Dok napetosti između SAD-a i Irana dosežu kritičnu točku, duhovi prošlosti ponovno opsjedaju Pentagon. Iransko upozorenje Washingtonu da "pročita što se dogodilo u Vijetnamu" nije samo retorička figura, već podsjetnik na najteži vojni i društveni poraz u američkoj povijesti.
Invazija na Vijetnam (1955.–1975.) ostavila je neizbrisive ožiljke na obje nacije. Za SAD, rat je značio gubitak više od 58.000 vojnika, duboku društvenu krizu i pojavu "vijetnamskog sindroma" – dugotrajnog otpora javnosti prema stranim vojnim intervencijama.
Vijetnam je, s druge strane, platio stravičnu cijenu; Poginulo je između 1,1 i 4 milijuna ljudi, korištenje kemijskog oružja poput Agent Orangea uništilo je milijune hektara šuma, a posljedice na zdravlje stanovništva osjećaju se i danas. Unatoč tehnološkoj nadmoći, SAD nisu ostvarile cilj suzbijanja komunizma; rat je završio padom Saigona i ujedinjenjem zemlje pod komunističkom vlašću.
Usporedba s Iranom otkriva zastrašujuće razmjere potencijalnog sukoba. Iran nije "mali Vijetnam", već regionalna sila koja po ključnim parametrima višestruko nadmašuje izazove iz 1960-ih
Dok je Vijetnam bio definiran neprohodnom džunglom, Iran je "prirodna tvrđava" okružena planinskim lancima (Zagros i Alborz), što kopnenu invaziju čini logističkom noćnom morom.
Za razliku od gerilskog Viet Conga, Iran raspolaže modernim arsenalom balističkih projektila, dronova kamikaza i razgranatom mrežom savezničkih milicija diljem Bliskog istoka.
S oko 88 milijuna stanovnika i površinom od 1,6 milijuna, Iran je gotovo pet puta veći od Vijetnama.
Prema analizama neovisnih vojnih stručnjaka, direktan napad SAD-a na Iran otvorio bi "Pandorinu kutiju" s globalnim posljedicama.
Sama veličina kopnenih snaga morala bi biti zapanjujuća. Svaka ozbiljna američka invazija na Iran vjerojatno bi se mjerila ili premašila razmjere Vijetnama ili Zaljevskog rata 1991., čineći ga najvećim američkim vojnim pothvatom od Drugog svjetskog rata. Sama iranska kopnena masa i veličina stanovništva bili bi zastrašujući izazov. Zemlja je gotovo četiri puta veća od Iraka, a njezino je stanovništvo više od tri puta veće.
Gledajući invaziju na Irak 2003., slična invazija na Iran, s obzirom na veličinu stanovništva, zahtijevala bi čak 1,6 milijuna vojnika. Te procjene djeluju još zastrašujuće u usporedbi sa stvarnom strukturom američke vojske, koja broji oko 2,1 milijun pripadnika u aktivnoj službi, pričuvnim pripadnicima i Nacionalnoj gardi. Od njih, samo oko 20% su borbene trupe. Jednostavno rečeno, angažiranje 1,6 milijuna pripadnika značilo bi korištenje otprilike tri četvrtine cijele američke vojske, uključujući borbene snage koje Amerika jednostavno nema.
Zatvaranje Hormuškog tjesnaca moglo bi lansirati cijenu nafte iznad 100 dolara po barelu, što bi izazvalo energetsku krizu u Europi i SAD-u.
Iranska strategija "Operacija Luđak" predviđa širenje sukoba na cijeli Bliski istok, uključujući napade na američke baze i saveznike poput Izraela i zaljevskih monarhija.
Američki obavještajni podaci sugeriraju da iranski režim nije pred kolapsom te da bi brzi vojni udari vjerojatno izmakli kontroli već u ranoj fazi.
Dok Washington razmatra opcije nakon propasti nuklearnih pregovora, vijetnamska lekcija nikada nije bila relevantnija. Ako je "mala zemlja" u džungli uspjela iscrpiti najmoćniju vojsku svijeta, cijena sukoba s planinskim divom poput Irana mogla bi biti neusporedivo veća – ne samo vojno, već i civilizacijski.
Jurica Gašpar
Blokada Hormuškog tjesnaca posljednjih je dana postala "selektivna" pa brodovi iz "odabranih" zemalja ipak prolaze kroz
Srpski predsjednik čije izjave rijetko kada može toleririrati i tamošnja javnost boravio je u Vojvodini pa se ponovno, nećete vjerovati,
Kinezi formiraju pravilne formacije masivnim okupljanjem ribarskih brodova o čemu smo nedavno pisali, te kao da svijetu sugeriraju svoju mogućnost
Dok Trump bezuspješno poziva saveznike u pomoć, a Hormuški tjesnac ostaje praktički zatvoren i cijene goriva divljaju u sliku ulaze
Jadranski web portal
© 2026 Morski HR. Powered by Ghost & Staticweb.dev
