PAKAO NA ZEMLJI Svjedočansvo jednog od rijetkih preživjelih, Tome Kovačevića iz Žrnovnice

ŽRNOVNICA - Odmah na početku je važno reći da logor Dachau nije bio uobičajeni koncentracijski logor u kojem je jedini cilj bio ubijanje ljudi. U Dachau su se vršili medicinski eksperimeti na logorašima testiranjem granica ljudske izdrživosti u svrhu spoznaja koje bi potencijalno pomogle u formiranju superiornosti njemačkih vojnika na bojištima širom svijeta.

Za njega se slobodno može reći da je bio pakao na zemlji, a njegov šef, "vrag" u ljudskom obliku, bio je medicinski psihopat dr. Sigmund Rascher. Njegovi eksperimenti, provedeni na nezaštićenim logorašima, ne predstavljaju samo kršenje svih etičkih kodeksa, već i najbrutalniju zloupotrebu liječničke profesije u povijesti. Rascher je, pod patronatom Heinricha Himmlera, pretvorio barake i specijalne komore Dachaua u laboratorije užasa.

Preživjeli svjedok ovog užasa bio je Žrnovčanin Toma Kovačević nad kojim su se vršili eksperimenti izlaganja ekstremnim temparaturama, prenosi njegovu potresnu priču Žrnovnica.hr.

Ovi su testovi navodno služili za pronalaženje najboljeg načina zagrijavanja njemačkih pilota koji bi preživjeli pad u hladne vode Sjevernog mora.

Razodjeveni ​zatvorenici bili bi potopljeni u spremnike s ledenom vodom na temperaturama blizu nule, ponekad i satima. Njihova tjelesna temperatura nadzirala se do trenutka kada bi pali u nesvijest.

​Drugi glavni set eksperimenata, proveden u suradnji s Luftwaffeom, uključivao je visinske pokuse u specijalno napravljenoj tlačnoj komori.

​Logoraši su zatvarani u komoru koja je simulirala ekstremno niski atmosferski tlak, jednak onome na velikim visinama bez kisika.

Žrtve su proživljavale nesnošljive bolove – grčenje, konvulzije, sljepilo, sve dok se ne bi srušile ili umrle od zračnih embolija (mjehurića zraka u krvnim žilama mozga). Rascher bi potom secirao mozak žrtavama dok su još bile žive kako bi promatrao učinak embolija.

​Rascher je također bio uključen u testove kako bi se utvrdilo može li se morska voda učiniti pitkom. Zatvorenici su bili prisiljeni piti samo pročišćenu, ali nepitku, morsku vodu, dok su potpuno lišeni hrane. Cijeli eksperiment bio je usmjeren na to da se vidi koliko dugo ljudsko tijelo može izdržati takve ekstremne uvjete.

Ova grozomorna djela, počinjena "u ime znanosti" i "za dobrobit Reicha", razotkrila su ne samo psihopatsku okrutnost jednog čovjeka, već i mračnu suučesnost cijelog sistema koji je bio spreman žrtvovati ljudskost za opskurne vojne ciljeve. Dachau ostaje vječno svjedočanstvo o tome kako se liječnička etika može potpuno izopačiti

Naš Toma Kovačević uhapšen je od ustaške policije i predan Talijanskim vlastima, zatim deportiran u logor u Italiju, te nakon kapitulacije Italije transportiran u Njemačku. U nastavku donosimo njegovo svjedočanstvo koje je dao u intervjuu novinarima lista Mosor:

- Kako ste dospjeli u zatvor?

Uhapšen je jedan naš drug, nije izdržao batine i odao nas. Bilo je to 30. lipnja 1942. iša je s policijon i kaziva di stanujemo. Čuja sam da je taj naš drug završija u logoru Mathausen i da ga je uvik pekla savjest. U zatvoru nas ispitivali, mlatili, držali u samici i puštali da voda kapje na nas, ali nisam odao. Suđenje je bilo u Splitu, u gimnastičkoj sali gimnazije. Brzo su nas otpremili u Kopar, pa Veneciju, zatim preko Ferrare, kad san dobija tešku upalu zglobova, u Sulmonu, to van je u onin planinan između Pecare i Rima. Tu san osta do kapitulacije Italije.

- Jeste li ikada pomišljali na bijeg?

Nije bilo lako bižat, lako se glava gubila. Mogli smo uteć pod kraj rata kad smo bili u Hamburgu za vrijeme bombardiranja, ali di ćeš pobjeć. Kad je pala Italija, doli blizu Sulmone bili su Nijemci, uhapsıli nas i pravo za Bergen Belsen. Tu san osta tri miseca. Bergen Belsen je bija masovna grobnica nedužni ljudi, a za mene lično to je bija sanatorij u odnosu na logor Dachau di su me transportirali.

- Kako su vas transportirali?

Transport je bija noću, u "G" kolima kao stoka, nisi zna kud ideš. Ako bi neko pao, bija bi na licu mista streljan i u krematorij.

-Pričajte nam kako je izgledao život u logoru Dachau?

To je bila prava tvornica smrti, užas, to se ne da opisat... Tu su uglavnom bili Židovi pa se postupalo krajnje nečovječno. Na meni su njemački likari vršili vivo-eksperimente: stavili bi me u kadu s hladnom vodom i pratili koliko mi triba do smrzavanja. Jedan me SS-oficir, sadista, udario štapon po ruki i slomio ruku. Nisan smija kazat da mi je ruka slomljena, jer san zna da me tada čeka krematorij.

Spavali smo u odjeći, kreveti drveni na tri kata, malo slame. Ujutro rano Nijemac viće Aušten! pa na apel-plac na prebrojavanje. Dva-tri puta dnevno su nas prebrojavali, držali u stroju nekoliko sati, ali nas nikad nisu mogli prebrojiti: dok bi prebrojavali, oni prebrojeni padali bi mrtvi od gladi i bolesti. U jutro bi dobili "kavu", crno žito u vodi, oko jedan sat dali bi nam kilo kruha na osan zatvorenika i nekakvu juhu u kojoj su plivala dva-tri komada brukve (repe) i iskra masti. To je bilo sve u toku dana. Mnogi su obolili od diftereje, pa i ja, i to je bio jedini moment kad sam mislia da san gotov. Difterija izgladnjava čovjeka i onda dolazi krematorij. Tu san svojin, očima gleda kako zatvorenici od gladi kidaju s umrlog komad stražnjice, to kuhaju i jedu. Iza ograde od žice bila je brukva zatvorenici bi krali i bili ubijeni, ali bi drugi opet krao i tako svaki dan.

- Koji Vam je moment posebno ostao u sjećanju?

Postupak jednog njemačkog oficira kojemu se često prohtjelo da ubija. Gradili smo nekakav bunker. Zastavicama bi odredili područje do kojeg se možemo kretati. Uzeo bi taj Nijemac kapu nekog zatvorenika, prebacio je priko zabranjenog pojasa i naredio mu da je donese, a kad je zatvorenik prešao liniju, on bi go ubio.

- Kako su izgledale zatvoreničke uniforme?

„Prugaste plavo-bile uniforme, sprijeda broj, ispod broja trokut: crveni trokut - politički zatvorenici, crni - kriminalci, ljubičasti - homoseksualci, a k tome još i oznake zemlje iz koje si.

- Kako ste dočekali kraj rata?

Transport je krenija za Hamburg na Elbi, pa u Bremen. Oslobodili su nas kanadski vojnici. Preko poljskog Poznana i Katowica za Bratislavu, Budimpeštu i eto me u Subotici, u Jugoslaviji. Zatim Beograd, Zagreb, Ljubljana, Rijeka i brodon u Split.

Doša san u Split u lito 1945. Nije bilo u meni četrdeset kila. Mater me već oplakala kao i moja dva brata, Antu i Jozu, koji su poginuli na Sutjeski.

- Jeli Vam i u jednom trenutku duh klonio?

Nikada! Ja san bija toliko uvjeren da će fašisti izgubit rati ta me vjera držala i održala.

- Što mislite bi li mi mladi, u slobodi rođeni, izdržali sve te napore?

Teško je to reć. Vi bi morali puno toga propatit da bi podnijeli sve ovo. Vami je danas dobro, a kad je dobro, ideali nisu vrući.

Vaša poruka novim generacijama?

Ne ponovilo se sve ono što je bilo - kaže drug Toma Kovačević oštro i kategorično, vidno uzbuđen, a u očima njegovim i priči njegovoj mi smo razumjeli svu čovječnost njegove poruke.

D.G.