Jedan od naših vodećih autoriteta i podvodnih istraživača, fotograf, povjesničar i pisac o moru, Danijel Frka, za portal Pomorsko dobro napisao je izvrstan kritički osvrt na temu kako Republika Hrvatska može na najbolji način sačuvati i iskoristi tajne i blaga koje skriva Jadransko more.
Kao što već itekako dobro znamo, nacionalno zakonodavstvo propisuje da uz kopneni dio, pomorsko dobro čine unutarnje morske vode i teritorijalno more, njihovo dno, podzemlje i podmorje. Upravo je o ovim segmentima pomorskog dobra pisao ing. Frka. u tekstu za Pomorsko dobro kojeg prenosimo!
To je po mojem mišljenju danas vrlo aktualno pitanje. U jednoj zemlji u kojoj se već više od trideset godina na vlasti izmjenjuju političari kojima je prvi i najsvetiji cilj vlastiti interes kao i interes onih koji su ih postavili na vlast – što zorno dokazuje neprekinuti lanac ministarskih i inih afera koje se nižu sve dalje i dalje, nažalost ne može se govoriti o ozbiljnoj zabrinutosti za stanje našeg mora i podmorja. Oni koji odlučuju, kao i oni koji bi trebali provoditi stvarni nadzor na moru i pod morem, hvataju se plemenitih motiva kao što je ekologija i zaštita mora uglavnom samo deklarativno, kada treba iz političkih motiva pokazati da se na trenutak brinu. To se događa jedino onda kada treba nekom akcijom, najavom strožih sankcija protiv onečišćenja ili hvatanjem nekog sitnog prekršitelja, odvratiti pozornost javnosti od drugih, akutnijih suštinskih nedaća kojima smo pritisnuti. Ali to traje samo dva-tri dana dok se pune naslovnice dnevnog tiska, a onda sve pada u zaborav, pa se može opet krenuti ispočetka, odnosno nastaviti po starom – ne radeći ništa. Nažalost, to je naša stvarnost.
No srećom, ne možemo reći da tako razmišljaju i svi ostali. Poznajem više sjajnih hrvatskih znanstvenika koji se bave biologijom mora, i koji godinama ne samo da zvone na uzbunu i upozoravaju javnost o onome što se sa morem događa, već kroz razne projekte konkretno djeluju u cilju prevencije ili sanacije podmorja, kao što je projekt „Mare Modul“ gdje je niz sjajnih umjetnika izradio tridesetak keramičkih staništa za morske organizme, koje smo potom položili na dno ispred plaže na poluotoku Oštro u Kraljevici. To dokazuju i nedavno pokrenuti pokusi sa „presađivanjem“ životinjskih i biljnih vrsta iz zona koje su akutno ugrožene, recimo, nasipavanjem obale radi izgradnje turističkog resorta, na područja čistog mora gdje takve opasnosti nema. Kroz projekt MERCES (Marine Ecosystem Restoration in Changing European Seas), presađivale su se naše najveće i zaštićene ali ugrožene školjke periske (Pinna nobilis), ali i jednako tako osjetljive crvene gorgonije (Paramuricea clavata) – i to uspješno, što daje nadu da ne moramo sjediti i gledati kako nam život u podmorju propada. Dakle, može se. Neki se brinu, ali one koji odlučuju – u suštini uopće nije briga.
Brinu se za more i njegovo podmorje i ribari, jer od njega žive. Svi znamo koliko je to teško i rizično zanimanje i koliko je krvavo zarađen taj novac koji naposljetku dođe u njihove burom i morem išibane ruke. Pa ipak, i oni katkada nemaju razumijevanja za mjere zaštite, osobito podmorja.
Primjer prvi: Prije točno dvadeset šest godina uz financiranje Hrvatskog ronilačkog saveza sudjelovao sam u četveročlanoj ekspediciji koja je trebala preroniti akvatorij Palagruže u cilju ispitivanja mogućnosti uspostave neke vrste „ronilačkog parka“. Motiv su nam bili slični ronilački parkovi u Španjolskoj i Francuskoj, gdje je uz potpunu zabranu ribolova, i podvodnog i nadvodnog, došlo do prave eksplozije u reprodukciji ribljih vrsta, te danas ronioci, posjetitelji parka, uživaju roneći u društvu velikih kirnji, jata zubataca i drugih velikih riba. Bili smo oduševljeni raznolikošću podmorskog života uz same obale Palagruže i pripadajućih otoka i otočića – primjerice na samo tri metra dubine nalazili smo male murine, kao i mnoštvo „beba“ jastoga što su se skrivali pod kamenjem u plićaku. Prvi puta zabilježili smo i neke nama nepoznate, invazivne vrste, poput riba papigača koje su se tih godina počele pojavljivati u Jadranu, a migrirale su u Sredozemlje iz Crvenog mora.
Po povratku sa ekspedicije sastavili smo izviješće za Ministarstvo mora. Znajući da bilo kakva zabrana kod Palagruže ribarima nikako ne bi bila „simpatična“, u njemu smo predlagali da se samo jedan manji dio arhipelaga Palagruže, barem jedna hrid, zaštiti od svakog ribolova, a da se dozvoli neograničeno ronjenje, kao i u ostalim parkovima. Odmah nam je rečeno da je u Hrvatskom saboru ribarski lobi toliko jak, da naš projekt, čak i kada bi došao do Sabora u obliku prijedloga nekog propisa, praktično nema šanse jer da ga nema tko podržati. Iako su biolozi spremno podržali našu inicijativu, projekt je arhiviran i vjerojatno i danas skuplja prašinu u nekoj zaboravljenoj ladici Ministarstva. A što o edukaciji o podmorju onih najmlađih misle neki ravnatelji i nastavnici osnovnih škola, vidjet ćemo na sljedećem primjeru.
Primjer drugi: Prije nekih 7-8 godina predložili smo ravnatelju jedne osnovne škole tu na našoj obali, da predstavnici našeg ronilačkog kluba ADRIA, u cilju edukacije mladih održe predavanje i multimedijalnu projekciju učenicima petih i šestih razreda o osjetljivom ekosustavu plitkog priobalja Kvarnera. Ravnatelj je oduševljeno podržao prijedlog, imenovao jednog nastavnika kao mentora sa kojim smo dogovorili sve pojedinosti, koji će razredi sudjelovati, procijenili da se radi o šezdesetak učenika i zatim potvrdili vrijeme prezentacije. Tjedan dana smo nas nekolicina iz kluba slagali prezentaciju, montirali foto i video klipove, izmišljali razne efekte… I kakav je na koncu bio rezultat? Na prezentaciju je došlo, slovom i brojkom, 3 (troje) učenika! Nastavniku i ostalima nije bilo ni traga. Iako se on kasnije izmotavao da je učenicima „on preporučio da dođu na prezentaciju, ali su valjda imali važnijeg posla“, očigledno je da ga nije bilo briga, kao niti njegovog ravnatelja, jer su to mogli odraditi u sklopu jednog školskog sata. Kakva šteta! O oskudnom poznavanju biologije jadranskog podmorja zorno je potvrdilo jedno od troje djece koje je došlo na predavanje, kada me je pitalo, ugledavši fotku jadranske ušate – da li je to piranha i da li je jako opasna?
Srećom, ogromnoj većini ronilaca, domaćih i stranih, ipak je, možda više od svih ostalih, jako stalo do našeg podmorja. To se vidi po napisima u stranim časopisima koji hvale naše ronilačke destinacije, a još više po broju sudionika eko akcija čišćenja jadranskog podmorja, kojih je u posljednjih desetak godina bilo nekoliko stotina, sa ogromnim brojem sudionika. Čiste se degradirana staništa u lukama, sidrištima, brodogradilištima, plažama. Oni su, usudio bih se reći, nesebičnom ljubavlju prema ronilačkom sportu i ujedinjeni u brizi prema okolišu u kojemu se kreću i uživaju, fizičkim uklanjanjem svega čime smo onečistili naše podmorje, možda dali i najkonkretniji prilog zaštiti podmorja od svih ostalih.
Ne želim ponavljati ono što su mnogi drugi rekli ili napisali o ugroženosti našeg podmorja. Ne bih mogao ni tvrditi kao neki drugi, da smo prije 50 godina „svaki dan plivali sa kirnjama i jatima orada i brancina“, ili da je hobotnica bilo toliko „da su puzale sve do površinu i penjale se po rivi“, a da danas roneći gotovo da ne vidimo ni ribice. Pa ipak, promjena u podmorju u tom razdoblju ipak ima. Istina je negdje u sredini. Te promjene se ne događaju brzo, i ne vidimo ih golim okom, ali one su tu i tek kada usporedimo neke detalje dolazimo do spoznaje da se podmorje ipak mijenja.
Najočitije promjene dolaze ruku pod ruku sa globalnim zatopljenjem. Danas je pojava nekih novih ribljih vrsta koje su migrirale iz Sredozemlja, zabilježena već i u sjevernom Jadranu, pa ćemo narednih godina prilikom ronjenja oko Cresa i Istre početi učestalije susretati vatrenjače (riba lav), papigače i kostoroge, a u južnom Jadranu i druge vrste. Primjerice, prije par godina smo na Brusniku kod Visa fotkali najezdu velikih žutih puževa golaća, a sada je ta vrsta zabilježena i na nekim drugim otocima.
Svi smo čuli za tzv. „cvjetanje mora“ u proljetnim mjesecima, kada dolazi do masovnog razmnožavanja nekih vrsta algi, od kojih neke svojom toksičnošću mogu ozbiljno ugroziti druge vrste. Posljednjih godina zamjetno je da su, osobito u proljetnim mjesecima, velika područja podmorskih grebena prekrivena čudnim tvorevinama nalik na gustu paučinu, koji prekrivaju i sve morske organizme što žive na grebenu. To se osobito dobro vidi na primjeru crvenih gorgonija, gdje su nerijetko čitave šume ovih prelijepih crvenih koralja prekrivene sivo-zelenim paučinama, koje im doslovce „ne daju disati“, pa one postupno umiru i nestaju.
Ono što sam siguran da se događa i što mene posebno zabrinjava je prozirnost mora. Kada smo polovicom sedamdesetih godina prošlog stoljeća počeli ronili na olupini broda „Peltastis“ koja se nalazi u blizini Klimna na otoku Krku, sjećam se vrlo dobro da je more gotovo uvijek bilo prozirno, a vidljivost takva da se uvijek sa bilo koje točke vidjela barem polovica te 60-metarske olupine. U posljednjih dvadesetak godina, barem nekoliko puta godišnje zaronimo na „Peltastisa“ i u pravilu je vidljivost loša ili čak vrlo loša, najviše desetak metara. Dakle, vrlo sitnih suspendiranih čestica u moru ima sve više, a mislim da uzrok nije samo globalno zatopljenje već i čovjekov utjecaj u podmorju.
More i priroda i sami reagiraju na promjene i bore se protiv onih koje prijete bitnim narušavanjem ravnoteže ili čak uništenjem. Pogledajmo samo primjer tropskih zelenih algi (Caulerpa taxifolia i Caulerpa racemosa), čije je munjevito razmnožavanje porijeklom iz Sredozemlja prodrlo prije petnaestak godina i u Jadran, prijeteći da će doslovce ugušiti sve organizme na morskome dnu koji im se nađu na putu. Usprkos silnih napora i velikog broja različitih eksperimenata ne bi li se to širenje na neki način zaustavilo ili barem ograničilo, pokazalo se da je u tome ipak bila najučinkovitija sama priroda, jer je niska temperatura mora u zimskom periodu bitno usporila napredovanje tog zelenog čudovišta. Caulerpe danas ima i kod nas u sjevernom Jadranu, ali čini se da ju je sama priroda ipak „stavila pod kontrolu“.
Stalno praćenje stanja u podmorju ključno je za razumijevanje svega što se u njemu događa. U svijetu se ulažu velika financijska sredstva za podmorska istraživanja i zaštitu različitih ugroženih ekosustava. Međutim, nema te ustanove, instituta ili organizacije koja može sakupiti dovoljno novaca za takav „monitoring“, kakvoga danas svakodnevno obavljaju ronioci rekreativci u svijetu. Ronilačka populacija koja se broji u milijunima članova, fantastičan je potencijal kojega treba iskoristiti u nadzoru svega što se u podmorju događa, te u pravovremenom alarmiranju. Hrvati tu nisu izuzetak.
Sretan sam što mogu bez ustručavanja reći da su programi obrazovanja novih ronilaca za različite ronilačke kategorije sve bolji, te da su gotovo uvijek usmjereni na razvijanje svijesti ronilaca i potrebe stalnog nadzora i zaštite složenog podvodnog ekosustava. Moje je iskustvo da ronioci vrlo rado sudjeluju u eko akcijama čišćenja podmorja, i u njima sudjeluju u velikom broju. Dovoljno je samo oglasiti da se takva akcija organizira i već smo zatrpani prijavama. To je zaista ohrabrujuće jer, iako je poznato da ronioci i inače vole druženje istomišljenika, oni u akcijama uglavnom daju sve od sebe, a često dovode i mlade koji od njih uče. To ukazuje da smo sve jači i organiziraniji u razvijanju tog duha zaštite podmorja, te da nema straha za generacije koje dolaze. Moram na koncu istaknuti i nas, podvodne fotografe, koji svaki u svojem stilu, kroz bezbrojne fotke podmorja približavamo „ostalim smrtnicima koji ne rone“ sve njegove čudesne ljepote, a ujedno dajemo i važnu poruku o njegovoj ugroženosti i potrebi za njegovo očuvanje.
Poseban problem zaštite podmorja je i zaštita kulturne i povijesne baštine koja leži na dnu Jadranskog mora. Otkada je čovjek došao živjeti na naše obale, ne samo da je gradio naselja u kojima je stanovao, već je počeo i ploviti. Dakle, povijest pomorstva na Jadranu seže više od tri milenija unazad, a uz plovidbu i ratovanje usko je vezano i stradavanje pa i potonuće najrazličitijih plovnih objekata. Tako su na morsko dno dospjele tisuće i tisuće brodova i njihovih posada, kao i teret koji su prevozili.
Sustavnim arheološkim radom i podmorskim istraživanjima do danas je pronađen i istražen vrlo velik broj brodoloma, od kojih najstariji sežu i dalje od 4. stoljeća prije Krista, tj. prije vremena grčke kolonizacije odnosno antike. Mnogi antički lokaliteti su od početka šezdesetih godina 20. stoljeća pa do konca osamdesetih potpuno devastirani (čitaj: opljačkani!), jer su domaći ljudi, za nešto novaca, rado vodili strane ronioce na mjesta „gdje ima amfora“, sve dok ona nisu bila posve „očišćena“ tj. zauvijek uništena. Iako je prisutnost na moru tadašnje milicije bila učestalija nego što je danas, te iako su ponekad i ulovili kradljvce na djelu, ipak su se te devastacije prilično učestalo i temeljito događale. Tek uspostavom hrvatske države a naričito osnivanjem Hrvatskog restauratorskog zavoda 1996. godine, pristup zaštiti kulturne baštine u podmorju se izmijenio na bolje. Sustavno se pregledava podmorje radi lociranja antičkih olupina, na nekima se provode istraživanja i vađenje ostataka, a većina netaknutih antičkih lokaliteta sa teretom amfora prekriva se čeličnim kavezima. U to se vrijeme shvatilo da i novovjeke olupine (olupine od konca 15., stoljeća do danas) predstavljaju metu za podmorske „sakupljače suvenira“ te da i njima treba propisati zaštitu u smislu zabrane slobodnog ronjenja na njima. Donosi se katalog zaštićenih olupina sa propisanim stupnjem pravne zaštite, pri čemu se na zaštićenim olupinama smije turistički roniti samo preko ovlaštenog ronilačkog centra. Takav centar mora platiti godišnju koncesiju da bi stekao pravo voditi ronioce-turiste na pojedine zaštićene olupine, uz obvezu čuvanja samog lokaliteta. Smatram da je takav sustav zaštite kulturnih dobara pod morem u suštini ispravan, no potrebno bi bilo provesti reviziju spomenutog kataloga jer se pokazalo da za pojedine olupine nema potrebe da ih se zaštiti na takav način jer na njima nema artefakata koji su u opasnosti od otuđenja ili devastacije, pa bi pravnu zaštitu trebalo ukinuti odnosno otvoriti ih za slobodno ronjenje.
Sigurno je da je u ovom času čovjek najveća opasnost za održanje prirodne ravnoteže krhkih podmorskih ekosustava. Neograničena deponiranja opasnih materijala u vode i u more, prekomjerna nasipavanja i to materijalima koji su strogo zabranjeni (npr. zemlja a ne kameni granulat i sl.), izlov mnogih životinjskih vrsta preko svake mjere, nedostatno i površno gospodarenje pomorskim dobrom, kao i neprihvaćanje konvencija za zaštitu mora od strane svjetskih sila, pokazuju svoj porazni rezultat. Priroda se bori i protiv toga i stalno pokušava uspostaviti narušenu ravnotežu, ali i čovjek je kao vrsta žilav i ne posustaje. Priroda uzvraća povećanjem koncentracije stakleničkih plinova u atmosferi, prosječne i ekstremne temperature rastu, a uragani i apokaliptička nevremena sve su češći i odnose sve više žrtava.
Možda još nismo shvatili da u toj utrci ne možemo pobijediti, osim ako se ne naučimo poštivati prirodu i njene zakonitosti. Zar zaista ne shvaćamo da smo i mi u toj 4,5 milijardi godina staroj povijesti našeg planeta samo jedna prolazna vrsta? No jedno je sasvim sigurno: Priroda može i bez nas.
dipl.ing. Danijel Frka
Idućeg tjedna u Europskom parlamentu raspravljat će se o dvije nacionalno važne teme za Hrvatsku. Prva je ilegalno odlaganje otpada
RIJEKA - U riječkoj Kantridi radovi na separatoru oborinskih voda se nastavljaju, no nažalost s konstantnim problemom nedozvoljene zemlje u moru.
Čitatelji su izrazili zanimanje za radove koji se trenutačno događaju na omiškom području uz samo more, pa smo Grad Omiš
BAŠKA - Jedna video snimka na kojoj kamion u vlasništvu izvođača radova koji radi na radovima uređenja obalnog pojasa u Baškoj,
Jadranski web portal
© 2026 Morski HR. Powered by Ghost & Staticweb.dev
