5 min. čitanja

Iz Berlina stigao na Vis na par mjeseci, pa ostao sedam godina i odabrao poljoprivredu

Iz Berlina stigao na Vis na par mjeseci, pa ostao sedam godina i odabrao poljoprivredu
Foto: Pero Vojković / Osobni album

VIS - Pero Vojković jedno je ljeto iz Berlina došao na Vis pomoći majci oko iznajmljivanja apartmana, no nekoliko mjeseci neplanirano se produžilo na 7 godina.

Njegova obitelj na otoku posjeduje 4.000 četvornih metara zemlje koja je godinama bila zapuštena. Odlučio je to promijeniti te krenuo s čišćenjem i planiranjem kako spomenuti komad urediti. Završio je i tečaj permakulture te je danas hobi poljoprivrednik, a ovo mu je treća godina rada na zemlji, piše Agroklub.

Prisjeća se kako je, dok je živio po gradovima, samo trebalo otići do trgovine i kupiti potrepštine bez razmišljanja kako su proizvodi nastali, što sve stoji iza nekog artikla na polici. Baš kao niti ostali urbani stanovnici, nije se takvim pitanjima nimalo zamarao.

Danas govori da mu je iskustvo proizvodnje hrane pokazalo koliko je konzumeristički stil života neodrživ. Stoga želi iznaći način “da imamo sve kao i do sada, ali da se pokušamo drugačije organizirati“. Nekadašnji gradski čovjek u drugoj je sredini odlučio stvoriti nešto samoodrživo.

Mlade voćke traže puno vode

Novi život započet na otoku dao mu je uvid u brojne promjene nastale za vrijeme dok ovdje nije boravio. Primjetio je, između ostaloga, da se u zadnjih 30-ak godina jako izmiijenila situacija s vremenskim prilikama.

- Službena statistika pokazuje da je količina padalina recimo za Hvar - ali je situacija na Visu vrlo slična - u zadnjih 50 godina pala za 50 posto. To je izuzetno veliki pad i velika je polarizacija - kaže Vojković. Dodaje da bi nekada spas usred ljeta pružio kakav pljusak, no u zadnjih 10-ak godina to je bila prava rijetkost.

Ovo ljeto su nakon mnogo godina imali dva naleta kiše - nije se radilo o ozbiljnoj količini vode, priznaje, ali ipak puno znači. Uglavnom se događa da od travnja do listopada ne padne niti kap, stoga je sve teže nešto uzgajati. Posebno pate mlade voćke koje kroz suhi dio godine valja obilno zalijevati.

Foto: Pero Vojković / Osobni album

Cijeni se svaka kap

Na njegovom imanju korištena voda sakuplja se u biljnom pročistaču, velikoj udubini sa zasađenom trskom koja odlično filtrira, te se nakon nekog vremena ta ista voda koristi u vrtu. Ne baca se niti kap ovog predragocjenog resursa.

Ima veliku gustirnu u koju sakuplja kišnicu i za sada nema problema sa sušnim razdobljima.

- Rješenja postoje, samo je pitanje resursa i novaca. Gradnja velike cisterne za vodu nije jeftina, ali ako će se koristiti sljedećih 50 ili više godina, onda se isplati - uvjerava nas.

Kišnica se na otocima oduvijek čuvala i opetovano koristila. Moralo se, nije bilo druge, kaže i dodaje da je permakultura zapravo sve ono što su radili naši preci. Nema pretjerano tehnički inovativnih elemenata, radi se zapravo o kopiranju prirode i inteligentnom načinu korištenja potencijala.

- Čuvajmo prirodu i djelujmo s njom u skladu, ne protiv nje - govori. Na imanju ima malu alatnicu, veliku gustirnu za vodu, vrt odakle dolazi glavnina namirnica, voćnjak i maslinik koji nisu sasvim odvojeni nego se radi o takozvanom šumskom vrtu.

Morska trava i vuna kao malč

Nedostaje mu materijala za malčiranje jer na otoku nema slame ili sijena. Stoga se dosjetio da bi mogao iskoristiti morsku travu (posidoniju) koju more izbaci na obalu. Na Kreti, Malti i Cipru od nje rade kompost.

- Nekada su i na Visu prikupljali posidoniju u većoj mjeri. To se radilo nakon kiše - da se u vrt ne unosi previše soli - otkriva Vojković dok predlaže da uz malu prilagodbu preuzmemo znanja naših starih.

Malčira također vunom koju sakuplja nakon što susjed ošiša ovce. Otočanima je to neobično, navodi, jer nisu upoznati s prednostima vune za tu svrhu niti žele nešto takvo raditi. Ali on je uvjeren da će svatko tko se usudi razmišljati imalo izvan okvira pronaći rješenja za probleme.

Rastužuje ga pogled na okolne vinograde koji kao da su zapeli u dobu industrijske obrade kada se “puno špricalo i umjetno gnojilo - još je uvijek nažalost tako“, ističe.

Raduje ga, međutim, što kod nekih primjećuje interes za njegov način odnosa prema prirodi i poljoprivredi te da se o prehrani i kvaliteti života počinje razmišljati na drugačiji način. Uočava također sve veće zanimanje za kupnju poljoprivrednih zemljišta na ovom otoku.

Zainteresiranima poručuje neka se usude priupitati one koji se već bave stvarima koje ih zanimaju. Njemu je uvijek drago pomoći svojim znanjem i iskustvom, kaže, a mnogo korisnih informacija može se naći i na internetu.

Foto: Pero Vojković / Osobni album

Zemlja kao pepeljara

- Proces promjene je težak i ljudi joj se uvijek opiru, to je normalno. Ali ne postoji drugi put osim ekološke proizvodnje koja poštuje prirodu - uvjeren je. Industrijska poljoprivreda, po njemu, ne može predugo egzistirati jer iscrpljuje tlo koje postaje degenerirano i beskorisno.

Upozorava da moramo promijeniti naš odnos prema svemu što radimo kako bi sačuvali okoliš pa prema tome i nas same.

- Uglavnom kažemo 'mi i priroda', razdvajamo se od nje, ali time griješimo - govori. Dodaje da ako je ovaj svijet naša pepeljara, moramo osvijestiti da sami sebi tresemo pepeo i čikove.

Kao primjer navodi nelogičnost kako u današnje vrijeme osviještenosti zagađenja mikroplastikom, umjesto da je proizvodimo manje, radimo upravo suprotno.

- Moramo kao individualci barem pokušati nešto promijeniti, tako ja postupam - kazuje.

Život 'u raju'

Kako su prema principima permakulture životinje važan dio sustava, u budućnosti na imanje planira dovesti patke i magarca - patke pomažu u borbi s kukcima, a magarac će pasti travu i gnojiti zemlju. Za desetak godina stvari će, otkriva, zasigurno biti mnogo drugačije nego danas.

- Treba uložiti puno truda i energije, ali kada nešto stvarno želiš, to i ostvariš - osmjehuje se samopouzdano.

Iako mu povratak na rodni otok nije bio 'ucrtan u životni plan', kaže da mu je danas ovdje život ispunjen i lijep. Po zanimanju je inače web developer, a doznajemo i da su mu zime daleko draže od ljeta koja su zbog masovnog turizma postala teško podnošljiva.

- Uz uživanje na imanju, nekolicinu prijatelja, ugodne zimske temperature, smatram da živim u raju - zaključuje Pero Vojković, strastveni viški permakulturista.

Blanka Kufner

Pritisnite ESC za zatvaranje.

© 2022 Morski HR. Powered by Ghost & Staticweb.dev

You've successfully subscribed to Morski HR
Great! Next, complete checkout for full access to Morski HR
Welcome back! You've successfully signed in
Success! Your account is fully activated, you now have access to all content.
Success! Your billing info is updated.
Billing info update failed.
Your link has expired.