ČIJE JE MORE? Tajna mreža poznanstava i donacija zbog koje obični građani godinama čekaju na vez

Zamislite da postoji nešto sto formalno pripada svima, ali čemu u praksi samo rijetki mogu pristupiti. Nešto sto se gradi novcem poreznih obveznika, financira europskim fondovima, regulira državnim zakonima — a ipak funkcionira po pravilima neformalnih mreža poznanstava i privilegija. Na hrvatskoj obali, to nešto zove se vez.

Vez kao ogledalo društva

Slučaj sportske luke Vitrenjak u Zadru i Jedriličarskog kluba Uskok (JK Uskok) naizgled je lokalna vijest: pismo jednog čitatelja o sumnjivoj dodjeli vezova, demant kluba, novinarska istraga. No kada se stave u širi kontekst, ti događaja postaju prozor kroz koji jasno vidimo jedan od temeljnih problema suvremene Hrvatske — kako se upravlja zajedničkim javnim dobrima i čiji interesi u toj priči zapravo prevladavaju.

„Riječ je o stavu izvan binarne podjele na lijevo i desno.”

Ovaj esej nastoji razjasniti taj problem na razumljiv način — bez pravničkog žargona i bez naivnih zaključaka. Cilj nije optužiti pojedince, nego razumjeti sustav koji je omogućio dugotrajnu sumnju i koji zahtijeva ozbiljnu javnu raspravu.

Što su pomorsko dobro i koncesija — i zašto je to važno znati?

Prema hrvatskom Zakonu o pomorskom dobru i morskim lukama, more, morska obala i luke dio su tzv. pomorskog dobra — dakle, javnog vlasništva koje ne može biti u privatnom posjedu. Država ili lokalne vlasti mogu dopustiti privatnim ili polu-javnim subjektima(udrugama, klubovima, tvrtkama) da tim dobrom upravljaju kroz sustav koncesije: formalne dozvole koja nalaze jasne uvjete, rokove i obveze prema javnom interesu.

JK Uskok dobio je takvu koncesiju prije petnaest godina za upravljanje gatovima sportske luke Vitrenjak. Time je klub preuzeo odgovornost — ne samo operativnu, nego i etičku: upravljati javnim resursom transparentno, u skladu s interesima zajednice, a ne ekskluzivnih mreža. U sjevernom dijelu luke, klub je preuzeo i ranije ugovorene obveze prema motornim plovilima, dok južni dio odražava jedriličarsku narav kluba.

Javno dobro nije isto sto i dobro javnog tijela koje njime upravlja. Ono ostaje javno čak i kad ga netko administrira u ime zajednice. Kad upravljač počne određivati tko smije pristupiti javnom resursu po neformalnim kriterijima, „javno dobro de facto postaje privatno“.

Problem nastaje kada se ta linija izbriše. Kada koncesionar počne tretirati javni resurs kao vlastiti — selektirajući kome će i pod kojim uvjetima dati pristup — tada se ne radi samo o administrativnoj nepravilnosti. Radi se o kršenju temeljnog demokratskog načela jednakosti pred zakonom i jednakog prava pristupa javnim dobrima.

Anatomija jednog sustava: kako funkcionira neformalno tržište vezova

Svjedočanstvo anonimnog čitatelja opisuje obrazac koji mnogi stanovnici obalne Hrvatske prepoznaju iz vlastitog iskustva: domaći brodari s malim plovilima godinama čekaju na listi — ako lista uopće postoji — dok strani vlasnici jahti, uz posredovanje pravih poznanstava i financijsku donaciju, brzo dobivaju vez po sportskoj, komunalnoj tarifi koja je tek djelić komercijalne cijene u marinama.

JK Uskok te navode poriče, naglašavajući da aktualna uprava — na vlasti posljednjih godinu i pol — nije primala nikakve donacije vezane uz dodjelu vezova te da je uvedena službena lista čekanja. Ta je izjava važna, ali istovremeno otvara pitanje: a sto je bilo prije? I zašto je povjerenje javnosti toliko narušeno da i transparentno upravljanje mora eksplicitno naglašavati vlastitu čestitost?

Odgovor leži u samoj strukturi sustava. Vez na Jadranu danas je oskudan i izrazito vrijedan resurs. Razlika između sportske tarife (20 do 30 posto tržišne cijene) i komercijalne cijene u marinama može iznositi nekoliko tisuća eura godišnje po plovilu. Tamo gdje postoji velika vrijednost, mali broj mjesta i diskrecijska moć upravljača — nastaje plodno tlo za klijentelama, čak i bez ijednog potpisanog ugovora.

Neformalno tržište prioriteta ne zahtijeva korupciju u klasičnom pravnom smislu. Dovoljna je kultura favoriziranja: tko te poznaje, tko je bio na pravom domjenku, tko je donirao pravi iznos. „Nitko to nije zapisao u pravilnik, ali sustav tu logiku prepoznaje i sam sebe kroz nju reproducira.” Upravo zato javnost je toliko osjetljiva na riječ donacija. Na Jadranu ta riječ često zvuci kao eufemizam za kupovanje pristupa nečemu što bi trebalo biti uređeno jasnim kriterijima.

Država kao odsutni nadzornik

Ono što slučaj Vitrenjak čini paradigmatskim nije samo pitanje jednog kluba u jednom gradu. To je pitanje u kojoj mjeri hrvatska država uopće nadzire upravljanje pomorskim dobrom koje je formalno u njezinom vlasništvu.

Obrazac koji se ponavlja diljem obale — od Istre do Dubrovnika — izgleda ovako: država i europski fondovi financiraju infrastrukturu, lokalni subjekt dobiva koncesiju, a zatim, bez saznanja, javnog nadzora, razvija vlastiti sustav upravljanja pristupom. Inspekcije su rijetke, kriteriji dodjele vezova često netransparentni, a žalbeni mehanizmi za obične građane praktično nepostojeći.

Već dulje vrijeme upozorava upravo na taj obrazac: luke otvorene za javni promet i sportske luke sve više funkcioniraju kao paralelni komercijalni sustavi, često bez razine nadzora koja postoji nad klasičnim marinama (koje moraju šutjeti nažalost). 

Moje viđenje, poante nije samo financijska — govorim o transformaciji obale: javne luke građene su novcem poreznih obveznika, velik dio infrastrukture financiran je europskim fondovima, država daje koncesije, ali stvarni pristup moru građanima postaje sve manji.

Paradoks je očit: sto manje država nadzire, to vise lokalne mreže moći popunjavaju taj vakuum. I što je vez vrjedniji, veći je poticaj za neformalnu kontrolu pristupa. Bilance lučkih sustava pokazuju da je vez postao jedna od najprofitabilnijih kategorija u jadranskom turizmu. Nadzirati taj profit i njegovu distribuciju trebao bi biti javni interes prve razine. 

Luke su, kako kažem, postale bankomati — ne nužno samo kroz ilegalu, nego kroz kontrolu oskudnog resursa i privilegirani pristup njemu.

Čije je more — i što je moguće promijeniti

Temeljno pitanje koje slučaj Vitrenjak otvara filozofsko je, ali s posve praktičnim implikacijama: ako je more zajednički javni resurs, može li pristup moru ovisiti o statusu, poznanstvu ili neformalnoj preporuci? A ako ne može — koji su mehanizmi koji to sprječavaju, i funkcioniraju li?

Hrvatska ima zakone koji to reguliraju. Problem nije u nedostatku propisa, nego u njihovoj provedbi i u kulturi nadzor. 

Bez konkretnih dokaza ne može se tvrditi da je u JK Uskoku ili bilo gdje drugdje počinjeno kazneno djelo. Ali može se govoriti o sustavu koji proizvodi trajnu sumnju. A sumnja je, u demokraciji, već sama po sebi problem — jer erodira povjerenje u institucije i u temeljnu pravednost društvenih pravila.

Zaključak: lokalna priča, opće pitanje

Slučaj Vitrenjak nije samo zadarska priča. To je jedna od brojnih varijacija na temu koja se proteze čitavom hrvatskom obalom: sukob izmedju javnog dobra i privatizacije pristupa njemu; izmedju transparentnosti i diskrecije; između jednakih prava svih građana i povlaštenog položaja onih s pravim vezama.

JK Uskok nije demon ove priče. Možda nova uprava zaista jest transparentna. Ali sustav koji je omogućio dugogodišnju sumnju, koji je stvorio neformalno tržište vrijednih javnih resursa i koji se razvijao u sjeni nedostatnog nadzora — taj sustav zahtijeva ozbiljnu reformu, bez obzira na to tko ga trenutno vodi.

Pitanje „Čije je more?“ nije retorička fraza. To je test demokratske zrelosti jednog društva: može li svaki građanin — ne samo onaj s debljim novčanikom ili utjecajnijim poznanstvima— ostvariti jednaki pristup dobru koje mu po zakonu, ali i po elementarnoj pravednosti, pripada. Hrvatska obala je zajedničko nasljedstvo. Takvo treba i ostati.

Demokracija se ne testira samo na izborima. Testira se svaki put kad običan čovjek pokuša dobiti ono na sto ima pravo — i kada pita zašto ne može. 

U odgovoru koji tada dobije, ogleda se stvarno lice pravne države.

Milo Miklaušić, kap.