KAKAV TURIZAM ŽELIMO - Turizam koji čuva našu tradiciju ili turizam koji je polako uništava?

Dok nestaju mali ribari, obiteljski pansioni, tradicionalna dalmatinska kuhinja i stari običaji, moramo se zapitati kome i kakvom turizmu zapravo prilagođavamo našu obalu i otoke.

Mato Franković u pravu je kada upozorava na ozbiljnost problema konzumacije i dostupnosti droge u Dubrovniku. Njegova izjava da se „kokain šmrče na svakom kantunu, a količina koja se mjesečno potroši u Dubrovniku može se mjeriti u kamionima, a ne gramima” trebala bi biti razlog za ozbiljno promišljanje o tome kakav turizam danas razvijamo i kakve posljedice takav turizam ostavlja na naš grad, županiju i otoke.

Ali jeste li se ikada zapitali kakav bi nam turizam bio kada tradicionalno ribanje ne bi bilo toliko ograničeno i kada bi naši mali ribari mogli nastaviti živjeti od mora, kao što su to činile generacije prije njih?

Bismo li imali više kvalitetnih turista koji bi dolazili zbog naše gastronomije, kulture, tradicije i gostoprimstva, ostajali deset, petnaest ili dvadeset dana i trošili svoj novac u našim obiteljskim restoranima, konobama i pansionima? Ili ćemo se i dalje prilagođavati modelu turizma u kojem se sve više zarađuje na brzom protoku gostiju, alkoholu, zabavi i sadržajima koji često nemaju mnogo veze s našim identitetom?

Turizam se, naravno, prilagođava potražnji. Da bi se zaradilo, gostima se mora ponuditi ono što traže. Ali postavlja se pitanje: trebamo li nuditi samo ono što se trenutačno najviše prodaje ili trebamo stvarati ponudu koja čuva našu kulturnu i gastronomsku baštinu?

Gdje su nestali naši stari gosti?

Nekada su nam dolazili gosti zbog naše dobre, tradicijske dubrovačke, dalmatinske i hrvatske mediteranske spize. Dolazili su zbog svježe jadranske ribe pripremljene na brodet, lešadu, poparu, gregadu, gradele ili peku. Dolazili su zbog domaćeg vina, srdačnog gostoprimstva, klapske pjesme i onih naših nezaboravnih festa po rivama, na kojima su se pekle srdjele, pilo domaće vino, pjevalo i balalo.

Sjećamo li se još malih obiteljskih pansiona u kojima su gosti ostajali deset, dvadeset dana, a neki i duže? Dijelili su s nama naše tarace, domaće specijalitete, pjesmu i svakodnevni život. Išli su s nama na ribanje, u berbu grožđa, na feste i druženja. Nisu bili samo turisti. Postajali su naši prijatelji i vraćali se svake godine.

A gdje su nestali naši GALEBOVI, zbog kojih su se mnoge strankinje vraćale svako godište? Danas su mnogi od tih momaka postali dečki za sve na luksuznim jahtama.

Današnja turistička ponuda sve se više okreće kratkim boravcima, kružnim putovanjima, jahtama, kruzerima, festivalima i zabavi poput Destination Ultra i sličnih događanja. Gosti obilaze više mjesta, često se zadržavaju dan ili dva, a neki dolaze na organizirana krstarenja pod nazivom Wild Croatian Cruises.

Ne želim generalizirati niti sve takve goste stavljati u isti koš. Međutim, sve češće svjedočimo ponašanju koje ne bismo smjeli prihvatiti kao normalnu cijenu turističkog razvoja. Razgolićeni turisti, opijanje, neprimjereno ponašanje po gradskim ulicama i rivama te zabrinjavajući problemi povezani s drogom postaju tema o kojoj se više ne može šutjeti.

Dovoljno je ponekad sjediti na taraci i promatrati skupine gostiju koje se u kasnim satima teturajući vraćaju prema brodovima i jahtama.

Gdje je nestala naša izvorna dalmatinska kuhinja?

Posebno zabrinjava nestanak izvorne lokalne gastronomije.

U mnogim restoranima sve je teže pronaći ribu ulovljenu u Jadranu i pripremljenu na tradicionalni način. Umjesto toga, na jelovnicima često prevladavaju proizvodi iz uzgoja, uvozna riba i plodovi mora te jela koja se mogu pronaći gotovo bilo gdje u svijetu.

Ovrate, brancini, tuna iz ribogojilišta kao uvozne hobotnice i lignje, razni gotovi proizvodi i uvozne namirnice sve češće zamjenjuju ono što je nekada bilo temelj naše kuhinje.

A gdje su naši brodeti, gregade, lešade, popare, svježe srdjele i riba na gradele?

Gdje su naše domaće slastice? Imamo toliko poznatih i izvornih torti: dubrovačku, stonsku, imotsku, splitsku, rapsku, konavosku i mnoge druge. A po restoranima često prevladavaju tiramisu, crème brûlée, baklava i deserti koji nemaju mnogo veze s našom lokalnom tradicijom.

Nije problem u tome da gostima ponudimo i međunarodnu kuhinju. Problem je kada vlastitu gastronomsku baštinu potisnemo toliko da je turist koji dođe u Dubrovnik, Dalmaciju ili na naše otoke jedva može upoznati.

Tradicionalni ribari nestaju, a s njima i naša baština

Jedan od razloga zbog kojih gubimo izvornu gastronomsku ponudu jest i sve teži položaj malih tradicionalnih ribara.

Ribanje mrežama, vršama, parangalima i drugim tradicionalnim ribarskim alatima stoljećima je bilo dio života naših ljudi. Tako su se hranile obitelji, održavala gospodarstva i stvarala gastronomska tradicija naših krajeva.

Danas su mnogi od tih načina ribanja zakonski ograničeni ili zabranjeni, a mali ribari sve teže opstaju.

Kada se zabrani ili onemogući tradicionalni način ribanja, ne gubi se samo jedna gospodarska djelatnost. Gubi se znanje koje se prenosilo s generacije na generaciju, gubi se izvorna namirnica, gubi se način pripreme hrane, a s vremenom i cijeli jedan način života.

Posebno je zabrinjavajuće stanje na našim otocima, gdje se tradicionalni ribari i domicilno stanovništvo suočavaju s ograničenjima koja otežavaju očuvanje njihovih stoljetnih običaja.

Što se događa s ribarima i ribarstvom u Nacionalnom parku Mljet?

Ovo pitanje posebno je važno za Mljet.

Domicilno stanovništvo stoljećima je živjelo uz more i od mora. Generacije otočana ribale su tradicionalnim alatima kako bi prehranile svoje obitelji. Poznavali su svaki zaljev, svaku hrid i svako riblje stanište.

Danas se postavlja pitanje kako je moguće da se ljudima koji su stoljećima živjeli na tom prostoru i čije su obitelji vezane uz njega toliko ograničava tradicionalno ribanje.

Istodobno, stanovništvo je vlasnik velikog dijela zemljišta unutar područja Nacionalnog parka Mljet, a korištenje tog prostora i turistički prihodi otvaraju i pitanje pravednog odnosa prema domicilnom stanovništvu.

Ako se od ljudi očekuje da čuvaju prirodu i poštuju pravila Nacionalnog parka, onda bi se morao pronaći i pravedan model kojim će se poštovati njihova vlasnička prava, tradicionalni način života i stoljetna povezanost s morem.

Zaštita prirode ne bi smjela značiti isključivanje ljudi koji su taj prostor čuvali i održavali generacijama.

Gdje su naše srdjele i male ribarske feste?

Nekada su naše rive mirisale na pečene srdjele. Feste su okupljale domaće ljude i goste, pili su se domaće vino i razgovaralo do kasno u noć.

Danas, ako se i organizira kakva festa, umjesto srdjela često se peku hamburgeri i ćevapčići.

Pa kakva je to dalmatinska festa bez naših srdjela, domaćeg vina, pjesme i mirisa mora?

Srdjela je bila jedna od temeljnih namirnica naše prehrane. Danas se sve više govori o problemima njezina izlova, ograničenjima za ribare i pritiscima na ribarski sektor, dok se istodobno razvija uzgoj tuna koji također otvara pitanja održivosti i potrošnje ribljih resursa.

Moramo se ozbiljno zapitati kako upravljamo našim morem i njegovim bogatstvom.

Jednako tako, potrebno je transparentno kontrolirati sve ribarske aktivnosti u Jadranu, uključujući i strane ribarske flote. Naše more nije ničije privatno vlasništvo i njegovi resursi moraju se čuvati i nadzirati na jednak način za sve.

Apartmanski turizam ili turizam obiteljskog gostoprimstva?

Razumljivo je da se mnogi danas okreću apartmanima. Lakše je iznajmiti smještaj preko agencije, primiti gosta i prepustiti mu da sam organizira svoj boravak.

Ali što taj model dugoročno donosi našim mjestima?

Gost često dolazi na dan ili dva, a ako ostane duže, nerijetko donosi vlastitu hranu i piće. Njegova potrošnja u lokalnim restoranima, konobama i trgovinama može biti vrlo ograničena.

S druge strane, mali obiteljski pansioni nekada su stvarali potpuno drukčiju turističku priču. Gostima se nudila domaća hrana, svježa riba, domaće vino, obiteljska atmosfera i mogućnost upoznavanja lokalnog života.

Takvi gosti ostajali su duže, trošili u mjestu, upoznavali domaćine i vraćali se godinama.

Naravno, ni našim ugostiteljima nije lako. Visoki porezi, troškovi nabave, najma, radnika, električne energije, vode, održavanja i čišćenja predstavljaju velik teret. Uz to dolaze inspekcijske kontrole i sve veći administrativni zahtjevi.

Zato se moramo zapitati jesmo li stvorili uvjete u kojima je malom obiteljskom ugostitelju sve teže opstati, dok se turistička ponuda sve više prilagođava velikim sustavima i kratkoročnoj zaradi.

Kakvu budućnost želimo za naše otoke?

Najvažnije pitanje nije samo koliko turista možemo dovesti, koliko ćemo noćenja ostvariti i koliko ćemo ulaznica prodati.

Pitanje je kakvu Hrvatsku želimo ostaviti budućim generacijama.

Koliko bi mladih, školovanih i profesionalnih ljudi ostalo živjeti na našim otocima kada bi imali mogućnost raditi u obiteljskom turizmu, tradicionalnom ribarstvu, ugostiteljstvu i proizvodnji domaće hrane?

Koliko bi mladih obitelji ostalo na Mljetu, Lastovu, Korčuli, Pelješcu i drugim našim otocima kada bi se njihova tradicija i znanje prepoznali kao gospodarska vrijednost, a ne kao prepreka razvoju?

Možda nam tada ne bi bila potrebna tolika uvozna radna snaga jer bi naši ljudi imali razlog ostati, raditi i stvarati budućnost u svojim mjestima.

Turizam mora čuvati ono što jesmo

Ne možemo govoriti o održivom turizmu, očuvanju kulturne baštine i razvoju hrvatskih otoka, a istodobno dopuštati da nestaju mali ribari, tradicionalni ribarski alati, izvorna gastronomija, obiteljski pansioni i običaji koji su nas stoljećima oblikovali.

Zakoni o ribarstvu i zaštiti mora moraju se temeljiti na znanstvenim spoznajama, održivosti ribljeg fonda i stvarnom poznavanju života na moru. Ali u njihovo donošenje moraju biti uključeni i naši ribari, otočani i ljudi koji generacijama žive od mora i s morem.

Oni znaju da se more mora čuvati. Upravo su ga zato njihove obitelji čuvale stoljećima, jer su znale da se njegovo bogatstvo ne smije potrošiti danas na račun budućih generacija.

Ne tražimo da se more nekontrolirano iskorištava. Tražimo razumna pravila, pravedan odnos prema malim ribarima i mogućnost da se tradicija nastavi u skladu sa zaštitom morskog ekosustava.

Ne smijemo dopustiti da zbog turizma izgubimo ono zbog čega je Hrvatska uopće postala toliko privlačna svijetu.

Naše more, naša riba, naša spiza, naše vino, naše pjesme, naše feste, naše konobe, naši ribari i naše gostoprimstvo nisu samo dio prošlosti. To je naše bogatstvo i naša budućnost.

Jer turizam nije samo broj turista, broj noćenja i zarada od prodanih ulaznica.

Turizam je i identitet jednog naroda.

A ako izgubimo svoj identitet, što ćemo onda ponuditi svijetu što već ne može pronaći negdje drugdje?

Ane Stražičić Rodriguez - Ane Mljećka