Od carskih poreza do socijalističkog oduzimanja: Kako su se kroz povijest kažnjavali vlasnici zapuštenih njiva koje danas gutaju požari?

Dok ljetni požari haraju zapuštenim i u šikaru obraslim privatnim parcelama diljem Hrvatske, istražili smo kako su neodgovorne vlasnike tretirali Osmansko Carstvo, Austro-Ugarska, dvije Jugoslavije, a što im danas propisuje hrvatski zakon?

Svako ljeto donosi istu, dramatičnu sliku: vatrogasci na rubu snaga gase požare koji se brzinom svjetlosti šire kroz minska polja korova, drače i neprohodnih šikara. Riječ je o nekadašnjim plodnim poljima, a danas potpuno zapuštenim privatnim zemljištima čiji vlasnici godinama, pa i desetljećima, ne mare za svoju imovinu. No, dok ta zapuštenost danas predstavlja "tek" protupožarnu ugrozu i komunalni problem, kroz povijest je neobrađivanje zemlje smatrano neoprostivim grijehom protiv države koji se rigorozno kažnjavao.

Osmansko Carstvo: Tri godine korova značile su gubitak svega

U dijelovima naših krajeva koji su stoljećima bili pod osmanskom vlašću, poljoprivredno zemljište smatralo se državnim vlasništvom (miri), dok su ga seljaci dobivali na doživotno uživanje. Prema rigoroznom Osmanskom zakonu o zemlji iz 1858. godine, pravo na zemlju bilo je strogo uvjetovano njezinim radom.

Ako bi seljak ostavio parcelu neobrađenu tri godine zaredom bez opravdanog razloga (poput bolesti, suše ili rata), država mu je automatski oduzimala pravo korištenja (tapiju). Zemlja bi se odmah dodijelila nekom radišnijem, a bivši je korisnik morao platiti i oštru novčanu kaznu zvanu čifluk-bozuldu. Smatralo se da zapuštena zemlja izravno osiromašuje sultanovu blagajnu, pa za nemar nije bilo milosti.

Austro-Ugarska: Svetost vlasništva pod teretom poreza

Nakon ukidanja kmetstva 1848. godine, na prostorima pod habsburškom upravom privatno je vlasništvo dobilo status svetinje. Prema Austrijskom općem građanskom zakoniku, država u mirnodopsko vrijeme nije mogla ući na nečiju parcelu i oduzeti je samo zato što je zarasla u korov [informator.hr].

Međutim, Monarhija je imala drugi, ekonomski bič za neradnike: porez. Porezne obveze morale su se plaćati bez obzira na to rađa li na zemlji pšenica ili drača. Ako vlasnik zbog zapuštenosti parcele ne bi imao prihoda da namiri državnu blagajnu, sud bi mu ekspresno zaplijenio i prodao imovinu na javnoj dražbi. Jedini izuzetak bio je Prvi svjetski rat, kada je država zbog opće gladi uvela izvanredne mjere i privremeno dodjeljivala neobrađena polja trećim osobama na prisilnu obradu.

Kraljevina Jugoslavija: Udar na veleposjednike

U razdoblju između dva svjetska rata, fokus države prebacio se s malog seljaka na velike feudalne posjede. Kraljevina Jugoslavija pokrenula je veliku agrarnu reformu s ciljem slamanja moći stranih i domaćih grofova i veleposjednika.

Ako bi se utvrdilo da neki veleposjednik namjerno drži golema prostranstva neobrađenima, država je to koristila kao izravan povod za prisilni otkup (eksproprijaciju) uz minimalnu naknadu, kako bi zemlju podijelila siromašnim seljacima i ratnim dobrovoljcima.

Socijalistička Jugoslavija: Radikalno oduzimanje „u ime naroda”

Prava revolucija u kažnjavanju zapuštanja zemlje nastupa nakon 1945. godine. Dolaskom komunista na vlast, privatno vlasništvo gubi svoju nedodirljivost, a uvodi se načelo: „Zemlja pripada onima koji je obrađuju” .

Ključni preokret donosi Zakon o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta iz 1959. godine. Ako bi općinska inspekcija utvrdila da vlasnik ne obrađuje svoju njivu na propisan način, država je imala zakonsko pravo tu zemlju prisilno oduzeti i dati u zakup poljoprivrednim zadrugama ili kombinatima na rok do deset godina. U ekstremnim slučajevima, ako bi vlasnik emigrirao ili uporno ignorirao naloge agrarnih vlasti, zemlja bi mu bila trajno oduzeta i prebačena u društveno vlasništvo – bez ikakve naknade.

Danas: "Vlasnik zapuštene parcele koja je katalizator požara, kazneno je odgovoran!"

U modernoj Hrvatskoj, privatno je vlasništvo ponovno ustavno zaštićeno, ali s jasnim ograničenjem: ono obvezuje i ne smije nanositi štetu zajednici. Aktualni Zakon o poljoprivrednom zemljištu jasno propisuje da su vlasnici dužni održavati svoje ekološke i poljoprivredne površine prohodnima i sprječavati njihovu zaraslost.

Za neobrađivanje poljoprivrednog zemljišta i dopuštanje da ono zaraste u višegodišnji korov, zakon propisuje visoke novčane kazne. Za fizičke osobe one se kreću u stotinama eura, dok za pravne osobe i tvrtke mogu doseći i nekoliko tisuća eura.

Ako je vlasnik nedostupan, nepoznat ili uporno odbija urediti parcelu, država preko Ministarstva poljoprivrede ima pravo to zemljište dati u privremeni zakup na rok do deset godina fizičkoj ili pravnoj osobi koja će ga privesti svrsi.

Osim poljoprivrednih zakona, na snazi su i lokalne komunalne odluke te Zakon o zaštiti od požara. Vlasnik čija zapuštena parcela postane izvor ili katalizator požara može kazneno i materijalno odgovarati za nastalu štetu na susjednim objektima.

Povijest nas uči da je zemlja oduvijek bila previše vrijedan resurs da bi je pojedinci prepustili propadanju. Dok vatrogasne sirene i ovog ljeta paraju zrak, ostaje pitanje provode li domaće institucije današnje zakone dovoljno strogo, ili nam je, u usporedbi s rigoroznim povijesnim sustavima, preblaga kaznena politika doslovno ostavila "zapaljenu državu"?

Jurica Gašpar