7 min. čitanja

OTOČANKE: MARIJA, MARE MRGUDIĆ Iza svake bobe dingača i postupa stoji obitelj, a iza nje naraštaji žena

OTOČANKE: MARIJA, MARE MRGUDIĆ Iza svake bobe dingača i postupa stoji obitelj, a iza nje naraštaji žena
Foto: Osobni arhiv

Naša sugovornica, najpoznatija hrvatska vinogradarka i vinarka otkriva malo poznatu priču o ulozi žena u stvaranju naglasovitijih domaćih vina s Pelješca, poluotoka kojeg su okolnosti učinile više otokom nego kopnom.

Mirni su pelješački vinogradi obitelji Bura-Mrgudić, loza dingača i postupa bubri u bobama koje zriju, poslovi pomalo posustaju, ali zato sve vrije u vinariji. Dolazi svijet sa svih strana kušati na samom izvoru jedna od najboljih hrvatskih vina, a valja i sve pripremiti za rujansku jematvu. Za Mariju Mrgudić, najpoznatiju hrvatsku vinogradarku i vinarku, nema ljetnog odmora i dokolice.

Loza i vino njena su sudbina, za sebe kaže “rodila se u Dingaču, udala u Postup”, slikovito objašnjavajući kako je njena djevojačka obitelj Bura stapajući se s Mrgudućima spojila dvije pelješke vinogradarske priče u jednu. I pritom otkriva nezamljenivu ulogu žena u njoj.

Kako je naša rubrika posvećena otočankama, najprije bistrimo geografske i egzistencijalne odrednice: Pelješac jest poluotok, okružen je s tri strane s kopnom, ali njegova okrenutost moru i dosadašnja prometna pozicioniranost, usmjerila je mentalitet puno više prema škoju nego kraju.

– Hoćemo li nakon otvaranja Pelješkog mosta biti manje otok i kako će se to odraziti na budućnost među ostalim i peljeških žena? S mostom će naš život sigurno bit jednostavniji, samim time što ćemo biti bliže Splitu, Dubrovniku, Zagrebu , ali  ta blizina ima i drugu stranu jer ćemo biti dostupniji većem broju turista, posjetitelja, vikendaša. Nadam se da će se na poluotoku polagano mjenjati ustaljeni ritam zimskih mirnoća i ljetnih gužvi. Prilika je to da postanemo cjelogodišnja izletnička destinacija, pogotovo unutrašnjost Pelješaca gdje je vinarstvo i najrazvijenije. U tom smislu profitirat će i žene – kaže gospođa Mrgudić, koju u njenom kraju i vinskim krugovima znaju prije svega kao – Mare.

Foto: Osobni arhiv

Loza voli žene

Njena priča govori ne samo o posebenoj ženskoj energiji u izoliranom svijetu (polu)otoka nego i o osobnom uspjehu da se probije u djelatnosti i bisnisu kojeg se u nas smatralo – muškim poslom. Kad su nakon berbe 1995. proizveli prva buteljirana vina s obiteljskom etiketom, Mare je tada bila jedina žena u Hrvatskoj na čelu jedne vinarije.

– Moja familija bar sto godina ruši tu predrasudu o vinu kao muškom poslu. Moja je baka ostala rano udovica i svoju djecu othranila na vinogradarskoj baštini, a i moja majka je ostala rano bez muža sa nas dvoje djece (11-13 godina) i podigla nas na istoj baštini – priča gospođa Mare i pojašnjava kako  su žene su na Pelješcu, i na otocima, ali i šire u Dalmaciji, u prošlosti nosile veliki teret familije na svojim leđima – ne zbog toga što su to one žarko željele ili se za to borile već iz razloga što su muškarca nije bilo u kući. Uglavnom su plovili.

– Muškarci su išli na more zato što se od poljoprivrede, koja je bila nerazvijena, u to doba nije moglo osigurati život. Navegavanje u tom razdoblju trajalo je i po par godina, a zarađeni novac nije se mogao poslati preko nekog bankovnog računa da bi velike familije s par generacija mogli preživjeti. Zato su žene nastavile raditi poljoprivredu i s prinosom prehranjivale familiju. I kad bi bile dovoljno bogate one su radile baštinu jer je bila sramota imati zapušteno zemljište. Nerijetko su muževi rano gubili živote pa bi žene nastavile hraniti familiju obrađujući zemlju – objašnjava egzistencijalnu poziciju ženske “emancipacije”. Neke razlike u tri generacije peljeških žena vinarki ipak postoje.

Foto: Osobni arhiv

Moja boca vina

– Moju baku svi su smatrali seljankom a i ona sebe, a mene danas smatraju poduzetnikom iako radimo isti posao. Danas su uvjeti bez sumnje bitno drugačiji, sofisticiraniji su načini proizvodnje, prezentacije ili prodaje vina, nego su to bili u vrijeme kada je živjela  moja baka, ali u biti je posao isti. Što bolje grožđe uzgojiti u vinogradu, što bolje vino napravit u podrumu i što bolje prodati na tržištu”, kaže Mare dodajućii kako nije bilo ništa neobično u tome što je za svoje zanimanje izabrala vinogradarstvo i vinarstvo, iako je “posljednjih 10 godina opsjedaju baš s pitanjem kako to ja kao žena u muškom poslu.

– Ne mogu reći da sam ja krenula u ovaj posao baš neke određene  godine, ja sam u njemu od kad sam se rodila, isto kao i moja djeca ili moji unuci. Ipak, u devedesetima kad se u Hrvatskoj počela stvarati privatna vinska scena, odlučila sam se pojaviti  sa svojim bocom vina i od mojih muških kolega sam doživila samo dobre stvari. Nisu me nikad podcjenjivali niti sam ikad osjetila ponižavanja. Možda su me malo neozbiljno shvaćali, ali nikad zločesto. Kad već govorimo o pelješkim ženama vinarkama nepravdeno bi bilo ne spomenuti  gospođu Anđelku Anćić, tada mladu enologinja koja početkom 60-tih prošlog stoljeća došla u vinariju Dingač i zadobila povjerenje zadrugara (mahom starijih muškaraca) koji su baš njoj povjerili izradu zaštite geografskog položaja Dingač i Postup – kaže Mare, potvrđujući s još argumenata kako njena priča nije iznimka jer – žene su oduvijek u vinarstvu, samo su donedavno bile skrivene ili u drugom planu.

Terasa s pogledom na more – Foto: Osobni arhiv

Tajna skrivenih žena

– To je zato što je vinogradarstvo i vinarstvo obiteljski posao. Zato se  nikako se ne bih složila da prije 30 godina nije bilo žena u toj branši, a onda sam se pojavila ja. Prije su uglavnom nosioci gospodarstva bili muževi, oćevi , sinovi.  Kod mene se potrefilo da je moj muž bio u turističkoj branši pa sam ja preuzela vinograd od svekra kad je za to došlo vrijeme, a kako je moj brat je bio pomorac preuzela dio posla od moje mame dok se moj brat nije odlučio okačiti matrikulu na zid. Sudbina je htjela da ja budem nosioc gospodarstva ali su i druge vrijedne žene, majke, kćeri također radile i bile i još uvijek su u vinskom biznisu, ali nisu nosioci gospodarstva – kaže Mare i naglašava kako je Pelješac možda u nas “ženski” fenomen. Ali u svijetu nije.

U svijetu ima jako puno žena u vinskom biznisu na svim razinama, od nosioca gospodarstava, enologa, vinara, vinogradara i sl. Dapače, žene u vinarstvu su izuzetno organizirane, postoje razni nivoi organizacija koje okupljaju žene u vinarstvu. U Hrvatskoj djeluje udruga WOW (Women on Wine) koju vodi Sanja Muzaferija. Nadalje, Francuzi kao jedni od najnaprednijih vinskih zemalja svijeta su prije 16 godina osmislili i festival vina (Concours  Mondial des Feminalise) u kojem je komisija sastavljena od samih žena. Ove godine Mare je bila pozvana kao jedina predstavnica iz Hrvatske da sudjeluje na ocjenjivanju 5000 uzoraka iz cijelog svijeta u komisiji od 400 žena iz vinskog svijeta (proizvođača, enologa, vinskih novinara, distributera, sommeliera, restoratera, vinskih znalaca i sl.).

– Takve udruge i u nas i u svijetu promoviraju vino i osnažuju žene koje se bave vinogradarstvom i vinarstvom – kaže Mare, a razgovor se iz svijeta ponovo vraća u njen vinograd.

Sa suprugom i kćeri Antonelom, također vinarkom – Foto: Osobni arhiv

Od bake do unuke

– Kao i svaku godini u ovo vrijeme se očekuje dobra berba, ali to ćemo vidjeti tek kad sve grožđe bude u podrumu. Kad krene jematva u njoj sudjeluju svi od moje majke koja ima 95 godina do moje unuke koja ima par mjeseci. Isto je tako i sa svim poslovima u vinogradu ili vinariji, to su obiteljski poslovi i tu svi ućestvuju i svi daju svoj doprinos, jedino tako mogu mali obiteljske vinarije napredovati. Ne mislim da postoji ženski i muški pristup vinarstvu. Uzgoj loze i pravljenje vina nije nešto što je nepoznanica ili ima neku posebnu formulu ili neki sakriveni sastojak. Vino pravi obitelj, a ne muškarac ili žena. Obiteljski naraštaji koje na istoj zemlji obrađuju vinograde svojim iskustvom uzgajaju dobro grožđe i prave dobro vino. Ako se počnete bavit vinogradarstvom i vinarstvom od 20 godina, u toku jednog prosječnog života možete maksimalno napraviti 40 berbi. Kroz tih 40 berbi možete biti kreativni maksimalno 8 puta, iz razloga što vam treba minimum 4 godine od grožđa do tržišta (za visokokvalitetna kreativna vina) još vam treba godina da od tržišta dobijete povratnu informaciju o vašoj kreativnosti. Međutim, ako imate jednu, dvije, tri ili dvanaest generacija (kao što je ima moja familija) onda vam se vaša kreativnost udvostručuje, utrostručuju Itd. A u srcu familije je žena. To je ono na čemu tradicijski familijarne vinarije moraju temeljiti svoje vrijednosti. Tako to čine i velike vinske zemlje kao i najveći svjetske vinarije – objašnjava Mare.

Njenu priču slijede i njena djeca, a ona se trudila širiti im vinske vidike. Bili su na školovanju u  SAD i Beču, a kada su dvoje od njih odlučili nakon školovanja vratiti se doma i nastaviti obiteljski posao onda ih je poslala na berbe u Italiju, Čile, Novi Zeland.

Danas njih dvoje (sin i starija kćer) sve više preuzimaju posao, a treća kćer je izabrala drugi put, u novinarstvu je, a, osim što sudjeluje u promidžbi vinarije, godišnji odmor planira za berbu. Moja djeca nisu iznimka, veliki broj mladih žena uključen je u vinski biznis na Pelješcu i to odlično rade, bilo kao enolozi, prezentatori, edukatorice i sl. U tom smislu za budućnost vinarstva Pelješca i žena u njemu nema bojazni.

Gledali na njega kao otok ili kako Pelješani znaju sami reći, otok i po,  svejedno.

Josip Antić

Tekst je objavljen potporom Agencije za elektroničke medije

PROČITAJTE JOŠ:

OTOČANKE: JOVANA ČUTUL Žena je ženi – bodulka!
OTOČANKE: IVANA MEDIĆ – Kad su tate i mame za 5 i otok je za 5!
Pritisnite ESC za zatvaranje.

© 2022 Morski HR. Powered by Ghost & Staticweb.dev

You've successfully subscribed to Morski HR
Great! Next, complete checkout for full access to Morski HR
Welcome back! You've successfully signed in
Success! Your account is fully activated, you now have access to all content.
Success! Your billing info is updated.
Billing info update failed.
Your link has expired.