9 min. čitanja

Liječnica prije 25 godina Zagreb zamijenila otokom, a prvi pacijent bila joj je – bolesna ovca!

Liječnica prije 25 godina Zagreb zamijenila otokom, a prvi pacijent bila joj je – bolesna ovca!
Foto: Unsplash

CRES/LOŠINJ - Ova pionirka telemedicine o životu na otoku ima samo lijepe riječi, a mladim kolegama poručuje da imamo prekrasnu zemlju te da nije u velikom gradu "sve najljepše".

Često se s naših otoka upozorava na odlazak stručnjaka raznih profila i samim time nedostatak mnogih usluga i sadržaja, koji otočane 'tjeraju' na putovanja na kopno, u Rijeku i dalje. Ipak, ima i dovoljno primjera 'prometa' u suprotnom smjeru, odnosno osoba koje su doseljavanjem na otok donijele kvalitete koje otočni život inače ne bi imao, pa i ucrtale otok na strukovne karte.

Rodom i porijeklom iz Kostrene i Bakra, naša je sugovornica liječnica Anamarija Margan Šulc, internistica koja je već četvrt stoljeća stanovnica cresko-lošinjskog otočja i ovdje vodi specijalističku ordinaciju, isprva u Cresu, a u novije vrijeme u Malom Lošinju.

Odakle interes za medicinu?


- Moj tata je bio internist, radio je u Sušačkoj bolnici. Rođena sam 1959., a sjećam se da je po cijele dane provodio u bolnici. Mama je predavala hrvatski i engleski u srednjoj školi, no kući se govorilo samo o bolnici. To se nastavilo tijekom cijelog mog odrastanja.

Moja starija sestra, koja mi je bila referentna osoba, također je upisala medicinu, tako da sam živjela s time, taj je posao dio moga života i da nekako budem bliža njima, i sama sam pošla tim putem. Studij je prošao jako ležerno, nije bilo puno muke. Imala sam punu podršku obitelji u savjetima i o načinu učenja. Poslije su se putevi razišli; sestra je ostala raditi u Zagrebu, posvetila se epidemiologiji, otac je završio u diplomaciji, a ja sam došla na otok, otvorivši u Cresu malu ambulantu, piše Novi List.

Kako je došlo do preseljenja s kopna na otok?


- Veze s otokom puno su dublje no što sam mislila jer je razvoj zdravstva na otoku vezan za pomorstvo, s obzirom na to da je na brodu prvi časnik zadužen za medicinu. Svi su u mojoj obitelji bili pomorci, a jedino moj otac liječnik. Rodio se u Bakru i kao mladić plovio, zaljubivši se u Cres. Kako se rafinerija u Kostreni širila, posve je 'okružila' našu kuću, pa je 1978. došlo do njezine eksproprijacije. U obitelji je tada bilo veliko vijećanje što učiniti, pa je na kraju pala odluka da se dođe u Cres, jer do tamo sigurno neće doći širenje industrije, dok je za Krk, koji je također bio u igri, već postojala takva sumnja.

Moji su roditelji u Cres došli po odlasku u mirovinu, a ja sam došla nakon Domovinskog rata, s troje djece. Cres tada nije imao nikakvu specijalističku službu, no dobila sam prostor od Grada i bila sam jako dobro primljena, pa nisam morala voditi sve bitke otpočetka. Dugo je trajala adaptacija prostora jer su standardi za otvaranje ordinacije dosta veliki. U tom je prostoru prije mene bila veterinarska ambulanta dr. Curla. Kada sam ponosno, nakon godinu dana uređivanja, otvorila ordinaciju, moj prvi pacijent bila je - bolesna ovca. Nju je doveo gospodin iz Osora, ne znajući za promjene u prostoru.

Bila sam ponosna kada sam otvorila vrata, a on jako razočaran kada je vidio mene, a ne gospodina Curla. Uputila sam ga, a srećom je doktor otvorio novu ambulantu na drugom dijelu grada, na Melinu. Kako sam prije specijalizirala termomedicinu u Zagrebu, u bolnicama Sestre milosrdnice i Rebro, u Cresu mi je nedostajao konzilijarni dio posla, uobičajen u bolnicama, s interdisciplinarnim rješavanjem pacijenata.

Poznati ste kao pionirka telemedicine, kako je to počelo?


- Zbog nemogućnosti konzilijarne službe često sam telefonom zvala kolege i mentore. Onda sam se sjetila, kako sam prilikom Univerzijade u Zagrebu 1987. godine dobila zadatak izraditi bazu podataka za doping i za to dobila jedno od četiri računala na Rebru. Tada su rijetki liječnici imali računalo, a ja sam već stjecala iskustvo u slanju mailova, priloga. Akademija medicinskih znanosti organizirala je konferenciju koja je govorila o telemedicinskim sustavima 1999. godine. Zainteresirala sam se i rekla da bih htjela stvoriti konzilijarnu specijalističku mrežu na kopnu.

Moje su ideje u jezik informatike preveli inženjeri. Dijelom s FER-a, a kasnije iz tvrtke VamsTec, radili su programe za radiologiju, povezavši sve CT-uređaje, pa te programe prilagodili da ih mogu slati konzilijarnim liječnicima. Napravili smo mrežni program s deset bolnica i više od 30 specijalista, u početku samo za Kvarner, Rijeku, Zagreb, a onda se to i proširilo. Tako smo stvorili polikliničku konzilijarnu službu u kojoj je pacijent bio na otoku i nije morao putovati, što je donijelo značajne uštede na prijevozu i izostancima s posla. Tim smo uštedama već prve godine sve otplatili.

Godine 2000. u projektu su bili Cres, Lošinj, Krk i Susak, kasnije i Vis, Šolta, Mljet, Lastovo i Brač. Konzilijarni liječnici nisu tražili naknadu, a dobili smo mogućnost komuniciranja putem zatvorene mreže koju nam je ustupio Medicinski fakultet. To je bio prvi takav primjer u svijetu i uveli smo virtualnu polikliniku u medicinski rječnik. Nikada nisam imala tako divnu konzilijarnu mrežu kao tada i bilo je to lijepo razdoblje, ali nije moglo vječno trajati. Mijenjale su se vlade i stalno događale promjene u uredima koji su se bavili informatizacijom zdravstva. Različite firme imale su skupe programe koje su nudile na tržištu, a mi smo imali naš, hrvatski, povoljan proizvod, no do nekih razina mi nismo mogli doći.

Došlo je do toga da će se uvesti telekonferencije i da će to biti za hitnu službu na otocima. Jedna ponuda je uključivala kamere i ona je tada izabrana za otočnu hitnu službu. Odjednom su u ambulante, koje smo na otocima opremili za virtualnu polikliniku, došle kamere, a naš je program napušten nakon osam godina rada, naravno, besplatno za sve kolege koji su u njemu sudjelovali. No, ako ja imam bolesnika koji ima srčanu aritmiju, kamera mi nije potrebna, već pošaljem kardiogram.

To je dobio Lošinj, ne znam koliko se koristilo, a onda je s radom počela i helikopterska služba, dok je naš koncept uključen u informatičke programe u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, koja je napokon cijela informatizirana i sada su svi kolege u primarnoj zaštiti mogli tražiti konzilijarnu uslugu, što je najbolja moguća odluka. Bio je osnovan Zavod za telemedicinu pri Ministarstvu, koji je sve licencirao i popravljao, pa se sve diglo na razinu koja je dobra za sustav.

Sada, npr. u Malom Lošinju, imate mogućnost telemedicine za neurologiju, nefrologiju, rendgen. Imaju redovnu telemedicinsku edukaciju, koja je s kamerama naišla na široku primjenu, a moramo se i redovno educirati jer inače ne bismo mogli produžiti dozvolu za rad. Programi koje koriste kolege imaju mogućnost konzultacija i naplate i sve je to dobilo respektabilan razvoj i vrijedan život i značaj u našem sustavu.

Kakvi su vam daljnji poslovni planovi?


- Kada sam došla u Cres, imala sam na svom području niti 3.000 stanovnika, što mi je bilo premalo zbog ugovora sa zdravstvenim fondom, pa sam došla u Mali Lošinj. Ovdje sam se već počela baviti i drugim stvarima jer je Lošinj izrazito turističko mjesto i ovdje je zdravstveni turizam bio razvijen i nekad, pa je postojala i želja gradskih vlasti da se to revitalizira. Postojala je poznata Dječja bolnica s lijepom prošlosti, a još uvijek smo imali puno gostiju čiji su roditelji, djedovi i bake kao djeca dolazili na Lošinj, čuven zbog klime.

Pokrenula sam istraživanje kako bih vidjela jesu li te blagodati, koje su proslavile Lošinj, i dalje prisutne. Kao vlasnica aparata za spirometriju mjerila sam stanje kod turista koji su dolazili u kamp na Čikatu po dolasku i neposredno pred odlazak, dakle u prosječnom rasponu od deset dana. Oni koji su imali dobru spirometriju, imali su dobru analizu i na početku i na kraju, a kod 20-ak posto ljudi se nakon desetak dana vidjelo poboljšanje.

Dali smo podatke na analizu u Bolnicu za plućne bolesti Jordanovac, kod dr. Plaveca, dakle potpuno nezavisno, i to nas je ohrabrilo da pokušamo iskoristiti podatke za zdravstveni turizam te osmislimo mali program plućne rehabilitacije, iako to, naravno, nema veze s rehabilitacijom kod ozbiljnih problema. To smo napravili i bilo je dobro prihvaćeno. U medicini, znate, dosta toga diktira farmaceutska industrija koja sve temelji na 'čudesnoj tableti za svaku bolest' i napor koji morate napraviti za svoje zdravlje ispada nepoželjan.

Počeli smo raditi te programe u hotelu. Također ih radi Lječilište Veli Lošinj te Crikvenica i u početku smo vrlo usko surađivali, zatim s Hrvatskim pulmološkim društvom, s kojim smo radili program, pa smo svi u to ušli jako entuzijastično. I to je sve bilo jako dobro do korone, no onda je postalo problem. Moja ambulanta je uz hotel Aurora, pa smo imali prekid u radu, no ne posve.

Planovi za dalje su da se razvije, ali u blagom obliku, jer se u hotelu ipak to ne može ozbiljnije provoditi, pa će to više biti programi za pušače, one koji puno vremena provode u zatvorenim prostorima, uredima. Imali smo lijepe rezultate i mislim da će se to nastaviti, ako ne u hotelu, onda u Lječilištu, gdje sada imamo mladu kolegicu pulmologinju, koja je u vrijeme korona-infekcije puno pridonijela da ljudi ne moraju odlaziti u Rijeku. Sve se jako razgranalo, imamo nove ljude u drugim specijalizacijama i Lošinj nekako vraća tu svoju staru slavu, postao je otok zdravlja i vitalnosti.

Već sam pri kraju profesionalnog vijeka. U početku sam se u hotelu osjećala kao prognanica iz medicinske službe i moram reći da me dio kolega oplakao, no navikla sam na velike promjene u životu i dočekala sam se na čvrste noge. Imamo jako puno turista koji dolaze iz zapadne Europe i činjenica da mogu komunicirati na tri jezika dobrodošla je u tom poslu. To je drukčije od našeg standardnog posla, morate se prilagođavati drugoj kulturi, jeziku, drugim očekivanjima.

To mi je bio velik izazov, moram priznati. No, postalo mi je ugodno jer sada već i tu imam klijentelu koja dolazi godinama, imaju ovdje kuće, barke… I za njih sam izlaz za rješenje zdravstvenih tegoba. Ima i puno Zagrepčana, gdje sam provela dio života. Iako je hotel zatvoren osam mjeseci, kod nas je jako živo i zanimljivo. Lječilište je sada već poliklinička služba koja lijepo funkcionira. Nema potrebe za fizičkim preseljenjem i za ovaj preostali dio profesionalnog vijeka ovo je u redu, a mnogo vremena treba da si radno okruženje učinite idealnim za sebe.

Koje su razlike u životu na otoku i u većoj sredini na kopnu?


- Kada sam došla, bilo mi je teško priviknuti se. Tempo života u gradu bio je drukčiji; bila sam na početku karijere, tek položila specijalistički ispit. Živjela sam trideset godina u Zagrebu i to je sve bilo vezano uz edukaciju, fakultet, specijalizacije, non-stop sam nešto učila i to je prošlo jako brzo. Nisam imala vremena za neke hobije; ujutro rad, popodne edukacije, pa djeca…

Kada sam došla na Cres, to se sve umirilo i sjećam se da sam pitala kolegu apotekara mr. Nivija Toicha – kojemu su dolazili najprije da im pomogne nekim travama, a ja sam bila 'second best', ako ne upali – kada će se svi ti ljudi vratiti s godišnjih odmora, jer je to sve bilo toliko ležerno. Uputio me i puno pomagao kada sam došla. Vidjela sam da ritam života ništa ne umanjuje kvalitetu profesionalnog života, dapače, omogućuje više učenja. Opaska nekih kolega da sam otišla u provinciju i da je to kraj karijere, nije bila točna. Provinciju nosite sa sobom i ako ste provincijalac u glavi, to ćete ostati i u New Yorku.

Mogu reći samo sve najljepše o životu na otoku i ne bih se mogla priviknuti ritmu života u gradu. Ako sam željela na koncert, išla sam, vidjela sam sve moguće izložbe. Neki moji prijatelji, koji žive u Zagrebu, vidjeli su manje. Moj projekt virtualne poliklinike odveo me po cijelom svijetu jer mnoge zemlje imaju otoke, pa onda i arapske zemlje s pustinjom. Zainteresirali su se mali hoteli u planinama na skijalištima, a veliko oduševljenje bilo je i na kruzerima, koji su to jako dobro prihvatili, čak i objavili radove. Ondje bude i po 2-3 tisuće ljudi na brodu, a za doktore obično imaju umirovljenike iz opće prakse.

Htjela bih reći mladim kolegama da imamo prekrasnu zemlju, da nije sve najljepše u velikom gradu i da sve ovisi o njima. Vidite da danas ljudi u velikim gradovima zapravo ne žive lijep život i da u doba računala mogu živjeti i u mjestima koja su sada slabo naseljena.

Što se tiče otoka, voljela bih da se zadrži svijest, da imaju dobar razvoj bez devastacije, da zadrže životinje i ljude koji ovdje žive. Ne treba živjeti samo od turizma, jer koliko god je turizam fantastičan, uskraćuje kvalitetu života, ima mana i treba razumno postupati i naći mjeru, što se zove održivi razvoj. Svaki otok je poseban i nema takvog nigdje drugdje i njegova bioraznolikost je jako krhka, svakog otoka. Lakše ga je uništiti nego naselje na kopnu. U tom smislu su Cres i Lošinj na dobrom putu, uz neka zastranjivanja na koja svi odmah 'skoče' i rješavaju ih. Svijest ljudi je puno veća. I u školi su dobri programi o tome i imam osjećaj da će to sve biti jako dobro.

PROČITAJTE JOŠ:

Četiri otoka, jedan liječnik koji radi na Prviću, Žirju, Zlarinu i Kapriju
Produljenje radnog vijeka liječnika u obiteljskoj medicini do 68 godine. To bi moglo biti jedno od kratkoročnih rješenja za premošćivanje sve izraženijeg nedostatka liječnika u vrlo važnoj primarnoj zdravstvenoj skrbi - dok se ne dođe do većeg broja specijalizacija i onih koji će se htjeti baviti ob…
Pritisnite ESC za zatvaranje.

© 2023 Morski HR. Powered by Ghost & Staticweb.dev

You've successfully subscribed to Morski HR
Great! Next, complete checkout for full access to Morski HR
Welcome back! You've successfully signed in
Success! Your account is fully activated, you now have access to all content.
Success! Your billing info is updated.
Billing info update failed.
Your link has expired.