ZADAR - Istaknuti crnogorski književnik, publicist, prevoditelj i novinar Božidar Proročić kulturni je djelatnik koji intenzivno radi na povezivanju Crne Gore s drugim državama i promicanju prava nacionalnih manjina. Njegov neumorni rad na očuvanju kulturne baštine, jačanju interkulturalnog dijaloga i bilježenju povijesnih te suvremenih spona među narodima vodi ga diljem regije. U nastavku donosimo njegov osobni zapisi i doživljaje s nedavnog boravka u Zadru — gradu bogate povijesti i dubokih kulturoloških veza s Crnom Gorom, gdje je prisustvovao obilježavanju jubileja uglednog hrvatskog znanstvenika dr. Radomira Mira Jurića.
U kasnim poslijepodnevnim satima stigli smo u Zadar i smjestili se u Ulici braće Vranjana. Već na prvi pogled privukle su nas stare gradske zidine, brojne crkve i obala kojoj smo se radovali još tijekom putovanja. Sada je sve bilo blizu, nadohvat ruke, a preostalu dnevnu svjetlost valjalo je sačuvati za prvu šetnju. Naš smještaj podsjećao je na stara benediktinska konačišta. Njegova jednostavnost i mir godili su nam nakon dugog puta. Bilo je nečeg mističnog u tom prvom predahu, u trenutku kada odložite stvari i shvatite da ste stigli u grad o kojem ste toliko čitali, a koji sada možete upoznati svojim korakom.
A Zadar je imao toliko toga za reći. Želio sam krenuti u obilazak još u rano jutro, jer nas je u podne u zadarskom ogranku Matice hrvatske očekivao program „S Mirom u Matici u podne“, posvećen 75. rođendanu Radomira Mira Jurića. Radovao sam se i susretu sa dragim prijateljem, jezikoslovcem i znanstvenikom dr. Domagojem Vidovićem. Valjalo je naći vremena za sve što me dovelo u ovaj grad, za prijatelje i za mjesta koja sam odavno želio vidjeti. Posebno sam želio obići crkvu Gospe od Zdravlja, gdje je, prema vlastitoj želji, pokopan Vicko Zmajević, znameniti Peraštanin, pisac i nekadašnji barski nadbiskup. U Zadru je nadbiskupsku službu obavljao od 1713. do smrti 1745. godine. Zalagao se za obrazovanje svećenstva i glagoljašku tradiciju, podigao sjemenište otvoreno nakon njegove smrti i pomogao doseljavanje albanskog stanovništva iz krajeva uz Skadarsko jezero, čime je nastalo naselje Arbanasi. Zbog njega je ta crkva imala posebno mjesto u mom planu obilaska. Želio sam zastati kraj njegovog groba i razmisliti o životnom putu koji je povezao Perast, Bar i Zadar. Putujući iz Crne Gore, nosio sam i potrebu da upoznam ono što su ljudi iz naših krajeva stvarali daleko od mjesta svoga rođenja.
Jutro je bilo sunčano, u bojama mora i svijetlog kamena, s mirisom soli u zraku. Kavu sa Zvonkom Dekovićem i dr. Domagojem Vidovićem popih na brzinu i krenuh u svoj đir po Zadru. U deset sati očekivao nas je obilazak s izuzetnom turističkom vodičicom Vlatkom Pehar, a do tada sam želio malo istraživati sam, zastajući ondje gdje me privuku prizor, razgovor ili znatiželja. Koračao sam uskim ulicama, popločanim kamenim pločama koje su nebrojeni ljudski koraci izglancali gotovo do sjaja. Na sve strane turisti, gosti, ljudi koji su već završavali jutarnje obveze. Neko zastaje pred crkvom, netko razgledava pročelja, drugi se provlače između prolaznika i nastavljaju svojim poslom. Meni se pogled zadržavao na kamenu pod nogama, na njegovim neravninama i uglačanim površinama.
Pogled mi se zaustavljao i na tablama s nazivima ulica. Mnoge su nosile imena pjesnika, književnika i dobrotvora. U tome sam prepoznao odnos Zadra prema kulturi i zahvalnost ljudima koji su zajednicu zadužili svojim djelom. Njihova imena ovdje pripadaju svakodnevici, izgovaraju se kada se dogovara susret, traži nečija kuća ili prolazniku objašnjava put. U rasporedu zadarskih ulica još se prepoznaje rimski red. Decumanus, uzdužni pravac antičkog grada, prati današnja Široka ulica, čuvena Kalelarga, dok pravcem poprečnog carda prolazi Ulica Šimuna Kožičića-Benje. I nakon toliko promjena, grad je sačuvao osnovne poteze svoje antičke ulične mreže. Hodajući tim pravcima, pokušavao sam zamisliti koliko se različitih života odvijalo na tako malom prostoru.
Zadar je kroz povijest bio na meti osvajača, izložen opsadama, razaranjima i smjenama vlasti. Ipak, njegovi stanovnici iznova su ga podizali i nastavljali živjeti u njemu. Liburnsko nasljeđe, rimski urbanizam, bizantski i srednjovjekovni hrvatski povijesni kontekst, mletačko graditeljstvo, a potom francuski i austrijski utjecaji oblikovali su njegov izgled i način života. O svemu tome moglo se čitati, ali mi je sada bilo važno taj prostor proći pješice, osjetiti udaljenost između zidina, crkava, trgova i mora.
Stigoh i do tržnice, živopisne zadarske pjace. Na štandovima povrće, blitva, češnjak. Kupci biraju, prodavači razgovaraju s njima, netko se raspituje za cijenu, netko zastaje samo kako bi pozdravio poznanika. Ribarnica me posebno privuče, s izloženom ribom i razgovorima koji se isprepliću preko prodajnih pultova. Mirisi povrća, ribe i obližnjeg mora miješali su se u tom jutarnjem metežu. Zadržah se, promatrajući kako grad nabavlja svoj ručak, razmjenjuje novosti i započinje dan.
Nastavljajući šetnju, zaustavih jednog prolaznika kako bih ga upitao gdje se nalazi crkva Gospe od Zdravlja, u kojoj je pokopan nadbiskup Vicko Zmajević. Čovjek ljubazno zastade i poče mi objašnjavati put. Upoznasmo se. Bio je to Igor Čupahin, dugogodišnji turistički djelatnik i nekadašnji direktor predstavništva Hrvatske turističke zajednice u Amsterdamu. Kada spomenuh da dolazim sa Cetinja, razgovor se produži. Ispričao mi je da je često dolazio u moj grad, da poznaje ljude iz Turističke organizacije Cetinja (nekadašnjeg direktora Oskara Hutera), a ubrzo otkrismo i zajedničke prijatelje. Obradova me ta neočekivana bliskost. Igor je bio ugodan i neposredan sugovornik, spreman odvojiti vrijeme i potanko mi objasniti gdje se crkva nalazi. Zahvalih mu i nastavih prema Gospi od Zdravlja. U mislima su mi još bila imena naših zajedničkih prijatelja, izgovorena usred zadarske ulice.
Polako obilazeći stare gradske ulice, stigoh do crkve Gospe od Zdravlja, na sjevernom dijelu zadarskog poluotoka, na kraju Ulice Jurja Bijankinija. Oko nje se prostire uređeni park, nedaleko od Trga tri bunara i Arsenala. Nakon uskih kamenih prolaza, taj prostor otvoren prema zelenilu godio je pogledu. Vrata crkve već su bila otvorena. Uđoh tiho. Unutra samo dva vjernika, zadubljena u molitvu. Nastojeći ne narušiti njihovu tišinu, priđoh oltarskom prostoru. Kroz zaključanu kapiju od kovanog željeza ugledah grob Vicka Zmajevića. Tu počiva Peraštanin čije sam tragove želio pronaći u Zadru. Pred njegovim grobom razmišljah o odgovornosti koju nosimo prema vlastitom imenu. U mislima mi se vratiše riječi koje je Zmajević 1713. godine uputio bratu Matiji: „Gospodaru kome služite dugujete život, ali samom sebi dugujete čast.“ Zadržah se na posljednjim riječima. Dužnosti nas mogu odvesti daleko od mjesta rođenja, među druge ljude i njihove interese, ali nas ne oslobađaju odgovornosti za vlastite postupke. Pred njegovim počivalištem ta mi je misao bila osobito bliska.
Crkva mi se učini skromnom i lijepom, skladnom u svojim malim dimenzijama. Poznata i kao Gospa od Kaštela, svoje okruglo svetište čuva još od XVI. stoljeća, dok su lađa i zvonik dograđeni početkom XVIII. Zmajević je pomagao njeno uređenje, a 1725. dao je urediti kapelu za Gospinu sliku. Darivao ju je i oltarima svetog Filipa Nerija i svetog Franje Asiškog. Njegovim zalaganjem svetište je 1736. pripojeno Lateranskoj bazilici u Rimu. Kada je 1745. umro, ovdje je pokopan. Na kovanoj kapiji pred kojom sam stajao nalazi se njegov grb. Za ovu crkvu vezana je i slika Bogorodice s Djetetom, Gospa od Kaštela, koju je 1447. naslikao Blaž Jurjev Trogiranin, potpisavši se kao Blaž Zadranin. Original se danas čuva u Stalnoj izložbi crkvene umjetnosti u Zadru, dok je u crkvi njegova kopija. Uz svetište se prenosi i predaja o izbavljenju grada od opasnosti nakon udara groma u Arsenal 1752. godine. Vjernici su spas pripisivali Gospinom zagovoru, a zahvalnost iskazivali procesijama i dijeljenjem fritula.
Početkom XX. stoljeća u ovoj je crkvi služio i sveti Leopold Bogdan Mandić. Potom je došao rat. U bombardiranju Zadra tijekom Drugoga svjetskog rata srušen je prednji dio crkve, dok su okruglo svetište i zvonik sačuvani. Lađa je obnovljena 1990. godine prema starim nacrtima. Gledajući oltar i kovanu pregradu, pomislih koliko je pažnje i truda bilo potrebno da se ovo mjesto ponovo osposobi za molitvu. Dvoje ljudi koje zatekoh unutra i dalje su se molili. Bilo mi je drago što sam mogao zastati upravo ovdje. Po izlasku se zadržah u zelenilu parka Gospe od Zdravlja. Među drvećem su raspoređene biste znamenitih ljudi zadarske prošlosti, rad kipara Ratka Petrića. Tu su, između ostalih, Šime Budinić, Brne Karnarutić, Šime Kožičić Benja, Andrija Medulić, Ante Kuzmanić, Mihovil Pavlinović i fra Dragutin Parčić. Zastajao sam pred imenima, neka prepoznajući, a uz druga poželjevši saznati više o ljudima kojima pripadaju. Ponovo pomislih na nazive zadarskih ulica. I ovdje je bilo vidljivo koliko prostora grad daje svojim književnicima, umjetnicima, znanstvenicima i dobrotvorima. Njihova imena prate svakodnevno kretanje stanovnika, od ulice do trga, od škole do parka. Došao sam pronaći grob jednog Peraštanina, a iz parka izlazio s još nekoliko imena koja je valjalo zapamtiti. Misli su mi se zatim vratile vezama Zadra i Crne Gore. O njima piše dr. Radomir (Miro) Jurić u radu „Zadar i Lovćen“, objavljenom u časopisu Matica, broj 100, u zimu 2024. godine. Njegov tekst podsjeća koliko su te veze održavali pojedinci, svojim znanjem i upornim radom.
Kako Jurić piše, crnogorski znanstvenik Jevto Milović, dugogodišnji profesor u Zadru, sa suradnicima je prepisao 8.203 arhivska dokumenta važna za proučavanje Njegoša i crnogorske povijesti. Govoreći o poštovanju pjesnika i njegove zemlje, Jurić govori „o kultu Njegoša i Crne Gore u Dalmaciji“. Podsjeća i na Đorđija Savova Petrovića Njegoša, Njegoševog rođaka i nekadašnjeg predsjednika crnogorskog Senata. Od 1857. živio je u Zadru kao politički emigrant, a počiva na starom pravoslavnom dijelu Gradskog groblja. Opisujući loše stanje njegovog groba u radu iz 2024. godine, Jurić upućuje poziv: „Zajedničkim snagama s hrvatske i crnogorske strane treba ga u cijelosti obnoviti.“ Jurić navodi i doprinos zadarskih arhitekata Srđana Ćulića, Nika Jakovčeva, Slavka Šimatovića i Berislava Petravića projektiranju Njegoševog mauzoleja. Zadarsko projektantsko poduzeće Donat razradilo je glavni projekt i detalje, osim rasvjete. Podsjeća i na podršku Jurja Biankinija mladom Ivanu Meštroviću. Čitajući o tim ljudima, Zadar mi je postajao bliži i kroz ono što poznajem sa Cetinja i Lovćena. Pomislih na Milovića nad arhivskim dokumentima, na arhitekte nad nacrtima mauzoleja i na Jurićev poziv da se obnovi jedan grob. Nakon obilaska Zmajevićevog počivališta, taj poziv doživjeh sasvim neposredno. Netko mora pronaći dokument, pročitati ime, sačuvati nacrt i pobrinuti se za grob. Od takvih poslova ovisi koliko ćemo znati o ljudima koji su nas povezivali.
Nakon jutarnje šetnje i samostalnog istraživanja Zadra, ubrzanim korakom dođoh pred Arheološki muzej, gdje me ljubazno dočeka Vlatka Pehar. Približavalo se deset sati, vrijeme dogovoreno za zajednički obilazak. Okupila se manja grupa gostiju iz Crne Gore, Hrvatske i Slovenije, spremna uz njeno vođenje upoznati grad. Vlatka je članica zadarskog Društva turističkih vodiča „Donat“, a posjetitelje vodi i na engleskom, njemačkom i talijanskom jeziku. Na Danima hrvatskog turizma 2023. godine dobila je nacionalno priznanje za najboljeg turističkog vodiča, u okviru nagrade „Čovjek, ključ uspjeha“. Njeno poznavanje grada i srdačnost davali su ovom obilasku posebnu vrijednost. Uz nju je bilo lakše povezati građevine, imena i događaje koje sam tijekom jutra tek počeo otkrivati. Najprije obiđosmo crkvu svetog Donata. Njena velika kružna građevina odmah privlači pogled, osobito kada joj se priđe preko prostora rimskog Foruma. Podignuta početkom IX. stoljeća, prvotno je bila posvećena Svetom Trojstvu. Današnje ime nosi od XV. stoljeća, po biskupu Donatu, kojem predaja pripisuje njenu gradnju. U njenim temeljima ugrađeni su dijelovi antičkih stupova, kamenih greda i drugih rimskih građevinskih elemenata. Tu se može neposredno vidjeti kako je kamen starijeg grada upotrijebljen za podizanje novog svetišta.
Zaobljeni zidovi, visoke apside i galerija daju Svetom Donatu izgled koji se lako pamti. U unutrašnjosti su, nakon uklanjanja kasnijeg poda, otkrivene ploče antičkog Foruma. Zbog izuzetne akustike ovaj prostor već desetljećima služi za održavanje koncerata. Poželjeh ga jednom doživjeti i tako, uz glazbu koja bi ispunila njegovu kružnu unutrašnjost. U blizini se uzdiže sačuvani antički stup, poznat kao Stup srama. Njegova prva namjena pripadala je rimskom Forumu, dok je u srednjem vijeku dobio ulogu mjesta javnog kažnjavanja i ponižavanja. Kao takav zabilježen je i u zadarskom statutu. Zastadoh pred njim, razmišljajući o ljudima koji su ovdje bili izloženi pogledima okupljenih. Ime stupa sačuvalo je uspomenu na kaznu, dok su imena mnogih kažnjenih ostala zaboravljena.
Priču o antičkom Zadru dopunjava i njegov rimski akvedukt. Voda je do tadašnjeg Jadera stizala s izvora Biba, iznad mjesta Vrana, trasom dugom oko četrdeset kilometara. Postojao je i kraći dovod s izvorišta Botina. Takav sustav zahtijevao je precizna mjerenja, poznavanje terena i veliko graditeljsko umijeće. Dio akvedukta Biba–Jader sačuvan je izvan starog Poluotoka, u današnjoj Ulici Ivana Zadranina, na Bulevaru. Među stambenim zgradama nalazi se gotovo šezdeset metara njegove konstrukcije. Uz ostatke trgova i svetišta, taj vodovod približava svakodnevne potrebe ljudi koji su živjeli u antičkom gradu. Od Foruma nastavismo prema pravoslavnoj crkvi svetog Ilije, podignutoj na prostoru nekadašnjeg rimskog kapitolija, nedaleko od katedrale svete Stošije. Na ovom mjestu postojala je srednjovjekovna katolička crkva istog imena, ustupljena 1548. godine pravoslavnoj grčkoj zajednici. S rastom broja vjernika javila se potreba za većim hramom. Zidovi i krov današnje crkve završeni su 1773. godine, dok je njeno uređenje nastavljeno početkom XIX. stoljeća.
Njen kasnobarokni izgled upotpunjuje zvonik iz 1754. godine, s osmerokutnim završetkom i piramidalnim vrhom. U unutrašnjosti se izdvaja mramorni ikonostas, na kojem je slikar Mihailo Speranca s Krfa završio svoj rad 1811. godine. Uz crkvu se nalazi riznica s ikonama, starim rukopisnim i tiskanim bogoslužbenim knjigama, križevima i drugim liturgijskim predmetima. Zbirka obuhvaća djela različitih slikarskih tradicija, među kojima grčke, italo-kratske i ruske. Sudbina riznice otkriva koliko je njeno očuvanje bilo teško. U ratnim okolnostima 1991. godine dio umjetnina sklonjen je i zazidan radi zaštite. Nakon dugog zatvaranja i višegodišnje restauracije, riznica je ponovo otvorena za javnost 17. svibnja 2013. godine. Pomislih na trud ljudi koji su te predmete izrađivali, darivali i čuvali, a potom i na strpljenje restauratora koji su oštećenim djelima vraćali čitljivost i ljepotu.
Na drugoj strani Foruma nalazi se crkva svete Marije s benediktinskim samostanom, koji je 1066. godine osnovala zadarska plemkinja Čika. Velika trobrodna crkva podignuta je 1091. godine. Ovaj kompleks poznat je i po romaničkom zvoniku i Stalnoj izložbi crkvene umjetnosti, koju mnogi prepoznaju po nazivu „Zlato i srebro Zadra“. Tu se čuvaju relikvijari, slike i drugi predmeti nastajali od VIII. do XVIII. stoljeća. Pred samostanom razmišljah i o dugom, strpljivom radu benediktinki na očuvanju zadarske kulturne baštine. Posebno me privuče pročelje katedrale svete Stošije. Pogled mi se zaustavi na velikoj rozeti, a zatim na manjoj, postavljenoj iznad nje. Donja je romanička, iz XII. odnosno XIII. stoljeća, dok je gornja gotička, djelo Petra Matejeva iz Šibenika iz 1388. godine. Tri portala i nizovi malih lukova raspoređeni po pročelju pozivali su da se zastane i pažljivije pogleda način na koji je kamen obrađen. Na fotografiji sam želio sačuvati i cjelinu fasade i te pojedinosti koje se u prolazu lako previde.
Potom krenusmo prema obali i Morskim orguljama. Nakon obilaska crkava i kamenih ostataka Foruma, pažnju nam privuče zvuk koji je dolazio iz stepenica uz more. Morske orgulje djelo su arhitekta Nikole Bašića. Ispod gotovo sedamdeset metara obale ugrađeno je trideset pet cijevi različitih duljina, promjera i nagiba. Valovi potiskuju zrak kroz njih i stvaraju tonove čija se snaga i trajanje mijenjaju s kretanjem mora. Zadržah se osluškujući. Pokušavao sam povezati dolazak valova sa zvukom koji bi se potom razlio iz kamenih otvora. Tonovi su se ispreplitali, povremeno jačali, pa se utišavali. Bilo je nečeg privlačnog u toj nepredvidivosti. Svaki novi val mijenjao je ono što smo slušali i zadržavao nas još malo uz obalu. Po povratku prema Forumu odlučih se popeti na zvonik katedrale svete Stošije, koji se uzdiže neposredno uz Svetog Donata. Visok je pedeset šest metara. Njegova gradnja započela je u XV. stoljeću, a dovršen je 1894. godine prema projektu engleskog arhitekta Thomasa Grahama Jacksona. Na vrhu se nalazi skulptura anđela koja se okreće prema smjeru vjetra. Stepenik po stepenik, popeh se do vidikovca. Preda mnom se otvori pogled na zadarske krovove, Forum i more. Odozgo sam lakše povezivao mjesta kroz koja smo prošli. Prepoznavao sam pravce ulica, položaje crkava i otvorene trgove među zbijenim kućama. Sveti Donat, kojem smo maločas prilazili sa zemlje, sada se mogao sagledati iz drugačijeg kuta, sa svojim zaobljenim zidovima i krovom. Zadržah pogled na tom dijelu grada, pokušavajući među krovovima pronaći i put kojim sam rano jutros krenuo u samostalni obilazak.
Kod Morskih orgulja zastadoh još malo osluhnuti tonove koji su dopirali ispod kamenih stepenica. Sa svakim valom zvuk se mijenjao, čas dublji i snažniji, čas jedva čujan. Morske orgulje osmislio je zadarski arhitekt Nikola Bašić. Ispod kamenih stepenica ugrađen je sustav od trideset pet cijevi kroz koje valovi potiskuju zrak i stvaraju tonove. Tako je obala dobila instrument čiji zvuk ovisi o kretanju mora. Promatrao sam vodu i pokušavao njen dolazak do stepenica povezati s onim što čujem. Želio sam zapamtiti taj zvuk, jer ga fotografija neće moći prenijeti.
Među brojnim posjetiteljima zadarske obale ponovo sretoh svoje drage Cetinjane, Predraga Peđu Malbašu i Ivicu Vukmirovića. Obradovah se njihovim poznatim licima. Bilo mi je drago što ovaj boravak dijelimo i što nas je u Zadru okupilo poštovanje prema istom čovjeku. Vrijeme je brzo odmicalo. Približavalo se podne i početak svečanosti „S Mirom u Matici u podne“, priređene 15. listopada 2026. godine u čast sedamdeset petog rođendana dr. Radomira Mira Jurića. U dvorani Ogranka Matice hrvatske u Zadru, u Ulici Don Ive Prodana 1, okupili su se njegovi suradnici i prijatelji. Bilo je zadovoljstvo slušati znanstvenike, književnike i kulturne djelatnike koji su govorili o Jurićevom radu, zajedničkim istraživanjima i godinama prijateljstva. Kroz njihova obraćanja upoznavao sam i one strane njegove ličnosti koje se teško mogu pronaći u bibliografijama i stručnim biografijama. Uspomene na zajedničke poslove, razgovore i susrete približavale su nam čovjeka kojem je toga dana bila posvećena sva pažnja.
Poseban ponos osjetih kada su Malbaša i Vukmirović, kao predstavnici Narodnog muzeja Crne Gore, uručili Juriću priznanje za doprinos crnogorskoj muzeologiji. Gledajući svoje Cetinjane, pomislih koliko znači kada zahvalnost dobije ovakav javni izraz. Njihovo prisustvo i priznanje koje su donijeli svjedočili su o poštovanju prema čovjeku koji je svoje znanje i vrijeme posvećivao i našoj kulturnoj baštini. Dok su se izmjenjivala obraćanja, u mislima su mi se vraćale slike jutarnjeg Zadra. Grob Vicka Zmajevića, uski kameni prolazi, lica među bistama, rozete Svete Stošije, pogled sa zvonika i zvuk Morskih orgulja. Toliko toga stalo je u nekoliko sati, a ipak sam imao osjećaj da sam ljepotu grada tek dotaknuo vrhovima prstiju. Mnogo toga sam vidio, a za upoznavanje su mi nedostajali još dani, razgovori i mirnije šetnje.
Uz sjećanje na tu jutarnju svjetlost pristaju stihovi zadarskog pjesnika Jurja Barakovića iz „Vile Slovinke“:
"Sunce mi se diči zrakom,
a misec je svital mrakom."
Nakon završetka jubileja trebalo je polako krenuti. Čekao nas je dug put prema Tivtu i Donjoj Lastvi, a mene potom i prema Cetinju. Uspjeh kupiti nekoliko lijepih suvenira, želeći uz fotografije ponijeti i nešto što će me, kad se vratim kući, podsjećati na ovaj boravak. Dok sam ih birao, već sam razmišljao o mjestima za koja ovoga puta nije bilo dovoljno vremena. Živjet će Zadar u mom sjećanju sa svojim morem, ulicama i crkvama, sa dragim ljudima, toplim dočekom i iskrenim osmijesima. Pamtit ću ljubaznost prolaznika koji je zastao pokazati mi put, Vlatkino vođenje kroz grad, susret s Cetinjanima na obali i prijatelje s kojima sam dijeli radost Jurićevog jubileja. Uz slike grada ostat će i glasovi ljudi koje sam u njemu sreo. Mislit ću i na naše ljude koji su u Zadru živjeli, radili, stvarali i istraživali, kao i na Zadrane koji su dio svoga znanja i stvaralaštva utkali u Crnu Goru. Njihove knjige, istraživanja, građevine i prijateljstva zaslužuju da im se vraćamo i da o njima pišemo. Ovoga puta neke od tih veza upoznah neposrednije. Zbog njih mi Zadar postade bliži, a želja da mu se vratim još snažnija.
Sljedeći put ostat ću dulje. Ulicama kojima sam sada žurio želim proći polako. Zastati pred još nekom knjigom, slikom i imenom, saslušati još neku priču i za razgovore ostaviti više vremena. Želim i ponovo sjesti uz Morske orgulje, bez gledanja na sat.
Siguran sam da ću se vratiti. Do tada, uz svoje uspomene, ponijet ću i Barakovićevu pohvalu gradu:
"od mudrosti prez dna riko!
Zadre grade, naša diko!"
Božidar Proročić
ZADAR – Grad Zadar napravio je novi korak ka cjelovitim preuređenju obalnog pojasa i lučica na području Dražanice i Maestrala. Donosimo
Deset je dana do početka hrvatske boćarske Super lige (24. listopada) u kojoj će prvi put nastupiti Boćarski klub Debeljak.
Denis Bruketa, županijski vjećnik u Skupštini Zadarske županije stranke Za Zadar! održao je oštar govor na aktualnom satu 9. sjednice
Drugu godinu zaredom UNIZD CRUISE okupio je studentice i studente 28 odjela Sveučilišta u Zadru na zajedničkoj plovidbi i druženju.
Jadranski web portal
© 2026 Morski HR. Powered by Ghost & Staticweb.dev
