Kapetan Milo Miklaušić: Hoće li ljeto 2026. ponovno staviti priobalje i otoke pod snažan pritisak?

Hoće li ljeto 2026. ponovno staviti priobalje i otoke pod snažan pritisak? Nažalost, sve upućuje na to da hoće. Iako smo u siječnju 2026., iskustva iz prethodnih sezona jasno su pokazala razmjere problema, a suštinske promjene do danas nisu provedene u mjeri koja bi spriječila ponavljanje prošlogodišnje zbrke. Ljeto 2025. potvrdilo je koliko brzo dolazak velikog broja turističkih brodova, čarter plovila i privatnih plovila i jahti može preopteretiti male otoke, uvale i obalna naselja.

Gužve na sidrištima, buka, neadekvatna infrastruktura te ispuštanje crnih i sivih voda postali su svakodnevica, dok lokalne zajednice ponovno nisu koristile dostupne instrumente za upravljanje vlastitim prostorom.

Od tada su najavljene određene izmjene propisa i pojedina infrastrukturna ulaganja, no u praksi su one još uvijek parcijalne i nedovoljno koordinirane. Za većinu zaštićenih morskih i obalnih područja ne postoje važeći dokumenti koji bi jasno definirali prihvatne kapacitete i način upravljanja prostorom. Ondje gdje su takvi planovi nekad doneseni, oni su zastarjeli i ne odgovaraju današnjem intenzitetu domicilnog, nautičkog i turističkog prometa.

Posljedica je izostanak jasnih granica i pravila: ne zna se koliko brodova i plovila smije boraviti u pojedinoj uvali ili akvatoriju, gdje i pod kojim uvjetima je sidrenje dopušteno, koliko dugo te tko je zadužen za nadzor i provedbu. Prostor se stoga koristi stihijski, bez sustavne kontrole i dugoročne vizije, na štetu prirode i lokalnih zajednica.

Dodatni problem stvaraju luke i vezovi koji se grade s određenim kapacitetom, no taj broj se često ne poštuje. Luke se prekrcavaju, zakoni se krše, a sigurnost plovila i ljudi dovedena je u pitanje. Nakon jačih nevremena, poput juga, infrastruktura – podgradnja i nadgradnja – trpi kontinuirane štete. Tko konstruira, tko izvršava izgradnju i sanaciju, te tko nadzire ovu imovinu Republike Hrvatske, ostaje nejasno, dok redovno stručno održavanje i obnova lučke opreme ostaju zapostavljeni, što dodatno ugrožava sigurnost i funkcionalnost luka.

Upravljanje segmentom nautičkog turizma u širem smislu i dalje je neuređeno, jer Ministarstvo turizma ne prati kvalitetu nautičkih usluga i aktivnosti unutar županijskih lučkih uprava (ŽLU), i to unatoč tome što je broj vezova u ŽLU i do tri puta veći od broja vezova u marinama.

Brodari, vlasnici plovila i iznajmljivači djeluju u prostoru pravne nesigurnosti, dok se teret posljedica prebacuje na mještane i okoliš.

Infrastruktura obale i otoka i dalje ne prati stvarne potrebe. Sustavi odvodnje, opskrbe vodom i električnom energijom, kao i organizirani prihvat otpada te crnih i sivih voda u lukama i naseljima, nisu riješeni na razini koja bi omogućila siguran i održiv prihvat brodova i plovila tijekom godine. 

Novi vezovi u fazi planiranja ili gradnje neće biti u punoj funkciji prije ili tijekom ljeta 2026., što znači da se pritisak ponovno prelijeva na uvale i neformalna sidrišta, dok država, odnosno privatni kapital, ne može pratiti izgradnju luka tempom kojim se povećava broj plovila.

Marine su u velikoj mjeri pasivne, čekajući dodjelu novih koncesija, dok ulaganja u zastarjelu i neodržavanu opremu te u sam akvatorij ostaju minimalna. Do daljnjeg, bez nove koncesije, značajnija modernizacija i unapređenje funkcionalnosti luka ne ostvaruje se, a to sigurno neće biti moguće u 2026.

Koordinacija nadležnih tijela i dalje kasni. Odluke se često donose ad hoc, odgovornosti su fragmentirane, a na terenu ne postoji jedinstven sustav upravljanja pomorskim prostorom. Iako postoje propisi i mehanizmi kažnjavanja, svjedoci smo njihovog kršenja, a provedba je nedovoljna i neujednačena. Državni službenici, s druge strane, nisu zakonski ni stručno osposobljeni za podnošenje tužbi, izdavanje sankcija ili vođenje pravnih postupaka. U slučajevima kada tužena stranka pokrene pravnu akciju, službenici često gube pred sudom zbog nedostatka specifičnog znanja o pravnim procedurama. Pored toga, mnogi sporovi imaju političku dimenziju, što dodatno otežava objektivnu i učinkovitu provedbu nadležnosti.

Ova kombinacija pasivnosti u privatnom sektoru i institucionalnih ograničenja dovodi do kroničnog nedostatka održivog upravljanja pomorskim prostorom. Sve to vodi jasnim posljedicama. Uvale su preplavljene plovilima, osjetljivi morski ekosustavi dodatno su ugroženi, a kvaliteta života lokalnog stanovništva ozbiljno narušena. Raste osjećaj da lokalne zajednice nemaju kontrolu nad vlastitim prostorom, dok se ekonomski interesi kratkoročno stavljaju ispred dugoročne održivosti.

Ljeto 2026. vrlo će vjerojatno ponoviti obrasce iz prethodnih godina, možda u još intenzivnijem obliku, s većim izazovima za prirodu i lokalne zajednice. Rješenja neće doći preko noći. Ovo je proces koji zahtijeva strpljenje, sustavnost i koordinaciju – prvi korak trebao bi se napraviti već sada, kako bi se u sljedeće tri , četri godine uspostavili funkcionalni temelji, a u sljedećih deset do petnaest godina stvarno zaštitila obala od stalnog pritiska i degradacije.

Takva promjena nije samo tehničko pitanje; traži znanje, političku volju, društvenu odgovornost i istinsku želju za dugoročnom promjenom. Najveći poticaj može doći od samih ljudi – stanovništva koje kroz organizirani i kontinuirani pritisak na svoje jedinice lokalne samouprave, pa nadalje prema višim razinama vlasti, zahtijeva sustavno upravljanje prostorom i zaštitu zajedničkog dobra. Kada se govori da treba početi odmah, misli se upravo na provođenje postojećih zakona Republike Hrvatske, jer bi to bio prvi korak koji bi se mogao osjetiti već ove godine.

U konačnici, pitanje nije samo koliko plovila ili turista prostor može podnijeti, već koliko smo spremni kao društvo preuzeti odgovornost za održivost, sigurnost i budućnost prostora kojem pripadamo. 

Pritisak stoga nije prijetnja, nego alat – instrument kojim lokalne zajednice mogu oblikovati i čuvati svoje okruženje, dajući mu smisao koji nadilazi trenutnu sezonsku gužvu. Bez sustavnog pristupa, turistička sezona ponovno će se pretvoriti u borbu za prostor, u kojoj će priroda i lokalne zajednice ponovno biti gubitnici.

kap. Milo Miklaušić

PROČITAJTE JOŠ:

BETON UMJESTO KORISTI Kapetan Milo Miklaušić za Morski HR: “Kako javne luke hrane turizam, a domaći ostaju bez pristupa moru?”

Milo Miklaušić, zapovjednik je s više od 30 godina plovidbenog staža te kapetan pri Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture. Tijekom svoje karijere imao je prilike upravljati plovnim objektima u zemlji i u inozemstvu, kao i obnašati uloge menadžera fenomiranih pomorskih kompanija. Posljednjih nekoliko godina aktivno proučava rad Županijskih lučkih uprava,

Morski HRJurica Gašpar