Irina Ban se gotovo dva desetljeća bavi brendiranjem i razvojem projekata u sektorima gastronomije, vinarstva i turizma. Kao certificirana interpretatorica baštine, nacionalna koordinatorica europskog udruženja Interpret Europe za Hrvatsku i članica globalne mreže Slow Food, Ban u svom radu spaja antropologiju hrane, storytelling i održive turističke prakse.
U intervjuu za Morski HR govori o tome kako se čuva nematerijalna gastronomska baština i zašto bismo se, kada je u pitanju, kultura hrane i gastronomski turizam, trebali ugledati na Sloveniju.
U svom radu često naglašava kako baštinska gastronomija ima jednu od najvažnijih uloga u oblikovanju identiteta destinacije pa stoga i kaže kako je „hrana kompleksan fenomen“.
- Njome se bavi niz znanstvenih disciplina poput etnologije, antropologije, povijesti, sociologije te od 70-ih postoje i prehrambeni studiji. Nedvojbeno, hrana je resurs, biološka nužnost bez koje se ne može živjeti. Međutim, čim hrana ‘prolazi kroz naše ruke’procesom uzgoja i pripreme, te posredstvom alkemije vatre iz sirove prelazi u kuhanu, hrana postaje dio kulture. Ovisno o prostoru (tlu, reljefu, klimi) u kojem uspijeva, ljudi iznalaze načine kako da tu hranu usklade sa svojim potrebama, dakle kako da ju uzgoje, pripreme i sačuvaju. Tako nastaju prehrambeni sustavi, a svaki nosi značajke (identitet) pojedinog prostora i njegovih ljudi”, ističe Ban dodajući kako “kada putujemo i kušamo lokalnu hranu, mi posredstvom okusa, namirnica, začina, pripreme, načina serviranja, začinjanja, posluživanja, upoznajemo identitet prostora.

Posao pripreme i čuvanja hrane, dodaje Ban, poglavito su radile žene, jer je njima prema tradicionalnim rodnim ulogama pripadala sfera doma (zbog brige za djecu) i ognjišta.
- Žene su ponavljanjem kroz svakodnevicu razvile umijeća pripreme i čuvanja hrane, a međugeneracijskim prijenosom ta umijeća predavale su idućim generacijama. Otud i koncept ‘bakine kuhinje’ kao utjelovljene memorije prostora i kuhinje visokog stupnja identiteta i lokalnosti - napominje Ban.
Zato, kada govorimo o hrani u kontekstu baštine, zapravo govorimo o umijećima pripreme hrane što pripada nematerijalnoj kulturi.
- Kako ona ovisi u cijelosti o ljudima i prijenosu znanja s čovjeka na čovjeka, zovemo ju i ‘živa’, a kako kuhanje pripada procesima svakodnevice i dugog trajanja, to nikad nije „samo jelo“, nego postoji kontekst u kojem to jelo nastaje. Kontekst može činiti vrsta posude (keramika, glina, lijevano željezo...), vrsta drveta u čijem se žaru nešto sprema (česvina, grab, jelovina..., mješavina začinskog bilja, običaj vezan uz serviranje, značenje nekog jela s obzirom na period kada se poslužuje (u košnji, tijekom svinjokolje, nakon poroda...). Tu pripada i povijesna kontekstualizacija (npr. rižoto kakav mi poznajemo nastao je kao kombinacija mletačke kulinarske prakse i osmanskog pilava). Sve to može biti element ili sadržaj koji se kroz različite kanale i na različite načine može komunicirati prema gostu - ističe Ban.
Važno je, smatra, razlikovati ugostiteljstvo kao oblik ekonomske djelatnosti od hrane kao kulturne baštine, te biti svjestan hrane kojoj je funkcija sitost, od hrane koja uz sitost želi ponuditi i doživljaj hrane.
- Ugostiteljski objekt, ovisno o poslovnom modelu, odabire gdje će se pozicionirati u tom metričkom sustavu i shodno tome oblikuje razvija svoju ponudu i narativ. Razradom dodanih vrijednosti u okviru onog što u brandingu zovemo ‘korisničko iskustvo i consumer journey’, hrana se zahvaljujući sinestezijskoj kvaliteti može u ugostiteljstvu pretvoriti u cjelovito iskustvo, a pri tome ne mora nužno biti u sferi blještavog, 5 stars luksuza - dodaje.
Hrvatski je turizam neodrživ, odnosno sezonalan, prema njenoj ocjeni, u pali-gasi modelu, pa od opterećenja pucaju vodovodne cijevi, pada napon struje, a kvaliteta života lokalnog stanovništva se bitno narušava. I to do, kako kaže, mjere da pojedina mjesta postaju destinacije u punom smislu riječi – puka ‘odredišta’ i predmeti komercijalizacije. Sve se to, odražava, i na hranu.
- Što se tiče povezivanja OPG-ova s ugostiteljstvom tu imamo neodrživu situaciju: mi imamo kroničan nedostatak poljoprivrednih proizvoda i poluproizvoda, a o viškovima koji su nužni da bi se uspostavio poslovni, veleprodajni odnos između ugostitelja i proizvođača da ne govorimo. Također, OPG-ovi u jednom dobrom dijelu nisu u sustavu PDV-a, dok ugostitelji svi redom jesu i za njih je neisplativo raditi s nekim tko nije u sustavu. Također, standard kvalitete proizvoda za ugostiteljstvo je drugačiji nego kod maloprodaje na kućnom pragu. Nerijetko ne postoji interes da se standard proizvoda ujednači. Također, tu su i problemi pakiranja neprikladnih za veleprodaju, distribucija te neujednačena potražnja ugostiteljskih objekata s obzirom na sezonalnost - dodaje Ban.
Ono što se, pak, može razvijati, kad su u pitanju OPG-ovi, obiteljske farme i obiteljski proizvodni projekti u pitanju je, smatra Ban, pokretanje, osmišljavanje i oblikovanje promišljene ponude na domaćinstvu koje proizvodi nešto svoje i od toga radi priču.
- Sada već postoji niz primjera takvih projekata, a turističko-marketinškim rječnikom to je low-key luxury koncept. On se obraća putniku, ne turistu, on nije vezan samo za sezonu, održiv je u smislu radne snage (pretežno obitelj + ispomoć ili praktikanti, volonteri). Zašto je takav model važan? Zato što je održiv u svakom smislu - dodaje.
Takvi koncepti, ističe, privlače putnike, jer glavna razlika između putnika i turista leži u načinu na koji doživljavaju odredište (destinacija VS prostor), njihovoj motivaciji i pristupu organizaciji puta.
- Dok turist primarno traži odmor, udobnost i obilazak najpoznatijih znamenitosti, putnik nastoji dublje upoznati lokalnu kulturu i živjeti blizu lokalnog stanovništva - dodaje.
O hrvatskoj je kuhinji, objašnjava Ban, moguće isključivo govoriti kroz njezine regionalne kuhinje jer su nacionalne kuhinje uopće pa tako i u našem slučaju, dobivene selekcijom i arbitražom iz regionalnih kuhinja koje su nositeljice identiteta.
- Regionalne se kuhinje ne poklapaju nužno s administrativnim granicama regija, jer hrana putuje s ljudima, kroz brakove, ratove, osvajanja, migracije, razvoj trgovine, razvoj prometa”, kaže Ban napominjući kako “najveći potencijal razvoja identitetske kuhinje, kuhinje s karakterom i dušom imaju ruralni krajevi koji u svojim opisima nemaju sunce i more kao primarni sadržaj.
Ovo drugo se smatra dodatkom, nego sadržaj proizlazi iz samog prostora i načina života. Sjajno o prostoru kao resursu govori akademik Bašić. U takvom poimanju nematerijalna kulinarska baština ima također status resursa. O tome sjajno piše Romana Lekić koja nematerijalnu, pa i kulinarsku baštinu promatra kao ključnu transformativnu snagu koja fizički prostor pretvara u autentično mjesto susreta i osobnog doživljaja - kaže Ban napominjući kako se riječ “autentično” paušalno i nonšalantno pojavljuje u komunikaciji i reklamama.
- U hrani je jedino doživljaj autentičan jer petrificirana autentičnost je suprotna dinamičkoj prirodi identiteta nematerijalne baštine koja ne postoji bez ljudi kao živih nositelja, a oni nužno nešto dodaju, mijenjaju. UNESCO je lijepo objasnio da upravo zajednice tu baštinu neprestano iznova stvaraju kao odgovor na svoje okruženje, prirodu i povijest i zato nisu statične kao materijalna kulturna baština.U mom području interesa, a to je hrana, prehrambeni krajolik (foodscape) predstavlja valjanu inačicu prostoru kako ga akademik Bašić u prostoru doživljava - dodaje Ban.
Komentirajući činjenicu da se naša gastronomija masovnog turizma svodi na hamburgere, pomfrit i pizze, Ban ističe kako je to “rezultat potrošačkog vremena u kojem se nalazimo i ljudske prirode koja teži lakšem, bržem i lagodnijem”.
- Prije nekoliko godina u ruke mi je dospio Baumannov tekst o Identitetu, a kako se znaci vremena materijaliziraju i u segmentu hrane, njegova su promišljanja primjenjiva na moje područje interesa. S jedne strane ljudi imaju financijska sredstva i prometnu povezanost koja im omogućuje česta kretanja i izmjenu prostora pa turistička industrija raste. S druge strane zakon tržišta slijedi ekonomsku logiku: on traži profit jer on nema emocionalnu ni kulturnu vezu s mjestom pa se površnim, brzim gostima nudi i površna, brza hrana - kaže Ban napominjući kako se “promjene događaju”.
- Svjedočimo nizu projekata koji odabiru drugu dinamiku. Onu koja je spora, pa i u smislu zarade, promišljena u vidu sadržaja i stabilna, u smislu cjelogodišnjeg rada. Važan preduvjet tog zaokreta je svijest o značaja naše baštine, prostora, kulture pa kad čujete ljude iza takvih priča, zapravo slušate o vrijednostima i svjetonazoru, iz kojeg se materijalizira ponuda hrane - dodaje.
Baštinska gastronomija ne može riješiti, smatra, probleme našeg turizma. Ona nije odgovornost ugostiteljske prakse, nego sfera kućnog kuhanja i domicilnog stanovništva.
- U mjestu Forlimpopoli u regiji Emilia Romagna nalazi se Casa Artusi – centar gastronomske kulture posvećen talijanskoj domaćoj kuhinji. Kroz svoje projekta Casa Artusi radi promociju lokalnog teritorija i regionalnih proizvoda s oznakom izvornosti. Obraća se posjetiteljima koji žele dublje upoznati lokalnu kulturu kroz hranu i druženje, a ne samo kroz površnu turističku ponudu. Čine to kroz široku paletu projekata, a ono najbitnije, oni jačaju vlastiti identitet kroz jačanje zajednice kojoj ta kulinarska baština pripada, koja ju nosi i po kojoj se ona održava. Casa Artusi organizira događanja, ima knjižnicu, arhiv, profesionalno uređene prostore za radionice i edukacije, vinoteku, restoran i istraživački centar. Ovim želim reći da je pitanje hrane kao kulture i identiteta pitanje iznad manifestacija, turizma i sezonalnosti - dodaje.
Postoje, ističe Ban, preduvjeti za brendiranje lokalne kuhinje, a to znači, poznavati je i razumjeti je od namirnica do običaja.
- Za to je potrebna suradnja sa strukom koja ima metodologiju prikupljanja podataka na terenu, od živih nositelja (KUD-ovi, udruge, zadruge, pojedinci..) te pristup arhivskoj građi, a to su etnolozi i povjesničari te sociolozi svakodnevnog života. Potom treba odvojiti brendiranje od reklamne kampanje. Vanjska vidljivost branda je kao kod sante leda tek gornji dio, dok se ispod površine nalazi nevidljiva gromada koja je u odnosu s tlakom vode uokolo. Smeta mi pojednostavljivanje u kojem se riječima barata olako Vizual i pojavnost branda su fizička materijalizacija onog nematerijalnog - percepcije, emocionalnog angažmana i vrijednosti, koje su sve od reda ljudske značajke, pa brendiranje - dodaje Ban.
Turističke zajednice, pak, nisu, podsjeća Ban, zbog svoje statutarne usmjerenosti na promidžbu najsretniji izbor nositelja manifestacija posvećenih kulturni prehrane, dok ih, s druge strane, upravo one, najviše rade, no pitanje – jesu li to pravi formati.
- S treće strane, što je s našim ljudima, našim unutar-hrvatskim putovanjima koja također spadaju u turizam, ali o tom turizmu slabo govorimo i slabo mu se posvećujemo. Valja isto znati da hrana kao kultura pripada sektoru nematerijalne kulturne baštine, dakle sferi Ministarstva kulture i medija. Hrana kao resurs i s njim povezana proizvodnja pripada Ministarstvu poljoprivrede. Hrana kao element turističke ponude pripada Ministarstvu turizma, a hrana kao predmet profesionalnog bavljenja kuharskim poslom Ministarstvu obrazovanja i poduzetništva. Prilično zamršeno, zar ne?”, zaključuje Ban upućujući na Sloveniju koja kroz “razvoj bazne tradicijske gastronomije koja je nužno baštinska i visoko identitetska razvila i gastronomski turizam, pri čemu distribucija pritiska nije samo na ugostiteljstvu niti manifestacijama, koje bi u slučaju Hrvatske trebale svakako biti izvan sezone.
Članak je objavljen uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa
poticanja novinarske izvrsnosti.
Gloria Lujanović
© 2026 Morski HR. Powered by Ghost & Staticweb.dev