Oružani sukob u regiji Bliskog istoka koji je eskalirao početkom 2026. godine postavio je pred međunarodnu pomorsku zajednicu dotad neviđene izazove u upravljanju ekološkim katastrofama. Ovaj članak analizira pravne, operativne i ekološke dimenzije potencijalnog masovnog izlijevanja nafte u ratnoj zoni Perzijskog zaljeva, s posebnim osvrtom na smjernice Steamship Mutuala i upozorenja Međunarodne federacije vlasnika tankera za onečišćenje (ITOPF).
Oslanjajući se na relevantnu literaturu, podatke iz aktivnog sukoba te povijesnu analogiju s Perzijskim zaljevom 1991. godine, rad argumentira da klasični sustavi hitnog odgovora na izlijevanje nafte postaju gotovo nefunkcionalni u uvjetima aktivnog vojnog sukoba — te da je preventivna pripravnost jedini realistični alat kojim raspolažu dionici industrije.
Hormuški tjesnac, uski prolaz između Irana i Omanskog poluotoka, tradicionalno se smatra jednom od najosjetljivijih prometnih točaka globalnog energetskog sustava. Kroz njega prolazi otprilike petina svjetske opskrbe naftom i ukapljenim prirodnim plinom (LNG) (U.S. Energy Information Administration, 2024). Kada je krajem veljače 2026. godine izbio oružani sukob između Sjedinjenih Država, Izraela i Irana, tjesnac je gotovo trenutačno postao zona intenzivnog vojnog djelovanja — s miniranim plovnim putovima, napadima bespilotnih letjelica te potpunom destabilizacijom navigacijskih sustava.
U takvim okolnostima, pitanje što se dogodi ako jedan ili više od 85 velikih tankera zarobljenih u Perzijskom zaljevu — koji zajedno nose više od 21 milijardu litara sirove nafte (Greenpeace International, 2026) — zadobije oštećenja i izlije teret, postalo je gorućim pitanjem za industriju. Steamship Mutual, jedan od vodećih P&I klubova u svijetu, formalizirao je rizike u novim smjernicama za brodovlasnike i unajmitelje, a ITOPF je pozvao na intenziviranje sigurnosnih vježbi i nadzora. No stručnjaci upozoravaju: u aktivnoj ratnoj zoni, klasičan odgovor na izlijevanje nafte možda jednostavno nije moguć.
Dana 28. veljače 2026. godine, američki i izraelski napadi na Iran izazvali su brzu eskalaciju koja je rezultirala efektivnim zatvaranjem Hormuškog tjesnaca. Iran je postavio pomorske mine (identificirani su iranski uzorci Maham 3 i Maham 7), proglasio tjesnac zabranjenim za plovidbu brodova koji idu prema lukama SAD-a, Izraela i njihovih saveznika, te otpočeo niz napada dronovima i projektilima na komercijalne brodove (Wikipedia, 2026; Mappr, 2026).
Međunarodna pomorska organizacija (IMO) potvrdila je najmanje 18 napada na plovila od početka sukoba do sredine ožujka 2026. Tanker „Sonangol Namibe“ napadnut je morskim dronom u blizini kuvajtske luke, uzrokujući izlijevanje nafte i neposrednu ekološku opasnost. Tegljač poslan u pomoć oštećenom brodu „Safeen Prestige“ pogođen je dvjema raketama i potonuo, a najmanje tri člana posade nestala su bez traga (Wikipedia, 2026).
Steamship Mutual je 1. ožujka 2026. formalno otkazao pokriće ratnog rizika za vode Perzijskog i Arapskog zaljeva, s učinkom 72 sata od ponoći po GMT-u. Sličan korak poduzeli su Gard, Skuld i London P&I Club, a procjene tržišnih analitičara iz Marsha govorile su o mogućem povećanju premija pomorskog hull osiguranja za 25 do 50 posto (SupplyChainBrain, 2026).
Temeljni preduvjet za uspješno suzbijanje izlijevanja nafte jest mogućnost pristupa lokaciji incidenta brodovima za „skimanje“, barijerama i disperzantima. U mirnodopskim uvjetima, ITOPF koordinira brzu mobilizaciju resursa u roku od nekoliko sati od incidenta (ITOPF, 2025). U ratnoj zoni, ta logistika postaje nemoguća: tučena (granatirana) plovila za hitni odgovor izlažu posadu neposrednoj životnoj opasnosti, čemu svjedoči i sudbina tegljača koji je krenuo u pomoć „Safeen Prestigeu“ samo da bi i sam bio potopljen (Wikipedia, 2026).
MARAD (U.S. Maritime Administration) uočio je intenzivno ometanje GPS-a, lažne signale (spoofing) i zasljepljivanje navigacijskih sustava (jamming) diljem Hormuškog tjesnaca i okolnih voda (MARAD, 2026). Fragmentirani AIS (Automatic Identification System) podaci u ratnoj zoni onemogućuju precizno praćenje položaja oštećenih plovila, što izravno kompromitira svaki pokušaj koordiniranog odgovora.
Kako navodi Steamship Mutual u ažuriranim smjernicama iz ožujka 2026., brodovlasnici i unajmitelji moraju pri procjeni rizika izlazaka u područja Bliskog istoka uzeti u obzir poteškoće odgovora na udarne napade. Jednako je važno i pitanje odgovornosti: dok klasični kompenzacijski mehanizmi poput IOPC Fondova funkcioniraju u mirnodopskim okvirima, ratni scenariji stvaraju pravne praznine u kojima nije jasno tko snosi troškove sanacije — posebice kad su napadači državni akteri koji se ne drže međunarodnog morskog prava (Steamship Mutual, 2026).
Perzijski zaljev nije tek prometni koridor — to je biološki bogat, ali iznimno osjetljiv ekosustav. Plitko more (srednja dubina oko 35 metara), ograničena izmjena vode s Indijskim oceanom i visoke temperature čine ga jednim od najosjetljivijih morskih sustava na izlijevanje nafte na planetu. Zaljev je dom koraljnih grebena, mangrova (vegetacija drvenastih biljaka), morskih livada (s hrastovinom „Halophila“ i srodnim vrstama, populacijama morskih krava (dugong), morskih kornjača i endemskih riba (CEOBS, 2018; Greenpeace International, 2026).
Greenpeace Njemačka provelo je simulacije s Norveškom-meteorološkim softverom kako bi izračunalo brzinu i doseg mogućeg izlijevanja. Rezultati pokazuju da bi uljni sloj mogao pokriti velik dio omeđenog morskog postava u roku od nekoliko dana, a da bi potencijalna šteta po koraljnim grebenima, mangrovima i morskim livadama bila nepovratna (Greenpeace International, 2026). Osamdesetih godina prošlog stoljeća Iračko-Iranski rat je već onečistio Perzijski Zaljev ponavljanim napadima na tankere poznatima kao "Rat tankera"; ekosustav se oporavio, ali samo djelomično i uz cijenu decenijskog iščezavanja vrsta.
Invazija Iraka na Kuvajt 1990. i naknadna operacija „Desert Storm“ prouzročile su ono što je tada procijenjeno kao najveće namjerno izlijevanje nafte u povijesti. Iračke snage ispustile su između pet i jedanaest milijuna barela nafte u Perzijski zaljev, oštećujući oko 800 kilometara obalne linije Kuvajta i Saudijske Arabije. Povrh toga, zapalila se 732 naftna bušotina, a dimom su zatrovali tisuće kvadratnih kilometara kuvajtske pustinje (CEOBS, 2018; Stanford, 2018).
Sanacija je bila iznimno otežana zbog aktivnog vojnog djelovanja, nedostatka opreme i nedovoljnog financiranja. Četrnaest mjeseci nakon izlijevanja, prema izvještaju „Wall Street Journala“, oko 600 kilometara obalne linije i dalje je bilo prekriveno naftom (Wikipedia, 2026b). Iznimno, do 1994. populacije riba i ptica uglavnom su se oporavile, a ribarska industrija pokazala je znakove oporavka — što sugerira određenu ekološku otpornost Zaljeva (CNN, 2010). Ipak, sanacija morskog dna i duboko morskih staništa trajala je daleko dulje, a neka kritična staništa mangrova nikad se nisu u potpunosti oporavila (CEOBS, 2018).
Ključna pouka iz 1991.: nikad nije postavljen efikasan koordinirani mehanizam odgovora unutar aktivne ratne zone. Oprema je bila nedostatna, pristup ograničen vojnim operacijama, a politički pritisci na čišćenje bili su u koliziji s ekološkim prioritetima. Trideset i pet godina poslije, situacija je strukturno slična.
Suočeni s realnošću da je direktan odgovor u ratnoj zoni nemoguć, ITOPF i Steamship Mutual fokusirali su se na ono što jest izvedivo: preventivne mjere i upravljanje rizicima prije ulaska u opasna područja.
ITOPF preporučuje (ITOPF, 2025/26):
- Redovite sigurnosne vježbe kojima se simuliraju scenariji izlijevanja u uvjetima ograničenog pristupa, s posebnim naglaskom na protokole koji ne zahtijevaju vanjske resurse;
- Pojačan nadzor trupa i pumpnih sustava tankera koji operiraju u visokorizičnim zonama;
- Unaprijeđene komunikacijske protokole koji omogućuju brzo izvješćivanje o incidentu čak i kad je pristup IMO registrima i uobičajenim kanalima ometeni;
- Planiranje kontinuiteta za scenarije u kojima primarna plovila za hitni odgovor ne mogu pristupiti lokaciji.
Steamship Mutual naglašava odgovornost brodovlasnika i unajmitelja da pri procjeni rizika plovidbe kroz Hormuški tjesnac uzmu u obzir ne samo izravni sigurnosni rizik za posadu, već i vjerojatnost da, u slučaju oštećenja, neće biti moguće učinkovito spriječiti izlijevanje ili zaštititi okoliš. To ima izravan utjecaj na procjenu ekonomske opravdanosti plovidbe rizičnim koridorom (Steamship Mutual, 2026).
Izlijevanje nafte uzrokovano vojnim napadom na tanker unosi ozbiljne pravne komplikacije. Haaška konvencija i Ženevske konvencije zabranjuju namjerne napade koji bi prouzročili nerazmjernu ekološku štetu, ali primjena tih normi u aktivnom asimetričnom sukobu ostaje neizvjesna (Roberts, 1992). UNCLOS (Konvencija Ujedinjenih naroda o pravu mora) nameće opće obveze zaštite morskog okoliša, no mehanizmi provedbe nemoćni su u slučaju kada je oštećena strana neidentificirani vojni akter.
Kao što primjećuje Roberts (1992), Gulf War iz 1991. popularizirao je termin "eko terorizam" i otvorio ozbiljna pitanja o primjenjivosti međunarodnog prava na situacije namjernog izlijevanja nafte kao vojnog oružja. Trideset i pet godina poslije, ta pitanja ostaju bez adekvatnog odgovora u međunarodnom pravu.
Kriza u Hormuškom tjesnacu 2026. godine jasno pokazuje da industrija tankera mora revidirati temeljne pretpostavke sustava upravljanja rizicima koji su bili oblikovani za mirnodopske ili nisko intenzivne konfliktne scenarije. Nekoliko ključnih pomaka nameće se kao nužnost:
Prvo, razvoj scenarija "sprečavanja izlijevanja bez pristupa" — sustava koji bi, korištenjem brodskih resursa i automatizirane opreme, mogao zaustaviti ili usporiti izlijevanje bez prisutnosti vanjskog tima.
Drugo, integracija procjene ekološkog rizika u standardne kalkulacije ratnog osiguranja. Trenutačno, ratni rizik promatra se pretežito kroz prizmu materijalnih oštećenja i sigurnosti posade; ekološka šteta tretira se sekundarno ili se uopće ne uračunava.
Treće, uspostava regionalnih "ekoloških osmatračnica" pod okriljem IMO-a, koje bi u realnom vremenu pratile pokrete tankera u visokorizičnim zonama i aktivirale protokole ranog upozorenja.
Četvrto, i možda najvažnije, diplomatski pritisak na sve strane u sukobu da se ekološka zaštita posebno zaštita od izlijevanja nafte u zatvorenim morskim sustavima poput Perzijskog zaljeva tretira kao imperativ od kojeg nema odustajanja čak ni u ratnim uvjetima.
Situacija u Perzijskom zaljevu u prvom kvartalu 2026. godine predstavlja dosad neviđenu kombinaciju čimbenika koji čine klasični odgovor na izlijevanje nafte gotovo nemogućim: aktivni vojni sukob, minirani plovni putovi, degradirani navigacijski sustavi i otkazano ratno osiguranje. Uz više od 21 milijardu litara nafte u tankima zarobljenih plovila, potencijal za ekološku katastrofu suvremene epohe nije nikad bio veći.
Smjernice Steamship Mutuala i upozorenja ITOPF-a predstavljaju korisne, ali strukturno ograničene odgovore na ovaj izazov. Oni mogu poboljšati pripravnost i ublažiti pojedinačne incidente, ali ne mogu nadomjestiti temeljni nedostatak: međunarodna zajednica nema ni pravnih ni operativnih mehanizama za učinkovito suzbijanje masovnog izlijevanja nafte unutar aktivne ratne zone.
Povjesna lekcija iz 1991. — da rat i ekološka sanacija ne idu zajedno — ostaje aktualna. Razlika je u tome što danas brodovi nose daleko više nafte, Zaljev je daleko prometniji, a klimatske promjene čine ekosustave još ranjivijima nego što su bili tri desetljeća ranije.
Milo Miklaušić, kap.
Otpadne vode gotovo 40.000 stanovnika i tvrtki s Gibraltara ispumpavaju se izravno u more i takva praksa traje desetljećima
Razvoj pomorskog prometa, međunarodne trgovine i turizma doveo je do značajnog povećanja broja plovila jadranskom moru. Posebno je izražen rast
LOPUD - Na otoku Lopudu je uspješno provedena još jedna ekološka akcija čišćenja podmorja koju su zajedničkim snagama organizirali Grad
BILJANE DONJE/ZADAR - Tzv. “Crno brdo” polako, ali sigurno se miče iz naše županije, objavio je na svom Facebook
Jadranski web portal
© 2026 Morski HR. Powered by Ghost & Staticweb.dev
