TRIJUMF VOLJE, MORA I TIŠINE Toni Skelin u kajaku preveslao Jadran i pronašao duševni mir

U vremenu kada nam tehnologija i užurbana svakodnevica ne dopuštaju da ostanemo sami sa svojim mislima, šibenski profesor tjelesne i zdravstvene kulture, trener i sportaš - Toni Skelin, odlučio je u potpunosti utišati vanjski svijet i potražiti odgovore tamo gdje su oni najjasniji – na otvorenom moru. Svoj je kajak porinuo u plavetnilo 11. srpnja, a u rodni se Šibenik vratio 2. kolovoza.

Između ta dva datuma zbila se čitava jedna jadranska odiseja. Stotine kilometara surovog, ali očaravajućeg mora, od kampa Kanegra u Istri pa sve do punte Oštro na samom jugu Hrvatske, nisu bile samo sportska ruta. Bilo je to duboko emotivno, intimno hodočašće i potraga za vlastitim granicama.

Da bi čovjek osjetio potpunu povezanost s prirodom, prvo mora zaslužiti njezino poštovanje i osjetiti njezinu punu, sirovu snagu. Priroda je ovog šibenskog sportaša već na samom početku njegove pustolovine testirala kao da je željela biti sigurna koliko je njegova želja čvrsta.

- Zapravo su mi prva dva dana bila najzahtjevnija jer me cijelo vrijeme pratilo jugo koje mi je puhalo direktno u prsa te radilo velike valove koji su me usporavali. Imao sam osjećaj kao da me tjera natrag, kao da se jačamo tko će prije popustiti – prisjeća se Toni prvih dana opisujući trenutke u kojima je svaki zaveslaj tražio nevjerojatan napor volje i koji bi možda neke slabije motivacije već na početku navelo da odustanu.

Veslati u prosjeku 31 kilometar dnevno (oko 16,7 nautičkih milja) pothvat je pred kojim bi mnogi odustali osobito jer su pojedine dionice zahtijevale nadljudsku izdržljivost. Najduži preveslani komad u jednom danu iznosio je čak 48 kilometara, dok je titulu najteže i najopasnije rute odnijela dionica preko otvorenog mora, gdje pogreškama nema mjesta.

- Najteža dionica je bila Premantura - Osor gdje sam sa svega 10 minutnom pauzom na osamljenom svjetioniku Galijoli izveslao dugih 39 kilometara.

Prolazeći rutu koja zvuči kao najljepša poema našoj obali – od zapadne Istre, preko mističnih otoka Silbe, Molata i Ugljana, kroz srce Dalmacije i Murtera, pa sve do Hvara, Pelješca, Elafitskih otoka i samog Dubrovnika – cilj je bio jasan. Dokazati sebi, ali i cijelom svijetu, da živimo u zemlji čijoj se ljepoti rijetko koje mjesto na planetu može približiti.

Iako je svaki dio naše obale prekrasan, Toni je izdvojio nekoliko čarobnih mjesta koja su mu ostavila  neizbrisiv trag u sjećanju:

* Porto Busola – skriveni istarski poluotok koji odiše posebnim mirom.

* Veli Lošinj i Osor – mjesta gdje se povijest stapa s kristalnim morem.

* Silba i Ilovik – otoci netaknute tišine i pješčanih uvala koji liječe dušu.

*uvala Rogač na Šolti – koja pruža zaklon od svakog vjetra izuzev bure.  

* Pelješac (Viganj, Trstenik, Žuljana) – surova, ponosna ljepota južnih stijena i vinograda.

* Molunat – bajkoviti, izolirani poluotočić na samom pragu cilja

Kada se čovjek otisne na ovakav put, gdje ovisi isključivo o snazi vlastitih mišića i milosti neba, motivacija nadilazi običan avanturizam. To je duboka, iskonska potreba za povratkom sebi, ogoljavanjem duše do samih temelja kako bi se u toj tišini pronašao toliko željeni mir. Toni to objašnjava ovako:

- Razlozi ovog pothvata su mnogobrojni i za razumjeti ih, trebalo bi secirati pojedine dijelove mog života od djetinjstva pa do sad. Recimo da je potreba za samoćom i tišinom te samodokazivanjem bila ta koja me potaknula na ovakav put. Znao sam da to mogu, a želio sam to dokazati prvenstveno sebi, jer uvijek je čovjeku najteže samom sebi priznati bilo pobjedu bilo poraz.

Lišivši se svakodnevnih malih komfora na koje smo navikli, Toni je spoznao pravu vrijednost sitnica. Kada te grmljavinsko nevrijeme prikuje za kopno, obične stvari postaju čisto zlato. Svijet se smanjuje na jednostavne, a goleme ljudske radosti – poput trenutka na Jadriji kada ti prijatelj nakon oluje donese hladno pivo i toplu pizzu iz krušne peći. U toj skromnosti, ljudsko srce postaje ispunjeno i mirno.

Upravo su susreti s ljudima ono što je ovom putovanju dalo najveću emotivnu težinu. Čovjek u samoći nauči koliko mu znače ljudi. Od prijatelja koji su prelazili kilometre samo da bi s njim popili kavu, donijeli mu toplo jelo ili samo popričali, do srednjoškolskog kolege koji mu je otvorio vrata svog doma – svaka ta stanica bila je podsjetnik na toplinu koja nas spaja. Najemotivniji je svakako bio susret s obitelji na Slanici na otoku Murteru otprilike na polovici putovanja. Upravo mu je obitelj i bila najveća podrška:

- Kad se otisneš na prostranstvo pučine, obitelj postaje tvoja jedina nevidljiva veza s kopnom i tvoje najvažnije emocionalno sidro. Dok sam gledao u beskrajni horizont, spoznaja da me doma čekaju oni koji me vole i daju mi snagu da izdržim svaku oluju i svaku sekundu samoće. Njihova vjera u moju hrabrost pretvorila je svaki strah u mir. Zato ova avantura nije samo moja; sa mnom su plovile sve njihove misli, molitve i nade.

Kad se more uvjerilo da ima ravnopravnog suputnika, dalo mu je i svoj blagoslov. Čak tri puta na ovom dugom putu, njegov su kajak presrela jata dupina. Ti tihi, veličanstveni čuvari Jadrana plivali su uz njega, dajući mu snagu i potvrdu da na svom putu, iako sam, nikada nije bio u potpunosti usamljen.

Krug se zatvorio na rtu Oštro, pod vrelim kolovoškim suncem. Tijelo je bilo umorno, slano i iscrpljeno, ali duša je bila savršeno mirna i velika kao more koje je upravo preplovio. 

Na kraju njegovog putovanja dočekao ga je ćaća Paško koji je u najprometnijem vikendu u godini u pola noći sjeo u kombi i uputio se po svog sina. Vozio je po znanim, a još više po neznanim cestama kako bi izbjegao kilometarske kolone koje su baš taj dan u potpunosti blokirale jug Hrvatske.

Naravno da se nameće pitanje kako se osjeća na kraju avanture – umorno, ponosno ili ispunjeno? Toni kaže:

- Pobijedio sam vlastite granice i dokazao da se najveći mir krije u najjednostavnijem životu – u skladu s prirodom i samim sobom.

Hamida Šarić