Sindrom "svi to rade": Zašto nam je divlje odlaganje otpada postalo normalno i zašto radije čistimo nego da kažnjavamo?

Ilegalno odlaganje otpada predstavlja jedan od najtrajnijih ekoloških i društvenih problema u Republici Hrvatskoj. Ovaj rad analizira fenomen nepropisnog odlaganja otpada s posebnim osvrtom na slučaj doline Neretve, gdje poljoprivrednici otpad, ambalažu pesticida i plastiku bacaju u kanale za navodnjavanje, ugrožavajući tlo i vodne resurse od kojih izravno ovise.

Ekološka kriza u suvremenoj Hrvatskoj nije samo stvar globalne klimatske promjene ili industrijskih emisija – ona je, u značajnoj mjeri, produkt svakodnevnih ponašanja na lokalnoj razini. Divlja odlagališta otpada, zagađeni vodotoci i kanali te nepropisno odlaganje agrokemijskog otpada postali su gotovo uobičajena slika ruralnog krajolika. Takvo stanje nije plod slučajnosti, već složenog ispreplitanja socijalnih normi, institucionalnih propusta i psiholoških mehanizama koji perpetuiraju ekološki štetno ponašanje (Cifrić, 2002).

Konkretan i ilustrativan primjer jest situacija u Neretvanskoj dolini, gdje su poljoprivrednici koji se bave intenzivnom poljoprivredom – osobito uzgojem mandarina, povrća i voća – identificirani kao izvor onečišćenja kanalske mreže plastičnom ambalažom pesticida i herbicida. 

Vijećnik Drago Sršen i župan Dubrovačko-neretvanske županije Blaž Pezo javno su upozorili na ovaj problem, istaknuvši paradoks kojim lokalne samouprave troše sredstva na sanaciju štete koju uzrokuju isti oni koji od te zemlje žive (Juzni.hr, 2024 ). Ovaj slučaj paradigmatski je primjer šire ekološke neodgovornosti koja obilježava dio hrvatskog društva.

Cilj ovog rada jest višedimenzionalna analiza navedenog fenomena kroz tri međusobno povezane perspektive: psihologiju ekološkog ponašanja, sociologiju normi i devijantnog ponašanja te institucionalni odgovor javne uprave. Rad nastoji ponuditi ne samo dijagnozu problema, već i okvir za sustavna rješenja.

Psihološki aspekti ekološki neodgovornog ponašanja

Psihologija okolišnog ponašanja (environmental psychology) bavi se pitanjem zašto pojedinci čine izbore koji su štetni za okoliš čak i kada su svjesni njihovih posljedica. Jedan od ključnih teorijskih konstrukata koji objašnjava takvo ponašanje jest tzv. tragičnost zajedničkih dobara (tragedy of the commons) – fenomen koji je Garrett Hardin opisao još 1968. godine, a koji se odnosi na tendenciju da pojedinci iskorištavaju zajednička dobra za osobnu korist, dok troškove snosi zajednica (Hardin, 1968).

U kontekstu Neretvanskih kanala, ovaj mehanizam je neposredno vidljiv: bacanje ambalaže u kanal kratkoročno je rješenje za svakog individualnog poljoprivrednika, dok dugoročna šteta – zagađenje vode, onečišćenje tla, troškovi sanacije – pogađa cijelu zajednicu. Psihološki, takvo ponašanje potpomažu i kognitivne distorzije poput banalizacije („svi to rade“), atribucije odgovornosti drugima te prostorne i temporalne udaljenosti od posljedica (Steg i Vlek, 2009).

Posebno je važan fenomen psihološke distance: kada su ekološke posljedice nevidljive u kratkom roku – a zagađenje podzemnih voda ili degradacija tla vidljivi su tek kroz godine ili desetljeća – motivacija za promjenom ponašanja drastično se smanjuje (Trope i Liberman, 2010). Ovaj mehanizam posebno je opasan u slučaju agrokemijskog otpada, čije kumulativne toksične posljedice mogu postati nepovratne.

Dodatno, istraživanja pokazuju da ekološko ponašanje nije isključivo stvar individualnih vrijednosti, već ovisi o percipiranim socijalnim normama – ako pojedinac procijeni da njegovo okruženje smatra određeno ponašanje prihvatljivim ili uobičajenim, vjerojatnost ponavljanja takvog ponašanja značajno raste (Schultz et al., 2007). Institucionalna pasivnost i izostanak sankcija taj dojam normalizacije dodatno pojačavaju.

Sociološki aspekti: normalizacija i kultura odgovornosti

Sociološka perspektiva naglašava da je ekološka neodgovornost u Hrvatskoj dijelom produkt naslijeđenih kulturnih obrazaca i slabosti civilnog društva. Istraživači poput Cifrića (2002) i Lay (2007) ukazuju da ekološka osviještenost u post tranzicijskim društvima zaostaje za ekonomskim i materijalnim aspiracijama, a interes za okolišem percipira se kao luksuz ili apstraktna briga koja se ne tiče svakodnevnog preživljavanja.

U ruralnim sredinama ovaj je jaz još izraženiji. Tradicija korištenja prirodnih resursa bez jasno definiranih granica odgovornosti, u kombinaciji s oslabljenim društvenim kontrolnim mehanizmima u postjugoslavenskom kontekstu, stvorila je plodno tlo za normalizaciju ekološki štetnih praksi. Odlaganje otpada na divljim odlagalištima ili u kanale više se ne doživljava kao devijantno ponašanje – postalo je dio svakodnevice (Kalanj, 2008).

Fenomen koji župan Pezo opisuje – lokalne samouprave koje financiraju beskonačne cikluse sanacije, dok počinitelji ostaju anonimni i bez posljedica – klasičan je primjer institucionalne zamke (institutional trap): bez jasnih sankcija i bez promjene društvenih normi, svaki ciklus čišćenja tek odgađa sljedeći ciklus zagađenja (North, 1990). To nije samo ekološki problem, već i ozbiljan problem upravljanja zajedničkim dobrima.

Govoreći o ekološkom odgoju, valja napomenuti da formalni obrazovni sustav u Hrvatskoj nije sustavno integrirao ekološku pismenost kao temeljnu kompetenciju. Istraživanja pokazuju da sporadični ekološki sadržaji u kurikulumima ne produciraju trajne promjene u stavovima i ponašanjima ako nisu potkrijepljeni modelima odgovornog ponašanja u neposrednoj životnoj okolini učenika (Uzelac i Starčević, 1999).

Institucionalni odgovor i njegove granice

Institucionalni odgovor na ilegalno odlaganje otpada u Hrvatskoj odvija se na nekoliko razina – komunalnoj, županijskoj i državnoj – no njihova koordinacija i učinkovitost ostaju upitne. Zakon o gospodarenju otpadom (NN 84/21) propisuje nadležnosti i sankcije, ali provedba je nesustavna i varira od jedinice do jedinice lokalne samouprave. Inspekcijski kapaciteti su ograničeni, a prekršajni postupci dugotrajni i rijetko završavaju stvarnim sankcijama (Agencija za zaštitu okoliša, 2022).

Paradoks koji župan Pezo identificira – lokalne zajednice moraju financirati kamere i ograde kako bi spriječile ponašanje vlastitih stanovnika – otkriva suštinski problem: reaktivno upravljanje ne može zamijeniti proaktivnu prevenciju. Investicije u nadzor bez promjene ponašanja tek premještaju problem, dok troškovi rastu. Ovaj model nosi obilježja tzv. politike upravljanja simptomima, a ne uzrocima (Ostrom, 1990).

Akademska zajednica u Hrvatskoj relativno rijetko artikulira javne stavove o ovom problemu, što stvara dojam institucionalne šutnje. Odsutnost sveobuhvatnih longitudinalnih istraživanja o zdravstvenim i ekološkim posljedicama zagađenja agrokemijskim otpadom ostavlja prostor za minimiziranje problema od strane donositelja odluka. Bez čvrstih, javno dostupnih podataka, pritisak za sustavnom promjenom politika ostaje slab (Šimleša, 2010).

Primjeri dobre prakse iz zemalja EU – poput sustava stewardship programa za povrat ambalaže pesticida u Austriji i Nizozemskoj, kombiniranih s financijskim poticajima za ekološki prihvatljivo upravljanje otpadom – ukazuju na to da kombinacija regulativnih mjera, ekonomskih instrumenata i edukacije daje mjerljive rezultate (EEA, 2020). Hrvatska se ovim modelima tek marginalno primiče.

Zaključak

Ilegalno odlaganje otpada u Republici Hrvatskoj – ilustrirano slučajem Neretvanskih kanala – nije izolirani ekološki incident, već simptom dubljih strukturalnih i kulturnih deficita. Psihološki mehanizmi poput kognitivne distance i normalizacije, sociološka nasljeđa slabe ekološke kulture te institucionalna neefikasnost zajedno oblikuju okruženje u kojemu ekološka šteta nastavlja rasti unatoč sanacijskim naporima.

Rješenje ovog problema zahtijeva integriran pristup koji obuhvaća:

(a) sustavnu ekološku edukaciju od ranog školskog uzrasta, 

(b) primjenu i dosljedno provođenje zakonskih sankcija, 

(c) uvođenje ekonomskih instrumenata koji čine ekološki odgovornog ponašanje isplativijim od neodgovornog, 

(d) aktivno angažiranje akademske zajednice u praćenju i javnoj komunikaciji o ekološkim posljedicama. 

Boomerang efekt ekološke destrukcije – koji se vraća u obliku degradiranog tla, zagađene vode i zdravstvenih rizika – nije metafora, već dokumentirana stvarnost koja pogađa upravo one koji su je uzrokovali.

Institucionalna i akademska šutnja o ovom pitanju nije neutralna pozicija – ona je dio problema. 

Sustavna promjena zahtijeva sustavnu pažnju: ne samo komunalni poziv za čišćenje, već duboku transformaciju odnosa između čovjeka, zajednice i okoliša od kojega žive.

Milo Miklaušić, kap.

PROČITAJTE JOŠ:

“Mala Kalifornija” postaje veliko smetlište: Pogledajte sramotu iz Metkovića koja se vidi i iz svemira!

METKOVIĆ - Dolina Neretve, koju zbog njezine plodnosti s pravom nazivaju “malom Kalifornijom”, suočava se s ozbiljnom ekološkom ugrozom. Dok se regija ponosi svojim poljoprivrednim izvozom, neodgovorni pojedinci neviđenim divljaštvom ugrožavaju sam opstanak najvrjednijeg resursa koji Dalmacija posjeduje. Tisuće kubika otpada uz stari tok rijeke Na adresu redakcije stigle su

Morski HRJurica Gašpar