5 min. čitanja

Kolika su uistinu ovlaštenja današnjih Zapovjednika?

Kolika su uistinu ovlaštenja današnjih Zapovjednika?
Foto: Pixabay

Koliko smo uistinu ovlašteni učiniti, a da ne snosimo zakonske, profesionalne ili čak osobne posljedice svojih činidbi? Koliku stvarnu vrijednost i težinu ima ona famozna „Master’s Overriding Authority“ ili u prijevodu „Zapovjednikovo pravo preskakanja odredbe“? Je li to, ipak, samo mrtvo slovo na papiru? Pita se Kapetan Aron Baretić – ABe za Pomorac.hr.

Naravno, kao i u svemu, i u tome su mišljenja jako podijeljena. Određeni dio kolega Zapovjednika mišljenja su da smo u čitavoj igri tek marionete na koncima koje povlače razno razne osobe, tijela i institucije. Istovremeno, određeni dio kolega sebe smatra neprikosnovenim gospodarima života i smrti dok je brod pod njihovim zapovjedništvom. A postoji i određeni dio nas koji smatramo da odgovor, kao i na sva pitanja, dolazi u nebrojeno mnogo slojeva i nijansi. Svi mi se sukladno vlastitim uvjerenjima ponašamo prema brodu, posadama, brodovlasnicima i ostalim akterima.

Ono što bi trebalo biti kristalno jasno, prije svega svima nama, ali i vama i njima, je činjenica da preuzimanjem ovlaštenja preuzimamo i golemu odgovornost. Odgovornost, prije svega, prema nama samima, a zatim i prema brodovlasnicima, poslodavcima, posadama i, u konačnici, našim obiteljima.

I, ne želeći ispasti bahat ili gore, svi oni koji misle da znaju o kolikoj odgovornosti se radi – ne znaju. Ne znaju, jer ne mogu znati, ako sami nisu okusili donositi odluke bez ičijeg savjetovanja.

Istina je da su nekad Zapovjednici bili i brodovlasnici, te su, na određen način, i bili gospodari života i smrti.

U današnje vrijeme smo pomalo od svega – činovnici, menadžeri, političari, psiholozi, svojevrstan surogat roditelja, ali i ograničeni gospodari situacija. I to situacija koje mogu imati dalekosežne posljedice na sam brod, na živote i/ili smrti naših članova posada, pa analogno tome i na već spomenute ostale aktere.

Vrlo često nemamo slobodne ruke u odlučivanju jer nas se, kao i sve pomorce, smatra nepouzdanima za donošenje odluka jer nismo sposobni sagledati čitavu sliku. Međutim, u situacijama kad se oni koji jesu sposobni sagledati čitavu sliku ne mogu odlučiti tko će biti odgovoran za eventualne posljedice, tu se od nas očekuje apsolutni profesionalizam. Znači, u takvim situacijama smo, ipak, sposobni sagledati sliku u cjelini. Kako bi se kasnije na nas, s lakoćom, prebacila odgovornost. Kako bismo adekvatno zločinu bili i kažnjeni.

Pokušat ću vam to dočarati na tri nimalo slična slučaja iz vlastite prakse.

Prvi slučaj se odvijao nakon odlaska iz Rotterdama kad smo trebali stati i onesposobiti glavni brodski stroj radi zamjene dijelova. Iz ureda brodovlasnika nisu niti jednom riječju reagirali kad sam im javio planove da ćemo stati, usidriti i onesposobiti brod za plovidbu na, očekivanih, dvanaest do četrnaest sati. Znači, u slučaju nagle promjene vremena, mi smo „mrtav brod“, znači izloženi prirodnim silama. Nakon što sam usidrio i dao komandu strojarnici svršeno sa strojem, Upravitelj stroja me upitao ima li MOJU dozvolu da onesposobi stroj. Na što sam ga u šali pitao zašto on to mene pita kad je on upravitelj stroja. Nije mu bilo smiješno. Baš me zanima zašto. Doduše, nije niti meni. Naravno, odgovorio sam da smiju onesposobiti stroj i krenuti s popravkom. Sve je ispalo dobro, riješili su problem u vremenu kraćem od očekivanog i krenuli smo dalje.

Drugi slučaj se odvijao u kanadskoj luci Sarnia na Jezeru Huron. Trebali smo se prebaciti na terminal gdje ćemo uzeti naftu za stroj, ali nismo imali daljnje instrukcije. U nekoliko navrata sam pismeno tražio od brodovlasnika i operatera brodom da se izjasne, hoćemo li sidriti na jezeru ili ćemo krenuti na suprotnu stranu, preko druga dva jezera, Montreala i dalje do mora. Nije bilo odgovora. Pa sam im javio da ćemo, ukoliko ne primim drugačije instrukcije, krenuti prema van. I dalje nije bilo odgovora. Naručen je pilot, odvezali smo se i krenuli. Pitao me moj Čif znam li što činim, na što sam mu odgovorio i da i ne, ali nemam izbora jer na terminalu ne smijemo ostati. Pola sata po isplovljenju primio sam poziv iz ureda brodovlasnika uz pitanje imam li dopuštenje operatera za isplovljenje. Odgovorio sam da nemam i ponovio da nemam izbora, nakon što me se sistematski izignoriralo. Završili smo razgovor, samo da bi nazvao pet minuta kasnije i rekao da su iz ureda operatera rekli da smijemo produžiti dalje. Kompletna smijurija!

A treći, uz kratkoročno i dugoročno najteže moguće posljedice, odvijao se na Atlantiku. Ostavljajući južnu Englesku za nama, trebali smo krenuti na zapad prema Kanadi, da bi nam operaterova meteorološka služba javila da okrenemo u jug do sjeverne obale Španjolske kako bismo izbjegli uragan koji se kretao prema Engleskoj i Irskoj. Tamo smo trebali stati i čekati da zvijer prođe. Nepromišljeno sam poslušao i tu smo izgubili kakvih dvanaest sati spuštajući se u jug. Nakon pomnijeg praćenja kretanja uragana postalo mi je jasnije da mu s lakoćom možemo pobjeći ispred nosa. U suprotnom će nas mrtvo more na sjeveru Španjolske polomiti i nećemo barem nekoliko dana imati mira od vremena. Stoga sam odlučio, ipak, krenuti preko Atlantika. Ovaj puta su me iz ureda operatera pitali jesam li siguran u to što činim. Ljudi dragi, tko s prirodom može biti siguran u išta. No, na otvorenom se moru uvijek možemo na neku stranu okrenuti, točno suprotnu, i izbjeći katastrofu. U Biskaju, nedaleko obale, nemamo gdje bježati. Ipak, u konačnici, pokazalo se da sam dobro postupio jer nam je uragan prošao po krmi kakvih stotinjak nautičkih milja tek lagano nas očešavši po desnom krmenom kvadrantu.

U posljednjih godinu dana ili više previše se pisalo o potonuću remorkera na Atlantiku kojim je zapovijedao naš čovjek. Gotovo svaki pomorac s barem pet minuta navigacije u životu je spremno komentirao i galamio putem društvenih mreža što je trebao ili što nije smio poduzeti. Znam što bih ja učinio, ali mi ne pada na pamet elaborirati tuđe postupke niti javno iznositi vlastito mišljenje jer nemam niti približno dovoljno podataka o tome što je prethodilo tragediji. Nitko od nas ili vas nije bio tamo uz njega da ga savjetuje što učiniti u toj situaciji.

Bio je posve sam.

Neka vam je dobro more, trdo spreda i tri noge šoto kolumbe.

U pilotaži kroz Dardanele tjesnac prema Tutuncifliku (Turska), 03. rujan 2021. godine.

Kapetan Aron Baretić – ABe

PROČITAJTE JOŠ:

EVER GIVEN Podignuta prva tužba - Što je zajedničko zadnjim poznatim nasukanjima i je li za sve kriva štednja goriva?
Ljetos je SCOR, jedan od najvećih reosiguratelja u svijetu, objavio svoju procjenu da će ukupna šteta od nasukanja Ever Givena u ožujku prošle godine, premašiti iznos od 2 milijarde dolara. Nedavno je (23.rujna) objavljeno da je grupa vlasnika tereta podigla tužbu protiv operatora (brodara) Ever Gi…
Pritisnite ESC za zatvaranje.

© 2022 Morski HR. Powered by Ghost & Staticweb.dev

You've successfully subscribed to Morski HR
Great! Next, complete checkout for full access to Morski HR
Welcome back! You've successfully signed in
Success! Your account is fully activated, you now have access to all content.
Success! Your billing info is updated.
Billing info update failed.
Your link has expired.