PROMAŠENI DOČECI S "DOMAĆIM" IZVOĐAČIMA Turističke zajednice, politika i propuštena prilika kulturnog turizma

Više od četrdeset godina rubno surađujem s različitim oblicima vlasti i njihovim institucijama – od Ureda predsjednika i Ministarstva kulture, do gradonačelnika i turističkih zajednica. Prije osamnaest godina radio sam kao organizacijski menadžer u Dubrovniku, gdje smo doveli vrhunsku ekipu iz Las Vegasa da zabavi Grad. Taj posao bio nam je čast i odrađen je na visokoj profesionalnoj razini.

Već dvadeset godina organiziram jazz festivale – od Istre prema jugu (Korčula, Mljet, Pelješac), kao i razne performanse, kazališne predstave, izložbe te koncerte klasične glazbe. Ukratko: bavim se kulturnim turizmom.

Svi žele produžiti sezonu, pa gradovi i sela odzvanjaju turbo-folkom

I upravo mi je kroz sav taj rad nekoliko stvari postalo bolno očito.

Godinama slušamo istu mantru: treba produžiti sezonu, privući goste veće platežne moći, pristojne i kulturno znatiželjne ljude. Strategije su napisane, ciljevi deklarirani. No u praksi, usred ljeta, gradovi i sela odzvanjaju istim sadržajem – turbo-folk, balkanski šlageri i glazba koja služi isključivo domaćem puku.

Izvođači su uglavnom domaći, bez ikakvog međunarodnog dosega, nesposobni privući stranca ili barem imalo zahtjevniju publiku. Riječ je često o plagijatima, preglasnim i estetski agresivnim nastupima, koji se – paradoksalno – plaćaju astronomskim iznosima i tretiraju kao da je riječ o svjetskim zvijezdama.

Koliko su plaćeni ocvali izvođači u Dubrovniku? Koliko „jake snage“ u Zadru i Rijeci?

Znam koliko koštaju vrhunski glazbenici diljem svijeta i zato tvrdim: Dubioza kolektiv ne može i ne smije koštati 120.000 eura. Ako je taj iznos netko platio, netko ili laže ili ne zna što radi – a da nitko to još nije ozbiljno demantirao, dodatno je porazno. Koliko su plaćeni ocvali izvođači u Dubrovniku? Koliko „jake snage“ u Zadru i Rijeci?

Zašto je posvuda prisutan tročetvrtinski melos s tursko-balkanskim prizvukom? Mora li se turizam prizivati bukom, lampicama i jeftinom estradom? Moraju li se djeca klizati po praznim klizalištima usred mediteranskih gradova? Jesu li kobasice i bijeli kruh doista maksimum naše turističke ponude za „rafinirane goste“?

Upravo sam prošetao od Glavnog kolodvora kroz Tkalčićevu, otvorenih očiju i ušiju. Došlo mi je plakati od jada. Siguran sam da je danas Sofija zanimljivija i sadržajnija. Dubrovnik je, primjerice, uspio nagurati 15.000 ljudi na Stradun da cupkaju uz narodnjake ocvalog Bebeka (80) i Dinu Merlina (63), kojeg se uporno proglašava „megazvijezdom“. Poslušao sam njegove izvedbe sa Straduna – i teško se oteti dojmu jada i čemera.

Zašto je to tako? Zato što se takvim izborom zadovoljavaju mase. Stvara se iluzija da je sve u redu. Političari dobivaju glasove i reizbore.

Ugledajte se u Šibenik!

A rješenje postoji i nije daleko.

Kad bi itko u Hrvatskoj ozbiljno pogledao kako je Šibenik osmislio vlastiti razvoj – kako je, nakon petnaest godina sustavnog i teškog rada, postao jedan od najsmislenijih mediteranskih gradova – bilo bi jasno da se može drugačije. Grad koji se danas bez ikakvog kompleksa može uspoređivati sa Sirakuzom ili gradovima francuske rivijere.

Šibenik je politički dio iste priče kao i ostatak zemlje, ali tom se politikom služi pametno: razvija grad, ulaže u kulturu i educira mlade ljude nevjerojatnom brzinom.

1. siječnja 2026. u 19 sati, u parku Visiani iz zvučnika svira – Frank Sinatra.

Zato je Šibenik pun pristojnih ljudi. Ljudi koji staju na pješačkom prijelazu, koji se pozdravljaju na ulici, koji znaju ući i izaći iz restorana. Ljudi koji pjevaju, druže se i uče.

Ništa drugo nisam htio reći, osim da vam pokušam malo otvoriti oči. Pogledajte Šibenik – i šutite par sati.

Od ne tako loše države napravili smo seoski balkanski sajam. Šteta. Mogli smo puno bolje.

Tomislav Pavleka