PRIČA IZA TROGIRSKE KUŽINE Poanta nije u receptu, nego u onima koji sjede za stolom

Trinoge i lirika!

Inspiriran jednim lijepim komentarom, koji pokušava na svoj način dočarati liriku naramka drva, komina i trinoga, a bio je izazvan mojim izražajem na temu „Ručak u 15 minuta, sve iz jedne teće“, želio bih možda malo pojasniti cijelu priču.

Generalno, cijela priča oko trogirske kužine, i kužine općenito, koju pokušavam plasirati nije nikakvo učenje o kuhanju, namirnicama i tehnikama. Želja mi je u što većem broju ljude, neopterećene, pozvati da kuhaju, da blaguju i da uživaju u stvorenome, jer to je, u principu, ideja gastronomije.

Da, ja osobno volim kuhati na takav način. Komin je centralno mjesto naše kuće i još uvijek, i danas, ritualno vučemo drva, cipamo ih i slažemo. Meni je to važno. Međutim, treba biti svjestan da to u svakom kućanstvu nije moguće, a isto tako da svakom kućanstvu to nije ni prioritet. I to je u redu. Neke su se stvari promijenile i to je jednostavno tako.

Ali ono o čemu ja zapravo pričam nešto je drugo. Pričam o sve većoj odvojenosti pojedinca od društva, o izoliranosti koja je postala gotovo normalna. Dogodio se jedan čudan paradoks: da bismo danas bili u društvu, kao da prvo moramo biti izolirani.

A tu je, po meni, najviše propatila kužina, pa posljedično tome i stol.

Zato je moja ideja zapravo vrlo jednostavna – vratiti ljude za stol. Za stol za kojim imaju vrimena. Za stol za kojim se ne žuri, za kojim se priča, sluša, jede i ostaje malo duže nego što je bilo planirano. Ako uspijemo vratiti takav stol, možda će i trinoge opet doći u modu.

Ali postoji tu i jedna druga paralela, puno ozbiljnija.

Trinoge i naramak drva nisu samo romantika ni lijepa slika nekog prošlog vremena. Iza njih stoje muka, trud i rad. Velik trud. A upravo taj trud danas, iz nekog razloga, pokušavamo preskočiti, zaboraviti ili ga učiniti nevidljivim.

Je li to dobro, ne znam.

Ali tako je...

Vjekoslav Grgantov