Hrvat koji se dopisivao s Darwinom i Zadranin koji je prvi otkrio tajne Jadrana: Nevjerojatna priča o zaboravljenom velikanu naše znanosti!

Hrvatska prirodoslovna znanost krajem 19. i početkom 20. stoljeća bila je nezamisliva bez lika i djela Spiridiona Brusine, čovjeka koji nije bio tek pasivni promatrač prirode, već njezin neumorni istraživač, organizator i pokretač.

Rođen 11. prosinca 1845. godine u Zadru, Brusina, kojeg su suvremenici od milja zvali Špiro, svoj je životni put trasirao od zadarskih ulica preko bečkih sveučilišnih klupa pa sve do Zagreba, gdje je svojim djelovanjem postavio temelje modernog zoološkog istraživanja u Hrvatskoj.

Nakon završenog studija prirodoslovlja u Beču, Brusina se vraća u domovinu, gdje 1867. godine počinje svoju profesorsku karijeru u rodnom Zadru. Iste godine, njegov profesionalni put dobiva zamah dolaskom na dužnost pristava u prirodoslovnom odjelu Narodnog zemaljskog muzeja u Zagrebu.

Upravo će taj muzej, zahvaljujući Brusininoj energiji i viziji, kroz sljedećih nekoliko desetljeća izrasti u instituciju svjetskog glasa. Kao prvi profesor zoologije na Sveučilištu u Zagrebu, na koju je dužnost stupio 1876. godine, Brusina je postao ključna figura u obrazovanju budućih generacija hrvatskih prirodoslovaca, ali i zagovornik suvremenih znanstvenih teorija.

Njegova intelektualna širina očitovala se u otvorenom prihvaćanju Darwinovih evolucionističkih ideja, pri čemu nije samo slijedio svjetske trendove, već je aktivno korespondirao s vodećim biolozima diljem svijeta, uključujući i samoga Charlesa Darwina.

Iako je njegovo polje interesa bilo iznimno široko, malakologija je ostala njegovom prvom i najvećom ljubavlju. Kao jedan od vodećih autoriteta svoga vremena, Brusina je opisao stotine novih vrsta i podvrsta živih i fosilnih mekušaca, objavivši pritom oko 60 rasprava koje su oblikovale tadašnju znanost. Njegov doprinos jadranskoj fauni bio je pionirski u pravom smislu riječi.

Godine 1894. organizirao je i vodio prvo veliko hrvatsko znanstveno morsko putovanje duž Jadrana, od Kraljevice do Kotora, za čije je potrebe sam konstruirao posebnu dređu kako bi s morskog dna prikupio dragocjene uzorke. Rezultat toga bio je jedinstven popis organizama sjeveroistočne obale Jadrana, koji je obuhvaćao sve od koralja i žarnjaka do riba i morskih sisavaca, dok se istovremeno uporno zalagao za osnivanje stalnih bioloških postaja na našoj obali.

Osim što je bio posvećen mekušcima, Brusina je bio i prvi sustavni istraživač ptičjeg svijeta u Hrvatskoj. Zajedno sa suradnikom Milutinom Baračem uredio je tada najbogatiju ornitološku zbirku u Austro-Ugarskoj, a svojim je radovima, poput onih o morskim psima i sisavcima Jadranskog mora, znatno proširio spoznaje o bogatstvu mediteranske faune. Svoje je bogato znanstveno iskustvo pretočio u brojna kapitalna djela, među kojima se izdvajaju Prinesci malakologiji hrvatskoj, Građa za neogensku malakološku faunu Dalmacije, Hrvatske i Slavonije te atlas fosilnih mekušaca jugoistočne Europe Iconographia molluscorum fossilium.

Brusinin doprinos nije bio ograničen isključivo na istraživački rad; on je bio graditelj institucija. Bio je suosnivač Hrvatskog naravoslovnog društva, prvi urednik njegova Glasnika te redoviti član tadašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Njegova uloga u zagovaranju osnivanja zagrebačkog zoološkog vrta te napor na institucionalizaciji znanosti ostavili su trajan pečat u hrvatskoj kulturi.

Kada je 21. svibnja 1908. godine preminuo u Zagrebu, iza sebe je ostavio bogatu baštinu koja se danas čuva u arhivima Hrvatskog prirodoslovnog muzeja i digitalnim zbirkama, dok ga brončani spomenik na zadarskoj rivi trajno podsjeća na rodni grad koji ga nikada nije zaboravio. Njegova biografija ostaje nadahnuće svima koji istražuju prirodne tajne Jadrana, dokazujući kako su predanost i vizionarstvo ključevi stvaranja znanosti koja nadilazi granice svoga vremena.

Milo Miklaušić, D.G.