„KULTURNI TURISTI TROŠE 50% VIŠE, A MI IM NUDIMO PIZZE I NUGGETSE“ Stručnjak za Morski HR objašnjava gdje griješimo na Jadranu

Josip Mikulić, pročelnik katedre za turizam Ekonomskog fakulteta u Zagrebu i jedan od vodećih hrvatskih istraživača turizma, u razgovoru za Morski.hr govori o kulturnom turizmu, ponudi i tipovima kulturnih turista, masovnom turizmu koji degradira kulturnu baštinu i objašnjava da ne nedostaje autentičnih manifestacija, programa i doživljaja koje nudimo, ali i da nije nužno da svaka lokalna tradicija postane turistički doživljavaj. 

Ima li Hrvatska kulturni turizam danas ili se naš turizam uglavnom svodi na 'sunce i more'?

- Hrvatska svakako ima kulturni turizam, ali treba razlikovati kulturu kao glavni motiv dolaska od kulture kao dijela turističkog doživljaja. Prema istraživanju TOMAS Hrvatska 2022./2023. Instituta za turizam, na Jadranu je more i dalje daleko najvažniji motiv, navodi ga 83 posto gostiju, dok kulturu i umjetnost kao jedan od motiva navodi tek oko 9 posto. A onih kojima su kultura i umjetnost glavni razlog putovanja je još znatno manje.

No, iz toga ne bih zaključio da se naš turizam svodi samo na sunce i more. Turist može doći prvenstveno zbog mora, a onda ipak otići vidjeti Dioklecijanovu palaču, prošetati dubrovačkim zidinama, otići na koncert u pulsku Arenu, u muzej ili na lokalnu feštu. Rekao bih da je puno važnije pitanje koliko smo uspješni u tome da kultura postane razlog za dolazak, a ne samo usputna aktivnost na odmoru. Dakle, razlog da se dođe izvan srpnja i kolovoza, da se ostane dan-dva duže i da se pritom i više potroši. Tu, ruku na srce, još imamo dosta prostora.

Kulturni turisti troše 50 posto više, ali ključ je u razbijanju ljetne sezonalnosti

Tko su 'kulturni turisti'? Koliko borave, koliko troše? Kakav bi bio njihov prosječan turistički profil?

- Ne postoji jedan tip kulturnog turista. Netko putuje gotovo isključivo zbog baštine, muzeja ili nekog događanja, a netko drugi kulturu „konzumira“ usput, iako je došao zbog mora. Ako gledamo uži segment, one kojima su kultura i umjetnost glavni motiv putovanja, onda se radi uglavnom o obrazovanijim gostima, nešto višeg dohotka i relativno visoke potrošnje.

Prema istom istraživanju, 63 posto njih ima visoko obrazovanje, a 57 posto ih je u dobi između 30 i 49 godina. U Hrvatskoj su u prosjeku boravili oko osam noći i dnevno trošili oko 209 eura, dok je prosjek svih turista bio približno 140 eura. Dakle, gotovo 50 posto više.

To ne znači da su to nekakvi „bolji“ turisti. Zanimljivi su nam prije svega zato što njihova potražnja puno manje ovisi o suncu, temperaturi mora i dva ljetna mjeseca, a to je za turizam s ovako izraženom sezonalnošću kao što je naš itekako važno.

Kako ponuda kulturnih i umjetničkih sadržaja utječe na sezonalnost, ali i na širenje turizma van obale ljeti?

- Tu je možda i najveća vrijednost kulturnog turizma. Da biste obišli muzej ili staru gradsku jezgru, otišli na izložbu ili koncert, ne treba vam 30 stupnjeva i toplo more. To se jasno vidi i u podacima. Kod turista kojima su kultura i umjetnost glavni motiv, u razdoblju od lipnja do rujna odvija se tek oko 30 posto putovanja, dok je kod ukupne turističke potražnje taj udio gotovo 73 posto. Razlika je, dakle, ogromna.

Druga velika prednost je što kultura nije vezana samo uz obalu. Povijesne gradove, dvorce, arheološke lokalitete, industrijsku baštinu, muzeje, gastronomiju i tradiciju imamo praktički u svakom dijelu Hrvatske. Međutim, samo imati resurs nije dovoljno. Ako u studenome muzeji rano zatvaraju, nema nikakvih događanja, restorani ne rade, a do destinacije se teško stiže bez auta, onda je taj potencijal ostao na papiru. Kulturni turizam može pomoći u ublažavanju sezonalnosti, najveće boljke našeg turizma, ali samo ako destinacija izvan sezone stvarno živi, a ne hibernira.

Ne treba nam još reklama usred kolovoza, nego zaokružen turistički proizvod

Dojam je da imamo brojne festivale, manifestacije, neke autohtone lokalne tradicije, ali da s jedne strane nisu dovoljno izreklamirani i prepoznati, a s druge da gradovi poput Dubrovnika, Splita i Zadra trpe zbog masovnog turizma?

- Ne bih rekao da je glavni problem u tome što ih premalo reklamiramo. U Dubrovniku ili Splitu u kolovozu zadnje što nam treba je još više oglašavanja, a da pritom ne razmislimo koga želimo privući, kada i kamo. Problem je češće u tome što imamo manifestaciju, ali oko nje nismo izgradili ono što bismo nazvali turističkim proizvodom. Dakle, da se na vrijeme zna da se nešto događa, da se ulaznica može kupiti online, da postoji prijevoz, da rade restorani, da postoji informacija i na stranim jezicima, i da je sve to povezano s drugim sadržajima u okolici.

Promocija bi trebala slijediti upravljanje destinacijom, a ne obrnuto. Neki festival u travnju ili listopadu, ili u manje posjećenom dijelu zemlje, može biti puno vrjedniji od još jednog događanja u Splitu usred kolovoza, upravo zato što stvara potražnju tamo i onda kada nam treba. Isto tako, ne mora svaka lokalna tradicija postati turistička atrakcija. Ako neki običaj počnemo održavati prvenstveno zato da bi ga turist fotografirao, vrlo brzo ćemo izgubiti upravo ono zbog čega mu je uopće bio zanimljiv.

Upravljanje gužvama i zaštita baštine: Kad stare jezgre počnu odumirati, imamo problem

Zašto kod nas ne postoji ograničenje koliko osoba dnevno može proći Stradunom i sličnim prostorima? Pulska arena je tek odnedavno uvela ograničenje broja publike na koncertima. Vodimo li računa o tome da baština nije kulisa i da lokalno stanovništvo ima pravo na život tijekom sezone?

- Kod Straduna je stvar nešto složenija nego kod muzeja ili Arene, jer se radi o živom gradu i javnom prostoru kojim se služe i stanovnici. Nije realno postaviti rampu na Vrata od Pila i jednostavno prestati puštati ljude kada brojač dođe do neke brojke. Ali to naravno ne znači da turističke tokove ne treba ograničavati i njima aktivno upravljati.

Dubrovnik od 2024. ima prilično detaljnu procjenu prihvatnog kapaciteta stare gradske jezgre, koju je izradio tim Sveučilišta u Dubrovniku, a usvojilo Gradsko vijeće. Uz procjenu kapaciteta, studija daje i preporuke kako upravljati jednodnevnim posjetiteljima, kako posjete bolje rasporediti kroz dan i usmjeriti ih prema manje opterećenim lokacijama. I sama studija pritom upozorava da prekomjerna posjećenost vodi fizičkom oštećenju i degradaciji baštine. U Puli je pak ove godine za koncerte u Areni postavljen limit od 8.000 posjetitelja.

Dakle, instrumenti postoje – vremenski slotovi, upravljanje dolascima kruzera i autobusa, regulacija prometa, ograničavanje veličine grupa, rezervacije za pojedine lokalitete, praćenje gužvi u stvarnom vremenu. Ne radi se nužno o jednoj magičnoj brojci. Ali ako stanovnik više ne može normalno živjeti u svom gradu, ili turizam počne ugrožavati samu baštinu, onda imamo problem, pa makar noćenja i potrošnja i dalje rasli. To smo, nažalost, u nekim našim gradovima već vidjeli, kada su stare jezgre zbog kratkoročnog najma počele odumirati.

Autentičnost na tanjuru i primjena održivih modela iz susjedstva

Koliko zapravo polažemo na kulturni turizam i uopće kulturu doživljaja – na obali nudimo hranu kakva postoji gotovo svugdje – pizze, pomfrit i pileće nuggetse? Nema nikakve autentičnosti kakva se danas ipak traži?

Ne bih se složio da autentičnosti nema. Ima je jako puno, od gastronomije i vina, preko arhitekture i tradicijskih obrta, do glazbe, običaja i načina života. Problem je što to ne uspijevamo uvijek pretvoriti u ponudu koja je vidljiva i koja se tržišno isplati.

Sama pizza ili pomfrit nisu problem. Ljudi dolaze s djecom, imaju različite navike, i sasvim je normalno da postoji i hrana koju svi poznaju. Problem nastaje kada takva standardizirana ponuda počne istiskivati lokalnu, pa se jelovnik u nekom našem primorskom mjestu gotovo ni po čemu ne razlikuje od jelovnika u stotinama drugih mjesta na Mediteranu. Masovni turizam tome naravno pogoduje, traži brzinu, velik promet, jednostavnu nabavu i rad sa sezonskim, često priučenim osobljem.

A potražnja za lokalnim postoji. Gastronomiju kao motiv dolaska na Jadran navodi gotovo svaki peti gost, točnije 18,5 posto. Autentičnost stoga nije samo pitanje kulturnog identiteta, nego i novca koji nepotrebno ostavljamo na stolu. Pritom autentično ne znači da svugdje moramo jesti kao prije sto godina. Suvremena kuhinja s domaćom namirnicom, od lokalnog proizvođača i s jasnom vezom s mjestom, jednako je autentična. A kao ekonomist dodao bih i da svaka domaća rajčica ili sir na tanjuru znači da je manji dio turističke potrošnje otišao na uvoz.

Možete li izdvojiti neku stranu zemlju ili europsku destinaciju čiji model integracije kulture i održivog turizma Hrvatska može primijeniti u svojoj strategiji održivog razvoja?

Ako bih birao primjer koji nam je blizak i geografski i institucionalno, izdvojio bih Sloveniju, a posebno Ljubljanu. Ondje kulturu ne tretiraju samo kao atrakciju u povijesnoj jezgri. Ljubljana razvija tzv. kulturne četvrti upravo s ciljem da posjetitelje usmjeri i u druge dijelove grada, i to u suradnji s lokalnim stanovništvom, kulturnim institucijama i kreativnim sektorom. Paralelno razvijaju lokalne lance opskrbe koji povezuju proizvođače hrane s hotelima i restoranima, sustavno mjere održivost i kvalitetu života stanovnika, a u svibnju ove godine ponovno su dobili najvišu oznaku, Slovenia Green Destination Platinum.

Ne mislim da trebamo kopirati Sloveniju, ili bilo koga drugoga. Ali dobre mehanizme svakako. Dakle, mjeriti opterećenje, usmjeravati potražnju i u prostoru i u vremenu, povezivati turizam s lokalnom proizvodnjom i kulturom, i uključivati stanovnike prije nego što se donesu odluke, a ne tek kada nastane problem.

Zapravo je najzanimljivije da naša Strategija razvoja održivog turizma do 2030. govori upravo o tome, tj. o cjelogodišnjem i regionalno uravnoteženijem turizmu, valorizaciji kulturne baštine, autohtonoj gastronomiji i kvaliteti života lokalnog stanovništva. Bio sam i član radne skupine za njezinu izradu, i mislim da su ciljevi dobro postavljeni. Ne treba tu puno toga redefinirati, treba početi dosljedno provoditi ono što smo napisali. To struka govori već dugo, još od ranijih strategija, i nažalost još uvijek vrijedi.

Gloria Lujanović

Članak je objavljen uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.