„Nije nas potopio samo led, nego bahatost“: Nakon havarije kod Splitskih vrata, poznati jedriličar povukao jezivu paralelu između Titanica i današnjeg Jadrana

Sto četrnaest godina nakon što je ponos svjetske brodogradnje završio na dnu Atlantika, duh te povijesne katastrofe danas sablasno plovi – našim Jadranom. Nedavna pomorska nesreća u Splitskim vratima, u kojoj je izgubljeno nekoliko ljudskih života, ponovno je razotkrila sav jad i bijedu masovnog turizma, institucionalnog nemara i potpunog gubitka pomorske kulture.

Hrvatski jedriličar, fotograf i autor Neven Dvoržak, iza kojeg je više od 35 godina profesionalne charter plovidbe, donosi brutalno iskren osvrt na ono što se zapravo krije iza blještavila jadranskih nautičkih razglednica. Kroz analizu u kojoj povlači paralelu između sudbine Titanica i današnje situacije na našem moru, Dvoržak upozorava: nismo daleko od točke bez povratka. Njegovo promišljanje prenosimo u cijelosti.

Pouka s Atlantika: Kada estetika i brzina postanu važniji od života

Sto četrnaest godina je prošlo od pomorske nesreće i potonuća jednog od najvećih i tehnološki najmodernijih prekooceanskih brodova toga doba. Bilo je brodova prije i poslije, i sa većim ljudskim žrtvama, ali je TITANIC postao simbolom pomorske katastrofe.

Da ne ulazim u priču, koju sam nebrojeno puta pročitao, a i sam o njoj ponešto napisao – i objavio. Bespredmetno. Titanic je postao simbolom spoja vrhunske tehnologije, brzine a i komoditeta, koji je ključna sastavnica spoja.

U konačnici, TITANIC nije potopio samo komad leda, nego bahatost i slijepo vjerovanje u tehnologiju. Smatrali su ga nepotopivim, pa su ignorirali upozorenja o ledu. Plovili su prebrzo jer se to od takovog prijevoza i očekivalo; ne samo očekivalo, nego je brzina, uz sav mogući komoditet bila imperativ, s jedne strane tvrtke pod čijim imenom je plovio, a s druge strane i klijentele koju je na sebi primarno opsluživao.

Smanjili su broj čamaca za spašavanje jer su im „kvarili estetiku palube“, a potporanj za takav čin našli su u zakonu zahvaljujući tadašnjoj birokraciji, još aktivnom, iz godine 1894, prema kojem se broj čamaca određivao prema brutto tonaži broda (10000), a ne za broj ljudi koji se na njemu nalaze.

Zastarjeli zakoni i mentalni sklop „vikend kapetana“

Paralela sa „zakonom“ iz doba kada su Jadranom plovili „pjesnici“, „gradovi“... o brodovima na jedra, jedrilicama koji imaju prednost pred brodovima na motorni pogon, bilo da se radi o tankerima ili linijskom prijevozu, u svakoj situaciji, nipošto ni u slučaju nedavne pomorske nesreće u Splitskim vratima nije promašena, budući da je isti ostao zacementiran u mentalnim sklopovima jednog dijela „nautičara“.

Brod je, dakako, potonuo brže negoli je itko to očekivao, ali savršeno predvidivo, kako je i sam konstruktor broda Thomas Andrews priznao niti dva sata prije negoli je i sam potonuo sa svojim konstruktom. Danas na Jadranu gledamo istu tu bahatost, samo uredno prepakiranu za masovni turizam. Cijeli taj paket otvara čitav niz problema:

Ruski rulet na 40 čvorova i ekološko samoubojstvo otoka

Ljudski faktor i granice percepcije: Pri brzinama kojima se danas plovila za prijevoz putnika kreću (ili su osposobljena za kretanje – oko 40+ čvorova, dakako), na uskim jadranskim rutama, punim nautičara, jedrilica, kupača, navigacija postaje ruski rulet. Čovjekov mozak, reakcija i percepcija prostora nisu evolucijski dizajnirani za te brzine. Jedan krivi procjenbeni potez pri takovim brzinama ne ostavlja prostor za ispravak. Tehnologija je opet nadmašila sposobnost sigurnog upravljanja.

Uništenje otoka zbog „hiper brzine“: Ti brodovi više ne služe otočanima i njihovim potrebama, već služe kao „trake u tvornici“ koje samo besprijekorno brzo moraju iskrcati tisuće ljudi na otoke. Ti otoci nemaju infrastrukturu, vodu, kanalizaciju, niti energiju da apsorbiraju tolike mase gostiju odjednom. To je ekološko i sociološko samoubojstvo Jadrana radi brzog profita.

Kako smo zaboravili vlastitu pamet radi jeftinog uvoza

Zaborav vlastite pameti i nacrta: Mi smo imali (i još uvijek imamo u arhivima splitskog, riječkog ili trogirskog brodogradilišta) vrhunske nacrte brodova koji su projektirani baš za specifične uvjete Jadranskog mora; brodove koji su bili stabilni, sigurni, maritimno superiorni i prilagođeni našim uvjetima plovidbe. Umjesto toga, danas se uvoze (i proizvode) jeftiniji i pomodno brzi aluminijski katamarani s drugog kraja svijeta, rađeni za potpuno drugačija mora, samo zato što donose brži povrat investicije.

Dakako, cijeli taj pristup počiva na dekadenciji obrazovnog sustava, kao školskog primjera sustava koji stvara poslušne „vozače“ koji samo gledaju u ekrane, dok menadžeri vođeni pohlepom donose odluke. Izgubio se sav onaj bombardovski (Alain Bombard) respekt prema moru i održivom životu na njemu. Brod više nije svetinja i produžetak ljudske vještine, već samo sredstvo za bjesomučnu eksploataciju.

Od Jadrana smo napravili pretrpano parkiralište bez kontrole

Potpuni izostanak nadzora: Pomorska policija i lučke kapetanije su potkapacitirane, bez dovoljno brodova i goriva da uvedu red u ključnim „uskim grlima“ kao što su Splitska vrata, dok se istovremeno žmiri na divljanje na moru jer „strani turisti troše novac“.

Kult nedodirljivosti profita: Interes masovnog turizma i brze zarade stavljen je ispred sigurnosti ljudskih života i elementarne pomorske kulture. „Zakon“ iz doba kada je na Jadranu bilo dvije, tri ili maksimum pet charter iznajmljivača, dočekao je u mentalnim sklopovima nautičara vrijeme kada je jedno malo more, da ne kažem „bara“ u svjetskim razmjerima, postalo parkiralište brodova s više od potvrđenih četiri tisuće charter plovila, nekoliko stotina charter kompanija, agencija, privatnih iznajmljivača, stranih i domaćih kompanija.

U mom sada već pomalo umornom mentalnom sklopu, iz doba superiornosti tog Zakona, probija sjećanje na ugovorne obveze iznajmljivača i vlasnika charter kompanija po kojima je kompanija imala obvezu vršiti provjeru sposobnosti upravljanja plovilom osobe – skipera koji unajmljuje plovilo. U slučaju sumnje, postojala je mogućnost da se gostu ponudi svoj skiper ili mu se otkaže najam, bez obzira na predočenu „dozvolu“.

Virtualni linč na forumima: Lobotomizacija i agresija prema struci

Nakon više od tridesetpet godina profesionalne charter plovidbe, koje više na moje veliko zadovoljstvo nisam dio, nisam izdržao a da ne prokomentiram nedavnu pomorsku nesreću u Splitskim vratima.

Naravno da sam se potaknut emocijama odmah „srušio“ na prvi forum sa člankom o udesu, na kojem sam, opreza radi, poučen iskustvom, kako onim plovidbenim i jedriličarskim, tako i onim „komunikacijskim“, napravio samo jedan copy-paste iz Pomorskog zakonika, a koji mi se „na prvu“ učinio najprikladnijim.

Temeljem tog obazrivog copy-pastea, u narednih pola sata sam dobio plastični dokaz lobotomizacije i dekadencije nacije i sustava. Činjenica da su „stručnjaci“ napali i popljuvali doslovni citat iz Pomorskog zakonika – „misleći“ da napadaju mene – razotkriva sav jad i bijedu današnjeg javnog prostora. To potvrđuje nekoliko poraznih činjenica o društvu u kojem živimo:

Potpuna nepismenost „struke“. Ti ljudi koji komentiraju, a često su i sami sudionici u pomorskom prometu (vikend kapetani, iznajmljivači, kvazi-nautičari), uopće ne poznaju zakone mora po kojima bi trebali ploviti. Kada im predočite zakon „crno na bijelo“, oni to ne prepoznaju, jer im je jedino mjerilo njihov vlastiti ego i praksa utemeljena na pohlepi i „lako ćemo“ mentalitetu.

To naravno ukazuje na agresiju prema autoritetu i znanju, jer u dekadentnom društvu svatko tko unese činjenice, zakon ili povijesni kontekst, automatski postaje neprijatelj. Anonimna masa na forumima ne trpi nikoga tko ih podsjeća na pravila, odgovornost i struku. Lakše je popljuvati i podcijeniti nego priznati vlastito neznanje. Sustav je nažalost napravljen tako da izolira misleće pojedince i natjera ih da zašute.

Krajnji račun: Traženje žrtvenog janjeta radi mira u kući

Tako je i u ovom nemilom slučaju masa „stručnjaka“ popljuvala državu i zakon na koji se pozivaju kada treba prebaciti krivnju na „žrtveno“ janje, dokazavši da zapravo preziru svaku vrst reda. Ili kako kaže jedna od „stručnjakinja“ forumskog miljea: „...bravo, pa ima valjda čovjek, koji plaća uredno sve državi, charter agenciji... sve što treba, pravo malo uživati na brodu...“!?! I na kraju, ne dvojim da će sustav i u slučaju ove havarije u kojoj je poginulo nekoliko ljudi, iznaći to žrtveno janje. Ono, naravno, neće biti na štetu dobrih međudržavnih odnosa, kao ni na štetu daljnje ekspanzije nautičkog i svekolikog turizma do planetarnih razmjera – bez obzira na cijenu.

Neven Dvoržaj