Požar koji je 10. rujna zahvatio sedam plovila u Uvali Scott kod Kraljevice, od kojih su tri u potpunosti potonula, mnogo je više od izoliranog incidenta na moru. Premda je događaj, prema dostupnim podacima, prošao bez ljudskih žrtava, okolnosti intervencije – otežan pristup vatrogasnih vozila uslijed uskih prometnica i parkiranih automobila, angažiranje tegljača (remorkera) u stanju pripravnosti te naknadno onečišćenje mora – upućuju na strukturni problem koji nadilazi pojedinačni slučaj.
Cilj je ovog eseja argumentirati tezu da sigurnost priobalnih sidrišta, lučica, privezišta i kako neformalnih tako i pod koncesijom u Hrvatskoj nije primarno pitanje pojedinačnih nesreća, nego pitanje sustavnog nedostatka infrastrukturnih standarda, jasne institucionalne odgovornosti i redovitog nadzora.
U tekstu se analiziraju tri međusobno povezane dimenzije problema: infrastrukturna, institucionalno-pravna i ekološka, nakon čega slijede zaključna razmatranja i prijedlog smjera daljnjeg djelovanja.
Posljednjih se godina duž hrvatske obale spontano razvio velik broj priveza, sidrišta i manjih „lučica” dio divljih dio pod koncesijom koje faktično okupljaju znatan broj plovila, a da pritom ne prolaze kroz isti režim planiranja, izgradnje i nadzora kao formalne luke.
Dio se tih prostora nalazi u sustavu županijskih lučkih uprava, dio je organiziran kroz druge oblike upravljanja, dok pojedini lokaliteti djeluju posve neformalno, oslanjajući se na dugogodišnju praksu, a ne na planski utvrđen status.
Zajednička je crta svih tih prostora sklonost tomu da se sigurnost svodi na osiguravanje veza – bove, mooringa ili pristana – dok se prateća infrastruktura koja bi omogućila sigurno korištenje prostora u izvanrednim situacijama zanemaruje.
Slučaj Uvale Scott zorno pokazuje posljedice takvog pristupa: kada je do incidenta došlo, nije zatajilo samo plovilo, nego i okolna prometna i komunalna infrastruktura koja je trebala omogućiti brz pristup interventnim službama.
Iz analitičke perspektive, sigurnost luke, sidrišta trebalo bi promatrati kao funkciju nekoliko međusobno ovisnih elemenata:
Odsutnost i samo jednog od tih elemenata dovoljna je da intervencija u kriznoj situaciji bude usporena ili otežana, neovisno o tome koliko je samo mjesto veza tehnički uredno.
Drugim riječima, urednost priveza ne jamči sigurnost prostora u cjelini; luka, ili prostor koji funkcionalno djeluje kao luka, mora imati infrastrukturu razmjernu stvarnom broju i vrsti plovila koja se u njoj nalaze, neovisno o formalnom statusu tog prostora.
Drugi je sloj problema institucionalne prirode i tiče se pitanja tko uopće nadzire ovakve prostore.
Zakonski okvir predviđa da jedinice lokalne samouprave koje raspolažu obalnim pojasom i dodjeljuju koncesije imaju obvezu osigurati pomorskog komunalnog redara, no praktična dosljednost provedbe te obveze ostaje otvoreno pitanje koje zaslužuje sustavnu provjeru.
Kada je riječ o prostoru koji je dio javne ili lokalne luke, trebalo bi biti nedvosmisleno tko njime upravlja, pod kojim uvjetima i uz kakve sigurnosne standarde.
Problem postaje ozbiljniji kada je riječ o prostorima koji funkcioniraju kao sidrište ili „lučica” mimo formalnog sustava upravljanja – ondje odgovornost za sigurnost, zaštitu od požara i zaštitu okoliša nema jasnog nositelja, što u praksi znači da se rizik prenosi na krajnji trenutak, odnosno na intervenciju u trenutku nesreće.
Angažman tegljača (remorkera) u stanju pripravnosti tijekom požara u Uvali Scott pokazuje da sustav žurnog odgovora u Hrvatskoj postoji i funkcionira kada se nesreća dogodi.
No takva reaktivna sposobnost ne smije se zamijeniti za sustav prevencije.
Oslanjanje na to da će nadležne službe uspješno intervenirati nakon što je požar već izbio predstavlja logiku upravljanja rizikom koja je usmjerena na posljedice, a ne na uzroke.
Preventivni pristup zahtijevao bi da se već u fazi planiranja i dodjele koncesija za priveze i sidrišta uvjetuje ispunjavanje minimalnih sigurnosnih standarda, a ne da se ta pitanja otvaraju tek nakon što se dogodi šteta.
Treća dimenzija problema odnosi se na zaštitu morskog okoliša. Koncentracija plovila na jednom mjestu nužno podrazumijeva i koncentraciju otpada – ulja, maziva, akumulatora, ambalaže i drugog komunalnog otpada – čije zbrinjavanje zahtijeva organiziran sustav prikupljanja.
Pojava plutajućih ostataka maziva i potreba za postavljanjem upijajućih brana nakon požara u Uvali Scott pokazuju da posljedice pomorske nesreće ne prestaju gašenjem vatre, nego se nastavljaju kao pitanje zaštite morskog okoliša, s pripadajućim troškovima sanacije čiji nositelj također nije uvijek jasno određen.
Sustavno rješavanje pitanja sidrišta i „lučica” stoga ne može zaobići ni ovu dimenziju, jer je zaštita mora neodvojiva od pitanja sigurnosti i organizacije prostora u kojem plovila trajno borave.
Požar u Uvali Scott, unatoč tome što nije prouzročio ljudske žrtve, predstavlja upozorenje čiju je vrijednost pogrešno svesti na utvrđivanje uzroka i materijalne štete pojedinačnog događaja.
Analiza pokazuje da problem ima tri međusobno povezane dimenzije
– infrastrukturnu, institucionalnu i ekološku
Nijedna od njih ne može rješavati izolirano.
Iz toga proizlazi i praktična preporuka:
sustavan popis svih sidrišta, privezišta i „lučica” na nacionalnoj razini, s utvrđenim pravnim statusom, brojem plovila, nositeljem upravljanja te provjerom ispunjavaju li osnovne uvjete za sigurnu intervenciju – pristup vatrogasnim vozilima, hidrantsku mrežu, protupožarnu opremu i sustav zbrinjavanja otpada.
Takav popis omogućio bi prijelaz s reaktivnog modela, u kojem se sigurnosni nedostaci uočavaju tek nakon nesreće, na preventivni model temeljen na jasnim standardima i odgovornosti.
U protivnom, kako slučaj Uvale Scott, a prije njega i sličan događaj u neposrednoj blizini, sugerira, isti se obrazac rizika vjerojatno ponoviti na nekom drugom dijelu obale.
Milo Miklaušić, kap.
PROČITAJTE JOŠ:
Jurica Gašpar
Josip Tokić
BIOGRAD NA MORU - Kako bi se oslobodio prostor za pedesetak plovila s liste čekanja, katamarani će biti premješteni u Gradsku
DRAGE - U marini Drage zabilježen je iznimno rizičan incident u kojem je jedan muškarac pokušao vlastitim rukama, i to plivajući
Nautički turizam često se u hrvatskom javnom i stručnom diskursu prikazuje prvenstveno kroz prizmu prihoda, broja dolazaka i rasta čarter-
Sustav zna kada je „brod“ rođen, zna kada je registriran, zna kada je izbrisan iz upisnika — ali ne zna sa
Jadranski web portal
© 2026 Morski HR. Powered by Ghost & Staticweb.dev
