"Mnogi ne vjeruju da sam slijep!" Viranin koji ne vidi metu, a osvaja turnire u pikadu!

VIR - Kuća obitelji Juratovac iz Vira smještena je u naselju Prezida uz samu cestu D306, no kako su dnevni boravak i spavaće sobe okrenute prema unutrašnjosti naselja, buka s ceste jedva se čuje. Glasnije od buke s ceste periodično je tupkanje, bipkanje, pištanje i čitanje brojeva koje dolazi iz kuće. 

Dva puta dvadeset. Bip. Osamdeset i devet. Bip. Igrač dva. Bip. Runda pet. Bip. Igrač jedan – čuje se. Vlado Juratovac vježba pikado u svom dnevnom boravku na profesionalnom zvučnom aparatu. Zvuk mu pomaže da zbraja bodove dok strelice zabada u metu, ali i da se određuje sluhom prema meti udaljenoj 2,37 metara od aparata. Pod nogama mu je crna traka koja je osnovni orijentir za udaljenost i koja se ne smije prijeći, a ujedno preslikava promjer kružnice pikada te tako određuje stazu za igrače.

Sedamdeset i četverogodišnji Juratovac, umirovljenik iz Suhopolja kod Virovitice, a posljednjih dvadeset i četiri godine Viranin s adresom u naselju Prezida, ne vidi gotovo ništa osim sjena i mutnih oblika. Sa svojih tri posto vidnih sposobnosti, plastično objašnjava, na tri metra vidi ono što ljudi sa zdravim i normalnim vidom vide na 100 metara. A vježbanje pikada za Juratovca nije usputna razbibriga. Krajem veljače na Dalmatinskim športskim igrama u Dubrovniku, kao član Sportske udruge slijepih i slabovidnih osoba Donat iz Zadar (SUSSO Donat), Juratovac je osvojio svoju treću zlatnu medalju u elektronskom pikadu za slijepe i slabovidne na regionalnom nivou, dok je na županijskim natjecanjima prvi put postao prvak Zadarske županije.

Uz pehar za najboljeg dalmatinskog slabovidnog igrača pikada, na stolu u dnevnom boravku obiteljske kuće Juratovac nalazi se pregršt medalja koje će uskoro biti svečano okačene. Vlado ima devet zlatnih, pet srebrenih i deset brončanih medalja, a sezona u kojoj igra svoj najbolji pikado tek je počela. No virskog Phila Taylora – najboljeg igrača svih vremena u pikadu s osvojenih 214 profesionalnih turnira i 16 svjetskih prvenstava – tek čekaju najveća ovosezonska uzbuđenja.  

– Ove sam godine najbolji igrač pikada u Zadarskoj županiji i Dalmaciji, a želja mi je na Prvenstvu Hrvatske odraditi uspješan nastup i biti među najboljima – govori Vlado najavljujući nastup u kultnom odmaralištu za slijepe u Premanturi kod Pule gdje se održava završni turnir najboljih u Hrvatskoj. Da nema zvučnog aparata za pikado, Vlado ne bi mogao samostalno igrati. Aparat je promijenio igru koja je postala jednostavnija, pa su se vještine slijepih i slabovidnih igrača znatno poboljšale, dok je sama igra virskom Podravcu promijenila život. 

– Nije samo stvar u natjecanjima. Kada smo odradili prvenstvo u Dubrovniku, šetali smo Stradunom, družili se i uživali – objašnjava slabovidni pikadist iz Vira. Juratovac se sportovima slijepih i slabovidnih počeo baviti 1978. kada se učlanio u lokalnu udrugu slijepih. Prvo je radio u udruzi u Virovitici, potom je jedan mandat odradio u zagrebačkoj središnjici Hrvatskog saveza slijepih. Vlado ima ekstremnu kratkovidnost koja mu se javila u 25. godini života i progresivno mu za šest mjeseci odnijela vid. Oftalmolozi su pojavu rapidnog gubljenja vida pokušali objasnili nasljednim faktorom. Dijagnoza je bila visoka ili maligna kratkovidnost, odnosno – miopija alta. 

– To je biti sušenje očnog živca i ne može se liječiti. Imao sam također mrenu kada sam bio na jedan posto vida, pa sam na Rebru skidao mrenu i sada, umjesto naočala s dioptrijom minus 18.00 DPT, imam ugrađene leće. Vid mi je jedva nešto jasniji, ali ga više nikad ne mogu vratiti – govori Vlado u ispovjednom tonu, ali bez trunke samosažaljenja. Juratovac se više-manje samostalno snalazi bez bijelog štapa, a zahvaljujući brizi supruge Marice s kojom je, na primjer, zajedno odradio preko 120 darivanja krvi, virski pikadist lakoćom odrađuje dnevne rutine. Ponosni Suhopoljac također je bio zaposlen kao poslovođa u šećerani, bio je dragovoljac Domovinskog rata tijekom kojeg se izborio za pravo na nošenje i posjedovanje oružja koje mu je poslije oduzeto, a bio je i osnivač HDZ-a u Suhopolju.   

– Jedino ne mogu voziti automobil, a otac mi je bio profesionalni vozač sa savršenim vidom. Majka mi je heklala u osamdesetoj bez naočala, pa se pitam kako sam bolest dobio nasljedno. No živim s tom bolešću od mladosti. Tako je već 50 godina. Privikao sam se – dodaje. Juratovci su se iz Suhopolja preselili na Vir 2002., četiri godine nakon što se Vlado umirovio. Kupili su kuću, potom i drugu, a sada žive na svojoj trećoj virskoj adresi. Vagabundski stil selidbe s mjesta na mjesto u Viru Vlado objašnjava nekad privlačnim mogućnostima prodaje i kupovine otočnog zemljišta po pristupačnim cijenama. Vlado i Marica uvijek su tražili nešto bolje, a s preseljenjima su kombinirali prodaju obiteljske imovine u Suhopolju. Od kupljenog-prodanog Marica i Vlado pomogli su još sinu jedincu Tomislavu da kupi veliki stan u Zadru na Bilom brigu gdje živi s obitelji. Još dok je bio u posjedu prve kuće na Viru, u vrijeme dolaska na otok, Vlado se odmah priključio Udruzi slijepih Zadarske županije i nastavio rad koji je počeo u Virovitici gdje se, zapravo, nikad nije bavio pikadom. Kuglao je, igrao šah i rollball, jednu od verzija dvoranskoga sporta sa zvučnom loptom. Pikado je došao sasvim slučajno. 

– Pikado me čak nije zanimao. Jednom sam bio u udruzi i aktualni dopredsjednik Josip Laća predložio mi je da pokušam igrati pikado. Imali smo županijsko natjecanje i Laća je želio da nastupimo sa što više natjecatelja. Uspio me nagovoriti i na tom županijskom prvenstvu osvojio sam treće mjesto. Bila je to moja prva medalja u pikadu – prisjeća se virski Suhopoljac kako je 2019. nastupio na drugom županijskom prvenstvu u pikadu za slijepe i slabovidne osobe. Otad se Vlado u Vir redovito vraća s raznih natjecanja i turnira s medaljama oko vrata, ili trofejima i priznanjima u rukama. Te se godine Juratovac nije plasirao na državno natjecanje, jer u sljedeći krug natjecanja odlazi dvoje najboljih pikadista sa županijske razine, no Vlado je svakodnevnim treningom i sudjelovanjima na natjecanjima stalno napredovao. Ove je sezone tako prvi put osvojio županijski naslov te drugi put obranio laskavu titulu najboljeg pikadista B2 kategorije u Dalmaciji. Pikadist koji sto posto ne vidi natječe se u kategoriji B1 (slijepi), dok se ostali pikadisti natječu u kategoriji B2 (slabovidni). Postoji i dodatna kategorija od pet posto vida nadalje, ali u Hrvatskoj takve kategorije nema na natjecanjima, što predstavlja problem. 

– Tražimo od Hrvatskog saveza slijepih koji je član Europske unije slijepih (EBU) i Svjetske unije slijepih (WBU) da uvede dodatnu kategoriju, jer meč suštinski nije ravnopravan ako osoba koja ima dva ili tri posto vida mora igrati u istoj kategoriji protiv igrača koji ima 20-30 posto ostatka vida. Želimo da pikadisti do pet posto ostatka vida imaju jedinstvenu kategoriju – poručuje najbolji ovosezonski pikadist u Zadarskoj županiji i Dalmaciji. Iako je gotovo potpuno slijep, Vlado lakoćom dobiva igrače koji nisu pikadisti, a imaju zdrav vid. Juratovac je jednom završio igru nakon tri runde bacanja. U pikadu se kreće od 301 do nule, za što prosječnom ili nevještom bacaču treba sedam-osam rundi bacanja po tri strelice, a možda i više ako se do nule ne može zaokruženo doći iz bacanja. Ako na tabli ostane jedan bod ili dva, tada pogodak mora biti u jedan ili dva što zahtijeva iznimnu preciznost i mentalnu snagu. Pogodak u tri, četiri, pet ili devet, ne računa se kao ispravan pogodak. 

– Meta mi je u glavi. Sve brojeve koji postoje na tabli imam u glavi i znam gdje se koje polje nalazi. Što god zamislim, to napravim – objašnjava trostruki prvak Dalmacije u pikadu za slijepe i slabovidne osobe. Juratovac je svojevremeno bio i trostruki prvak Hrvatske u kuglanju, a kao slabovidni kuglač i šahist ukupno je osvojio 62 medalje. U pikadu je dosad osvojio 24 medalje. 

– Igrač dva. Bip. Trideset i četiri. Bip. Petnaest. Bip. Devetnaest. Bip. Pobjeda igrač dva – čuje se glasnije od buke s ceste.   

"Ne vidim nijedno slovo, nijednu brojku..."

– Normalan čovjek, primjerice, gleda u tablu s većim i manjim slovima i brojkama kada ide kod doktora na opći pregled. Ja ne vidim nijedno slovo, nijednu brojku. Ono što vidim su sjene i oblici, ali ih ne mogu razaznati. Ne mogu prepoznati osobu. Kako rijetko nosim bijeli štab i slobodno se krećem, mnogi ljudi mi ne vjeruju da sam gotovo potpuno slijep. Volio bih da ja to istina i da mogu dobro vidjeti, pa sjesti u naš auto i voziti. A vozi me supruga Marica – govori Vlado prisjećajući se kako je prije pola stoljeća bez problema s motociklom jurio Suhopoljem. 

Juratovac je kao poljoprivredni tehničar radio u PIK Poljoprivreda Suhopolje kao trgovac, potom se 1976., nakon gubitka vida, prekvalificirao za telefonistu i zaposlio poduzeću Viro, hrvatskoj šećerani sa sjedištem u Virovitici. Vlado je bio telefonist na tvorničkoj centrali do 1989. kada postaje poslovođa u tvornici šećera do odlaska u invalidsku mirovinu 1998. Vodio je desetak ljudi koji su održavali okoliš šećerane, a od Grada Virovitice dobio je priznanje za najuređeniji okoliš. Vlado je bio predsjednik podružnice HDZ-a u Suhopolju, odbornik u Skupštini općine Virovitica, sudac-porotnik u Općinskom sudu u Virovitici, član Radničkog savjeta i član Izvršnog odbora Saveza samostalnih sindikata Hrvatske. 

Marica i Vlado Juratovac imaju troje unučadi: Ivana koji kao član UDDK Vir s bakom redovito sudjeluje na akcijama darivanja krvi u Viru, Niku kojeg interesiraju kuće s bazenima te ljepoticu Ninu koja se, kaže, želi udati. 

– Tu su odrasli i zato vole biti u Viru. Kad smo kuću htjeli prodati, Ivan je žestoko bio protiv – objašnjava Marica.  

Kažimir Škrbić