rijeka ne mora birati između međunarodne luke i potreba svojih građana. Potrebno je pronaći model u kojem će postojati mjesta za oboje. Sve dok se to ne dogodi, ostaje gorak zaključak: Rijeka ima more, ali Riječani nemaju pristup moru jer su industrija i luka prostor zauzele mnogo prije. 

Taj bi problem trebao razriješiti PGŽ kao osnivač ŽLU-a, i to zajedničkom politikom Upravnog odjela za pomorsko dobro, promet i veze, a ne gradnjom kapaciteta za strance uz zaobilaženje vlastitih građana.

Milo Miklaušić, kap.