Kapetan Milo Miklaušić uputio je javni apel novinarima, urednicima portala, komentatorima i svima čije ime i prezime stoji iznad teksta o tuđoj nesreći. Njegov apel prenosimo u cijelosti:
- Pišem vam ne iz ljutnje — premda bi ljutnja bila opravdana — već iz onoga što je teže od ljutnje: iz boli i iz savjesti.
Nesreća se dogodila. Ljudi su stradali. Obitelji tuguju. More je tiho, ali tuga nije.
A mi — mi smo odmah uzeli tipkovnice. Pisali smo. Komentirali smo. Dijelili smo. Presudili smo. I potpisali sve to — imenom i prezimenom — kao da to ime i prezime nosi nekakav autoritet koji nismo stekli, nego smo ga sebi jednostavno proglasili.
Govorim o svima koji su o pomorskoj nesreći u Splitskim vratima pisali, analizirali i stručno komentirali — a nisu nikada položili ni jedan pomorski ispit, ni prošli ni jedan sat osposobljavanja po međunarodnim propisima. Govorim o onima čije se pomorsko znanje iscrpljuje u uspomenama na plovidbu „kajićem“ i ili bilo je to nekad.
Govorim o portalima koji su u trci za klikom objavili stručne analize potpisane novinskim imenima — bez ijednog izvora iz nadležnih institucija, bez čekanja na službene zaključke istrage, bez ijednog pitanja upućenog onome tko zapravo zna.
Govorim o komentatorima koji su nesreću — nesreću u kojoj su stradali ljudski životi — pretvorili u materijal za vlastitu vidljivost. U platformu za samo isticanje. U prigodan povod da se pred društvom pokaže kako se i oni razumiju u to.
Postoji nešto posebno nelagodno u tome što svaki od tih tekstova, svaki od tih komentara, nosi potpis. Ime. Prezime. Kao da potpis nekome daje za pravo da govori ono što ne zna.
Potpis nije licencija za neznanje. Potpis je — ili bi trebao biti — jamstvo odgovornosti prema onome što se tvrdi.
Kada novinarska kuća objavi članak o pomorskoj nesreći bez konzultiranja ijednog certificiranog pomorskog stručnjaka, kada portal prenese spekulaciju kao analizu, kada komentator presuđuje o krivnji posade na temelju onoga što je čuo ili pročitao negdje — to nije sloboda govora. To je zlouporaba vidljivosti na tuđi račun.
Na račun obitelji koja tuguje.
Na račun posade koja se brani.
Na račun struke koja godinama gradi znanje.
Znate li što je SOLAS? Što propisuje MARPOL? Što znači STCW certifikacija? MCL 2006? Što su COLREG pravila i kada se primjenjuju? Što je ISM Code i što je SMS na brodu? Što znači ISPS Code? Što su IMDG, IMSBC, LSA, FSS, SAR i MLC? Što znaći GMDSS? Što je PSC inspekcija? Što znače DOC, SMC, SSP, SSO, CSO i PFSO? Što uređuju OPRC, BWM, AFS, CLC i LLMC konvencije? Znate li koje su obveze i prava pomoraca prema Pomorskom zakoniku, Pravilniku o pomorskim i brodarskim knjižicama, Pravilniku o zvanjima i svjedodžbama o osposobljenosti pomoraca, Pravilniku o zdravstvenoj sposobnosti pomoraca, Pravilniku o najmanjem broju članova posade za sigurnu plovidbu, Zakonu o pomorskom dobru i morskim lukama, Pravilniku o redu u lukama, relevantnim poreznim propisima za pomorce, odredbama Zakona o radu koje se odnose na pomorce te prekršajnim i kaznenim odredbama pomorskih propisa koje uređuju sigurnost plovidbe, radna prava, stručnu osposobljenost, zdravstvenu sposobnost, dokumentaciju, boravak u lukama i odgovornost članova posade?
Ovo nisu kratice iz laičke enciklopedije. Ovo su međunarodni propisi koji određuju svaki aspekt sigurnosti na moru — od konstrukcije broda, prijevoza putnika,tereta i opasnih tvari, do odgovornosti zapovjednika, sigurnosnih postupaka i zaštite morskog okoliša. To su instrumenti koji se uče godinama, primjenjuju u praksi i za koje postoje međunarodni ispiti, licence i certifikati.
Ako ne znate odgovoriti ni na jedno od tih pitanja — to nije sramota, neznanje samo po sebi nije grijeh — ali se tada zapitajte: imam li pravo pisati presudu?
Svaki čovjek ima pravo na mišljenje. Ali mišljenje nije znanje. Mišljenje je polazišna točka — znanje je ono što mišljenje potvrđuje ili opovrgava.
Kada mišljenje sebi prisvoji odoru znanja i potpiše se imenom i prezimenom ispod naslova koji pretendira biti analiza — tada počinjemo lagati. Sebi i drugima.
Nesreće na moru istražuju nadležne institucije: Ministarstvo mora, lučke kapetanije i neovisna istražna tijela. Oni imaju podatke. Imaju nadležnost. Imaju instrumentarij. I imaju obvezu doći do istine — a ne hitar rok za objavu.
Dok se istraga provodi, javni sud je nepravedan. Bez iznimke.
Molim vas — ne kao netko tko ima pravo zahtijevati, već kao netko tko nosi odgovornost struke — da se zapitate prije sljedeće objave:
Znam li o čemu pišem, ili samo vjerujem da znam?
Je li moj izvor stručnjak, ili je stručnjak onaj tko je mome izvoru prepričao?
Koristim li tuđu nesreću da bih nešto rekao — ili da bih nešto pokazao?
Bi li mi bilo ugodno kad bi moja obitelj ovo pročitala, znajući da govorim o stvarnoj tragediji stvarnih ljudi?
Novinarska kuća koja objavi neistraženu spekulaciju o uzroku pomorske nesreće ne donosi javnosti informaciju — donosi joj lažni osjećaj razumijevanja. A lažni osjećaj razumijevanja opasniji je od neznanja, jer gasi potrebu za istinom.
Ovo nije obračun. Ovo nije poziv na šutnju.
Ovo je poziv na dostojanstvo.
Nesreća nije prigodan sadržaj. Tuđa bol nije platforma. Ime i prezime iznad teksta nije dekoracija — to je odgovornost. Prema čitatelju. Prema obitelji koja tuguje. Prema struci o kojoj pišete. I prema sebi.
Pitajte se kakvo ste društvo. A potom — pitajte se kakvi ste vi.
S poštovanjem i bez zadrške,
Milo Miklaušić, kap.
PROČITAJTE JOŠ:








© 2026 Morski HR. Powered by Ghost & Staticweb.dev