SVE JE ISPRIČAO! Potresna životna ispovijest za Morski HR - Kapetan kojeg su svi prekrižili: "Izdao me sustav kojem sam spasio državu!"

Hrvatski kapetan Marko Bekavac osuđen je u Turskoj na 30 godina zatvora, nakon što je na brodu Phoenician M kojim je zapovijedao pronađeno 137 kg kokaina. U turskom pritvoru i zatvoru proveo je gotovo dvije godine. Neočekivano je pušten iz zatvora 8. kolovoza 2025. te se vratio u Hrvatsku. Njegovo puštanje rezultat je intenzivnih diplomatskih napora hrvatske vlade. Iako je Bekavac na slobodi u Hrvatskoj, turski Vrhovni sud je u ožujku 2026. godine potvrdio osuđujuću presudu od 30 godina zatvora. Njegov prvi časnik, Ali Albokhari, i dalje služi kaznu u turskom zatvoru. Za Morski HR odlučio je ispričati svoju životnu priču.

Bekavac iznosi tezu o "ratu prije rata", tvrdeći da je u noći 25. siječnja 1991. godine samostalno spriječio pokušaj državnog udara JNA u Splitu, što smatra presudnim, ali neispričanim trenutkom za opstanak buduće hrvatske države. Uz taj povijesni kontekst, Bekavac opisuje osobnu tragediju u kojoj je, kao dugogodišnji zapovjednik broda, postao žrtvom međunarodne namještaljke u Turskoj, koja je rezultirala njegovim dugotrajnim zatočeništvom. Po povratku u Hrvatsku 2025. godine, izražava duboko ogorčenje zbog osjećaja odbačenosti i izostanka podrške državnih institucija, smatrajući da je zaboravljen od sustava kojem je, prema vlastitim riječima, pružio nemjerljiv doprinos u ključnim trenucima povijesti.

Njegovu priču prenosimo u cijelosti:

Neispričana povijest: Istina o "ratu prije rata"

Točno tako, treba napokon reći istinu; to je neispričana povijest, treba poći od početka, jer bez toga ne bi bilo nikoga od nas ni Hrvatske, jer ne bi imalo što biti i od čega biti. Treba napokon ispričati neispričanu priču zbog spleta okolnosti u kojima sam se, odnosno smo se našli. Mora se napokon znati i saznati prava istina o "ratu prije rata", jer bez toga ne bi bilo ni rata niti slobodne hrvatske države, članice UN-a, pripadnice NATO-a, člana EU i slično.

Ovo mijenja sve postavke koje su do sada poznate, jer istina i povijest nisu izrečene; to je početak stvaranja, nada, a mogao je biti kraj sna, nade, želja i svih ostvarenja.

Od zapovjednika broda do namještene predstave

Kad sam učinio što sam snivao, nadao se, želio i što je morala sudbina, životni put me odveo u drugom smjeru – u početku kao hrvatskog pomorskog časnika na trgovački brod, za što sam se školovao i kasnije postao zapovjednik broda, Master Mariner unlimited world wide, 2007. godine, s preko 30 brodova pod mojim zapovjedništvom. Da bi skoro na kraju puta upao u namještenu predstavu, namještaljku, prevaru unaprijed planiranu i pripremljenu od raznoraznih međunarodnih aktera iz pomorstva, ali puno i šire, što je milijun puta gore nego što itko normalan može i zamisliti.

Zlokobna noć 25. siječnja 1991.

Zašto se nitko od naših političara, povjesničara i drugih nije upitao što se tada desilo, te zlokobne noći 25. siječnja 1991., kad je planiran državni udar u Hrvatskoj koja se pokušala stvarati? Cilj je bio jednostavan: velikosrpska komanda Generalštaba JNA, Jugoslavenske narodne armije kako se zvala, predvođena najekstremnijim generalom Adžićem koji je bio predvodnik velikosrpskih zahtjeva na teritoriju bivše Jugoslavije, koja je bila za njih i postojala zbog njih.

Indikativno je kako to da se nitko nije raspitivao, istraživao istinu i povijest što se u stvarnosti desilo te zlokobne noći, kako to da ništa nije izašlo u javnost, kako to da je najvažniji dio povijesti kada se stvarala slobodna Hrvatska – u ratu prije rata – potpuno preskočen, bez ikakvih detalja i informacija? A radilo se o vrhunski pripremljenom državnom udaru na hrvatski državni vrh, dr. Franju Tuđmana i uže rukovodstvo, HDZ i slične nacionalne partije u cijelosti, uz hapšenje i potpuno uništenje jedine tada regularne postrojbe hrvatske državne vlasti, rezervnog sastava MUP-a Hrvatske. Plan da se to provede u noći 25. siječnja 1991. djelo je najboljih, najelitnijih pripadnika JNA, a svi znamo da su to niški specijalci padobranci.

Pita li se itko u ovoj našoj mladoj, tek stvorenoj državi, kojoj je istina i povijest važna da bi živjela i preživjela sve izazove koji dolaze, što se te noći desilo? Kako baš ništa nije izašlo u javnost? Kako to da se treća po veličini i snazi vojska u Europi prepala i predala malobrojnom rezervnom sastavu MUP-a Hrvatske, tada jedine regularne formacije koju smo imali? Zar nikome nije bilo čudno kako se sve to desilo i kako je sve skupa moguće? Da se nisu prepali, ne, to nije logično poslije Plitvica, Borova Sela, Vukovara, Škabrnje, Srebrenice, Bihaća. Pa što se desilo, gdje su odgovori za povijest, gdje je istina? Knjige su već napisane, a taj najvažniji dio povijesti nedostaje: rat prije rata. Jer da se to nije upravo tako desilo, ne bi bilo ni rata, Plitvica, Borova Sela, Vukovara, Škabrnje, Maslenice, Bljeska, Oluje, povratka hrvatskih legionara koji su čekali, prebacivanja hrvatskih časnika, generala, admirala iz tzv. JNA koji su isto čekali, HSP-a i HOS-a koji nisu bili raspoređeni u rezervni sastav MUP-a Hrvatske... ne bi bilo priznavanja UN-a, ulaska u NATO, EU, ništa, jer ne bi bilo ničega.

Otmica i neizvjesnost: "Istresli me pred Čiovom kao vreću krumpira i zaboravili!"

Postavlja se logično pitanje: kako je sve ovo moguće? Sama činjenica kako je sve moguće govori da sam ja, hrvatski kapetan broda, u pripremljenoj namještenoj predstavi otet, zatvoren i osuđen na doživotni zatvor, potpuno nevin, u Turskoj od njihova korumpiranog diktatorskog režima, bez neovisnih pomorskih stručnjaka, stručnjaka za pomorsko pravo i slično. Proveo sam čak 22 mjeseca i 2 dana u najstrožem turskom zatvoru kod Ankare i pušten u nekakvoj razmjeni s nekim turskim bogatašem, rođakom od Erdogana, 8. kolovoza 2025.

Da bi me hrvatska vlast 9. kolovoza 2025. istresla ispred kuće na Čiovu kao vreću krumpira i svjesno ostavila, zaboravila, prekrižila, bez imalo interesa da se porazgovara ili bilo što učini za mene, hrvatskog kapetana broda, zapovjednika broda, Master Mariner unlimited world wide, koji je samo išao na brod raditi svoj posao i upao u sve ovo u nekakvoj namještenoj predstavi od odgovornih aktera iz pomorstva, samog vrha pomorstva, i puno šire, sa svrhom da mene i sve moje unište, sve godine prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, da me izbrišu s lica zemlje kao da ne postojim, ostave potpuno nevinog kao što sam uvijek bio, bez ikakvih sredstava za život, od strane čudnih ljudi, pojava, okolnosti koje nemaju veze sa zdravim mozgom.

Počeci organiziranja obrane

Sve skupa djeluje i izgleda više nestvarno, kao neki film strave i užasa, nego život koji zaslužujem i to ne samo kao kapetan broda, nego zbog svega što sam prošao i proživio. Da krenemo od samog početka i kako je došlo do svega toga. Još od prvih četničkih skupova, samoinicijativno čuvamo, već od veljače 1990., RTV Split, nadgledanje izvana, s distance, da ne bi bilo bilo kakvih iznenađenja, zna se od koga i tko je zagovarao Veliku Srbiju, da nas eliminiraju i slično.

Svi znate za prvu nabavu kalašnjikova iz Mađarske od strane generala Špegelja i ostalih. To su bile prve automatske puške, tzv. mađarski kalašnjikovi, jer su dobavljeni iz Mađarske. KOS (Kontraobavještajna služba JNA) je sve otkrila u poznatoj aferi s generalom Špegeljem i filmom koji je KOS objavio na TV-u, pripremajući državni udar da eliminira, pohapsi cijeli rezervni sastav policije MUP-a Hrvatske, jedine regularne formacije tada koju je hrvatska vlast imala na raspolaganju. Uz to, da eliminira i pohapsi hrvatski državni vrh i dr. Franju Tuđmana s HDZ-om i sličnim nacionalnim strankama.

Iskustvo s naoružanjem i terenska služba

Koliko znam, u prvoj grupi od nas nekoliko koja je bila naoružana u Splitu i Dalmaciji, ja dobivam prvog tzv. mađarskog kalašnjikova. S tim mađarskim kalašnjikovom dobivam i 2 okvira sa ukupno 60 metaka kalibra 7.62. Kako sam na dnevnoj osnovi paralelno predavao svojeručno pisane spiskove dobrovoljaca za rezervni sastav MUP-a Hrvatske gospodinu Milanu Kuzmaniću, zaduženom i odgovornom za rezervni sastav MUP-a Splita i Dalmacije.

Svaki dan je trebalo proći od Crkve sv. Petra u Splitu do Općine u Splitu ili kad bi me rasporedilo u Drugu policijsku postaju u Splitu, ili jednom da osiguravam zgradu UDBE na Katalinićevu brijegu u Splitu. Iako sam tada u takvom okruženju, kao u nekom akcijskom filmu, svaki dan odlazio na dužnost prema uputama i rasporedu da čuvam Općinu u Splitu, iz hrvatskog MUP-a su mi priznali i registrirali samo nekoliko dana za vrijeme dok sam bio na rasporedu u Drugoj policijskoj postaji u Splitu. Iako se nisam eksponirao u javnosti niti išta tražio, ipak se neke stvari trebaju znati, biti poznate i zavedene, i da se mogu saznati i dobiti bilo kada i za bilo koju svrhu.

Svima je jasno i očito da nisam oružje držao zbog sebe doma u svrhu osobne zaštite, što je na kraju krajeva nevjerojatno, teško razumljivo, ne odgovara istini ni povijesti koja se negdje zagubila kasnije, a upravo taj nepoznati dio, "rat prije rata", je omogućio da imamo, da imate sve ovo danas. Dakle, s tim jedinstvenim regularnim tzv. mađarskim kalašnjikovom i 60 metaka, trebalo je stati i obraniti san, omogućiti sve što se kasnije desilo i ovo što danas imamo.

Vojna obuka i Kosovo 1981.

Malo je tko znao da sam bio sportski pilot. Obuku mi je osigurala JNA, za ŠROA (Školu rezervnih oficira avijacije) u mjestu Pribislavec kod Čakovca. Kako je u pravilu odlazak u ŠROA značio automatski ulazak u SKJ (Savez komunista Jugoslavije), to nikako nisam mogao prihvatiti kao opciju i izgubiti mogućnost da letim negdje vani po svijetu, npr. Lufthansa, jer Viša zrakoplovna škola (tzv. Trans Adria) više nije egzistirala u Zagrebu, sve je prešlo u JAT-ovu školu u Vršac, Srbija. Jedina nada je bila da se Viša zrakoplovna opet vrati u Hrvatsku ili pokušati negdje nastaviti letenje izvan Hrvatske. To je tako bilo. Preglede sam u Zemunu na VMI (tzv. Vazduhoplovni medicinski institut) prošao među rijetkima, jer zbog interesa, troškova, posebnosti zanimanja mnogi su otpadali. Nisam mogao prihvatiti realnost da me kasnije negdje u ŠROA ubace po sistemu automatizma u SKJ. I tako, vjerojatno po kazni, me određuju na služenje vojnog roka na Kosovo, u Titovu Mitrovicu 1981. za vrijeme najvećih nemira na Kosovu i potencijalnog rata s Albanijom, i to u vod za hitne intervencije prema albanskoj granici.

Taj posebno formirani vod je morao zaustaviti albansku vojsku, izdržati prvi udar, negdje po planinama prema Albaniji, tako da bi teško u takvim uvjetima netko preživio. Sjećam se da sam zatvorenih očiju mogao rastaviti i sastaviti pušku, sa ramena iz pasivnog stanja, pokretom palca u djeliću sekunde, još dok je klizila prema laktu koji nateže remen, prebacivati prstom na pojedinačnu ili rafalnu paljbu. Ovo objašnjavam iz razloga jer su, zbog spleta okolnosti, upravo pripadnici tog voda za hitne intervencije prema albanskoj granici imali jedini u bivšoj JNA tu povlasticu da budu brži i brže djeluju u raznim uvjetima na Kosovu i prema Albaniji. To iskustvo i znanje ostali su za kasnije.

Tako nešto više je ličilo na pripremu za revolveraški obračun u ograničenom prostoru nego uobičajena vojnička obuka. Tako nešto nije bilo niti dostupno zloglasnim niškim specijalcima padobrancima, tzv. eliti elita. Ipak, poznavanje korištenja radio uređaja u zrakoplovu otvorilo mi je mogućnost da se nakon skoro 2 mjeseca pakla u tom vodu za hitne intervencije prema albanskoj granici prebacim u komandu bataljona na vezu u MKŠK (tzv. Mala komandna štabna kola), kako su ih oni upravo tako i zvali. Ipak, iskustvo od skoro 2 mjeseca u vodu za hitne intervencije prema albanskoj granici je bilo sudbonosno za sve što se kasnije odigralo kobne noći 25. siječnja 1991. godine za vrijeme pripremnog i provedenog pokušaja državnog udara, tj. eliminiranja rezervnog sastava policije, dr. Franje Tuđmana, njegovog užeg rukovodstva, HDZ-a i sličnih nacionalističkih stranaka.

Obrana Druge policijske postaje u Splitu

Što se te noći desilo? Kako to povijest objašnjava, kako i o tome knjige pišu, što je prava istina? Što se stvarno te kobne noći dogodilo koja je karika između sna, nade, želje, izbora, realnosti i onoga kasnije što je bilo, a moglo je po svemu i ne biti (kasniji dolazak legionara, prelazak hrvatskih generala, admirala i drugih iz JNA, Plitvice, Borovo Selo, Vukovar, Škabrnja, Srebrenica, Bihać, Maslenica, Medački džep, Bljesak, Oluja, UN, NATO, EU). Svi su čekali da netko drugi to odradi ili sve propadne i vrate se uobičajenom životu. Tako i danas svi nešto čekaju, ne mareći kroz što sam prošao i prolazim, sam, ostavljen, napušten da sve odradim sam kao nekada, ali ovo danas je drugačije, milijun puta gore; trebaju nam tim i saveznici, ali kao i tada, pobjeđujemo, jer druge opcije nema – slično kao i tada kobne noći sa 25. na 26. siječnja 1991., kada je sve moglo nestati brže nego je došlo, ali nije.

Pita li se itko od povjesničara, novinara, javnosti i slično što je to da je tako pomno i detaljno pripreman državni udar za eliminaciju Hrvatske i Hrvata u tišini potpuno nestao, preskočen ne samo od struktura Generalštaba JNA sa velikosrbima na čelu, nego i naših odgovornih u Hrvatskoj vlasti, Saboru i slično. Trebalo je vremena, strpljenja, ne se isticati, skupiti vrijeme i oružje, ali kasnije su se otvorili uvjeti da se sagleda povijest i istina. Povijest i istina govori da sam u međuvremenu predao na stotine imena pisanih svojom rukom za rezervni sastav policije. Poznato je da su odatle kao osnovi mnogi prešli u specijalnu policiju, gardijske brigade, domobranske pukovnije ili ostali u temeljnoj i rezervnoj policiji. Stoljetni san o samostalnoj Hrvatskoj državi je bio pred nama i to je trebalo realizirati. To je ono što svi danas imate i slobodno živite, svi osim mene u namještenoj predstavi za koju ste svi već čuli i što mi se dogodilo, a što je indikativno – ipak za sve imam neoborive dokaze, a teško je i zamisliti da na to nisam mislio, da kojim slučajem nemam sve te dokaze od kojih mnogi bježe kao vrag od tamjana. Kada pročitate i vidite do kraja o čemu se zapravo radi, shvatit ćete da ovdje oko nas nešto nije u redu, nije normalno. Da sam izbačen kao vreća krumpira 9. kolovoza 2025., zaboravljen, napušten, izdan, izbrisan, bez ičega, sredstava za život. Kletva kralja Zvonimira koji je prokleo hrvatski narod, opterećen izdajama, prevarama, korupcijom.

Već tada davne kobne noći sa 25. na 26. siječnja 1991. moglo je sve biti potpuno zaustavljeno. Državni udar je bio u detalje spreman i proveden od Generalštaba JNA. Trebalo je vremena, oružja, strpljenja, čekati, neprimjetno u tišini, ali ići dalje s više pripadnika i oružja. Nisam se eksponirao, isticao, trebalo je dobiti na vremenu, ne izgubiti nego pobijediti. To je tada sve skupa izgledalo kao nemoguća misija. Od danas poznatih u javnosti nije bilo nikoga. Pozvani smo nas nekolicina, otprilike nekih 7 pripadnika rezervnog sastava MUP-a Hrvatske u Drugu policijsku postaju u Splitu na predjelu Bačvice, jedinoj regularnoj otpornoj točki u Splitu i cijeloj Dalmaciji. Kad kažem regularnoj, mislim na jedinu regularnu formaciju koja je tada bila u Hrvatskoj. Split je zbog utjecaja Dalmatinske Zagore, Imotske krajine, Hercegovine bio trn u oku velikosrpskim planerima, pogotovo iz Generalštaba JNA. Slutilo se da se nešto opasno sprema, ali nitko nije mogao pretpostaviti što, kada i koliko.

Nas nekoliko, otprilike sedam pripadnika rezervnog sastava MUP-a Hrvatske, došlo je opušteno u prostorije Druge policijske postaje u Splitu. Svi smo imali jednako naoružanje, tzv. mađarske kalašnjikove sa 60 metaka kalibra 7.62. Oko desetak jugoslavenskih milicionera unutar Druge policijske postaje u Splitu je tamo stanovalo i koji su na nas pripadnike rezervnog sastava MUP-a Hrvatske bacali petarde, uz to se proširila priča da su na okolnim zgradama raspoređeni snajperisti JNA (Jugoslavenske narodne armije). Dolaskom 3 x terenska vozila prepuna do zuba naoružanih zloglasnih niških specijalaca padobranaca, elite nad elitama, dovelo je do toga da je sve izmaklo kontroli. Dok smo promatrali, nas otprilike sedmorica iz rezervnog sastava MUP-a Hrvatske, što se događa, ta 3 transportera su kružila uhodanom rutom kod Doma depadansa malo dalje od Druge policijske postaje u Splitu, pa bi skrenuli na semaforu desno prema Bačvicama i Hotelu Park u Splitu, pa bi se vraćali prema zapadnoj strani Druge policijske postaje u Splitu gdje je bio parking, skrenuli desno ispred glavnog ulaza u policijsku postaju i tako stalno u razmacima od nekoliko minuta bi se pojavljivali ispred nas. Ovo je ozbiljno, njih 30, otprilike po desetak u svakom terenskom vozilu, došli su da zauzmu Drugu policijsku postaju u Splitu, jedinu regularnu otpornu točku u Splitu i Dalmaciji. Tu se ne radi o kafićima i slično. Sva obrana se tada svela na nas, otprilike sedmorica rezervnih policajaca MUP-a Hrvatske, ništa i nikoga više nije tada i tu bilo. Jugoslavenski milicajci njih desetak iznutra, snajperisti po okolnim zgradama koje je bilo teško uočiti i sad ovo – u 3 terenca niški specijalci padobranci, njih 30-ak, u svakome po ten-ak. Ovo izgleda kao nemoguća misija, neće na dobro izaći, teško je bilo i shvatiti što su prolazili neiskusni pripadnici rezervnog sastava MUP-a Hrvatske koji nisu ni znali što bi s oružjem. Dobro je dok smo zajedno, teško će se oni koji kruže i čekaju priliku da upadnu nasilno i sve nas pobiju ili zarobe. Još od čuvanja RTV Split nisam se mogao oteti dojmu da njihovi preuzmu RTV Split ili druge TV centre i objave slom, osvajanje, hapšenje rezervnog sastava MUP-a Hrvatske, dr. Franje Tuđmana i ostalih uz HDZ i druge nacionalističke stranke. Ne, to ne može i ne smije, ima Boga.

Dok sam upao u takvo razmišljanje nisam ni primijetio da su svi, baš svi, napustili Drugu policijsku postaju, položaj, pobjegli glavom bez obzira. Čujem na katovima uzbuđenje, buku od pripadnika jugoslavenske milicije koji su tamo bili nastanjeni, njih cca desetak. Javit će oni ovim svojim koji kruže, niškim specijalcima padobrancima, što su čekali i željeli i za što su došli. Već sam zamišljao, vidio ljude kako prate TV program, izvanredne vijesti sa objavom o zauzimanju te otporne točke, jedine tada u Splitu i Dalmaciji. Plaču, drže se za glavu, ne vjeruju svojim očima, nakon demokratskih izbora, zar da sve nestane? Bože gdje si, pomozi, ne daj da sve propadne. Trebalo je braniti i obraniti Drugu policijsku postaju u Splitu po svaku cijenu. Kako? Ja sam protiv svih? Kako? Nemoguće? Da bježim kao i svi ostali? Mislio sam i na to, ostao sam sam, što mogu sam protiv svih njih? Ako pobjegnem, nitko mi neće zamjeriti jer sam ostao sam, a i mogu pobjeći da me ne uhapse, odvedu u Srbiju, kasnije muče i ubiju. Znalo se tko su i kako rade sa Hrvatima. To je tako bilo i to su činjenice. Naši neiskusni, nevični oružju, borbi, svi su pobjegli. Vidio sam na parkingu Druge policijske postaje u Splitu žutog starog Mercedesa od nekog od naših iz rezervnog sastava MUP-a Hrvatske, kad sam se približio čuo sam glas od nekog mladića koji se sakrio iza tog Mercedesa kako viče, Bekavac (znao je očito moje prezime), "jebem ti Isusa, pucati ću na njih, živci mi skaču". Tu njegovu izreku sam zapamtio i čini mi se da je po govoru izgledalo da je negdje iz Imotske krajine. Promisli, di ćeš pucati, jado jadni, to oni samo i čekaju i sve ode u nepovrat, opkolit će nas izvana, iznutra ubiti tebe i mene i što onda? Nisam imao volje ni vremena s njim se raspravljati dok oni izvana kruže i preko svojih jugoslavenskih milicionera iznutra sigurno su već otkrili da su naši pobjegli i da sam ostao sam sa tim mladićem koji ne zna što će, izgubljen i nervozan, potpuno beskoristan.

Trenutak odluke

Trebalo je vrlo brzo nešto učiniti dok sve ne postane kasno. Bio sam spreman, adrenalin je rastao, iako je sve izgledalo potpuno nemoguće, neizvodivo. Je, da sam imao 28 godina, znao što mi je činiti, ali ovo nije izgledalo nimalo dobro, oni su došli da preuzmu Drugu policijsku postaju u Splitu na Bačvicama i to će učiniti uz pomoć desetak jugoslavenskih milicionera i snajperista po okolnim zgradama koje nisam uspio uočiti. Što je moglo gore biti nego da na TV objave pred 22 milijuna građana Jugoslavije da su preuzeli Drugu policijsku postaju gdje su ustaške postrojbe, kako su oni uobičajeno nas sve Hrvate zvali bez iznimke, a tako nas zovu ti sa Istoka i dan danas. Da je sve nestalo, snovi, nade, želje za slobodnom i samostalnom Hrvatskom državom i da je to kraj priče, za mene kraj svijeta, svega što postoji. Pokušao sam sebe uvjeriti da nema te sile, Jugoslavije, JNA, Velike Srbije da me potjera, slomi, što učiniti? Ne znam, što se tada dogodilo, volja, sudbina, snaga, vjera, Bog, iskustvo provedeno na Kosovu u Titovoj Mitrovici 1981. i tom zloglasnom vodu za hitne intervencije prema albanskoj granici, iskustvo letenja i uočavanja svega oko sebe, ispod sebe sa visina, sve se to trebalo nekako posložiti, povezati i krenuti na put bez povratka. Sam, ali u svom Splitu, Dalmaciji, Hrvatskoj, neće moći ove noći...

Nije bilo vremena za razmišljanje... Sudbina je htjela da budem i sportski pilot, brzo donosim odluke i pratim detalje oko sebe kao da je komandna ploča od zrakoplova sa preko 50 instrumenata kao nekakvo bojno polje gdje sam svoj na svome i kontroliram situaciju. Nisam ni bio svjestan svojih mogućnosti koliko znam i koliko sam naučio baš kod njih na Kosovu u Titovoj Mitrovici sudbonosne 1981. godine, gdje su me htjeli žrtvovati po kazni u vodu za hitne intervencije prema albanskoj granici, očekivao napad Albanaca izvana, te iznutra Šiptara, Kosovara, ali sudbina i Bog su htjeli da upravo to znanje i iskustvo baš tada iskoristim i to deset godina kasnije 25. na 26. siječnja 1991. godine. Dakle, to iskustvo u vodu za hitne intervencije prema albanskoj granici natjeralo me da izletim na cestu odmah iza zadnjeg terenskog vozila na 2-3 metra udaljenosti, odjednom brzo ispod sekunde stavljanje iz pasivnog položaja na ramenu pomicanjem desnog palca remen koji dovodi da automat pada u nivou lakta sa kojim natežem remen i automat prelazi u aktivni položaj za upotrebu, nisam dobio odluku da ih previše zastrašujem ubacivanjem metka u cijev i prebacivanjem na rafalnu paljbu, odlučio sam se ipak zbog svega samo da usmjerim cijev u njih i to je bilo dovoljno da ta elita elite iz Niša, niški specijalci padobranci nisu znali gdje su i kamo će što prije pobjeći.

Sva tri terenska vozila su proletjela kroz crveno svjetlo na semaforu kod nebodera depadansa malo dalje od Druge policijske postaje u Splitu, što ne samo da je spasilo mene, nego Drugu policijsku postaju, Split, Dalmaciju i Hrvatsku, ali i puno šire, jer padom Splita gdje bi kasnije 700.000 muslimanskih izbjeglica koji su pobjegli i primljeni u naše hotele u Dalmaciji? Treba shvatiti da je tada spašena zapečaćena hrvatska budućnost, jer da su kojim slučajem preuzeli Drugu policijsku postaju, nema više ničega, izašlo bi u medije, TV i sve što smo sanjali nestalo bi i srušilo se kao kula od karata. Morao sam sve ovako detaljno objasniti da se shvati, jer ne radi se o nekoj poziciji, frontu ili bilo čemu sličnome, više je ličilo na revolveraški obračun, ja sam protiv svih njih, ali brže sam potezao, reagirao, što je bilo presudno, podiže adrenalin maksimalno i drugoj strani ne daje priliku da reagira, ipak elitni niški specijalci padobranci nisu tako izvježbani niti su takvu obuku imali.

Tadašnji vrh JNA 1981. je zamislio obuku i žrtvovanje tog voda za hitne intervencije prema albanskoj granici da nanese što više gubitaka Albancima, Šiptarima dok ne dođe pojačanje. Hvala Bogu rata nije bilo, a to znanje i iskustvo sam deset godina kasnije primijenio u praksi i to protiv onih koji su sve to isplanirali. Ništa slično nitko nije provodio i trenirao u cijeloj bivšoj Jugoslaviji, moguće i šire. To je više bio kao uvod u ulične borbe, na blizinu. Te davne 1981. takav vid borbe i obuke je bio novi na prostorima bivše Jugoslavije, vjerojatno i puno šire. Pucanje sa distance je jedno, preciznost drugo, taktika nešto treće, dok ovakav način i oblik je poseban i neprijatelj shvati kad je kasno što ga je spopalo, čak i velika brojnost kao u tom slučaju od nekih 30 do 40 pripadnika na malu blizinu velikoj grupi na otvorenom ne daje prednost nego je dovodi u podređen položaj što sam ja proveo u praksi.

Pobjeda u tišini

Da je to bila 1995., javnost bi saznala, bilo bi tu svega, ali tada u toj kobnoj noći sa 25. na 26. siječnja 1991. trebalo se primiriti i čekati više ljudi, oružja, da nam i Zapad pomogne koji nas nije želio. Odgledao sam hoće li se ta zlokobna trojka sa transporterima vratiti. Nije im više bilo do pokazivanja moći, prošla ih volja, a i naši hrabri dobrovoljci rezervni policajci su to isto shvatili pa su se svi skupa počeli vraćati iz okolnih uličica gdje su bili sakriveni, kao tada tako i danas čekali su rasplet događaja, vjerojatno su bili 100% sigurni u ishod kako tada Srbi sa Istoka, tako se ponavlja povijest, danas Turci sa Istoka. Sad to sve skupa izgleda čudno, nestvarno, nevjerojatno, ali to je povijest i istina koja je godinama bila skrivena i neispričana jer sam radio svoj posao kao pomorac i kapetan broda, da bi skoro na kraju puta bio odbačen, zaboravljen i prekrižen od čudnih ljudi, čudne strukture i kako bi Škoro rekao, čudnog imena.

Takvi su kao i tada na krivom mjestu u krivo vrijeme. Pojavili se iznenada niotkuda, smisao im je da su beskorisni, nikome i ničemu ne služe. Zbog tih i takvih sam se samo posvetio pozivu pomorca, iako su mi nudili sve što se poželjeti može da se povratkom sa broda u 11. mjesec 1991. opet aktiviram, ali puno konkretnije sa činom pukovnika. Padom Vukovara bih sve prihvatio, ali sam u Vijetnamu dobio od prljave vode cistu na nepcu i morao sam to operativno sanirati, što me učinilo za neko vrijeme nesposobnim za angažman na bojištu. Već tada je bilo popriličan broj pripadnika što vojske, policije itd., te moj dalji angažman nije više imao smisla. Te noći sa 25. na 26. siječnja 1991. su dobili takvu lekciju od koje se nikad neće oporaviti i već tada je bilo očito da ćemo imati svoju Hrvatsku državu, a ne da tuđi vlada sa nama kao do tada. Nikad se nisam eksponirao niti sam pričao i provocirao o tom događaju nego kad je došlo vrijeme i pozvali me na brod 15. ožujka 1991., koji nisam mogao odbiti jer druge prilike ne bi više bilo. Išao sam na brod da radim kao pomorac za što sam se školovao i obučavao i kasnije postao kapetan broda, Master Mariner unlimited world wide sa preko 30 brodova pod mojom komandom.

Nova prevara i slučaj Kolumbija

Isto sam radio mnogo puta, 20. lipnja 2023. sam ukrcan na brod preko njemačke crewing agencije Team Ship Crew Hamburg Germany, da bi pod okriljem odgovornih u pomorskom sistemu, ali i šire, pronađena droga već u Kolumbiji gdje sam više nego što treba zahtijevao kao kapetan broda i sve prijavio Harbour Master-u u Barranquilla Columbija, što je proizvelo da brod puste, dobije Port clearance, ali odgovorni nisu iskrcali i pregledali skladišta broda gdje je naknadno u Turskoj pronađena na 5 metara visine u skladištu visokom 15 metara droga.

Dakle, kako se ta droga nije mogla ukrcati tokom putovanja u skladište, to je ista droga na dva različita mjesta već pronađena u APK tanku i to na svakom paketiću otprilike od 1 kg s logom "KS Spor" (Kaiseri Spor, turski nogometni klub iz Turske prve nogometne lige). Kako sam samo 3 dana prije ukrcaja u Kolumbiji za Tursku saznao da brod ide u Tursku, puno toga govori, kako je Kolumbija preskočena, da bi me dočekali u Turskoj, oteli, zatvorili i doživotno osudili.

Kako je tada davne 1991. izgledalo nemoguće to što se napravilo, tako i u ovom slučaju. Iako suprotno isto izgleda nemoguće provesti pravdu, odgovorne i da mi plate odštetu za sve što su mi i mojima prouzročili. Kako sam ja tada znao učiniti za Hrvatsku i Vas, i vi ćete isto tako znati učiniti za Hrvatsku i mene. Kakva ludost, netko bi pomislio da sam glumio Ramba, šalu na stranu, druge opcije tada kao ni sada nije bilo. Da sam pucao, vjerojatno bih neke eliminirao, ali protiv njih 30-ak i još bar 10 jugoslavenskih milicionera iza leđa unutar Druge policijske postaje bilo bi nemoguća misija, a da ne spominjem kojekakve snajperiste koje su navodno neki uočili po okolnim zgradama.

Da sam kojim slučajem neke od njih eliminirao u takvoj bezizlaznoj situaciji, teško je i zamisliti što bi se kasnije dogodilo. To bi iskoristili za osvetu tenkovima, zrakoplovstvom i raketnim bacačima i slično, svjetska javnost bi se isto okrenula protiv nas. Ovako je ispalo da bolje nije moglo. Oni nisu preuzeli Drugu policijsku postaju u Splitu što im je bio cilj, protjerani su bez pucanja. To nije išlo u javnost niti je podizalo tenzije koje nam u tom trenutku nisu odgovarale. Bez emocija, javnosti, sve je prošlo u tišini.

Zaključak: Pitanje bez odgovora

Iako je čudno da se nitko ne pita nakon toliko godina što se stvarno desilo tokom te kobne noći sa 25. na 26. siječnja 1991. godine u pripremljenom državnom udaru od najvišeg vrha JNA koji su otvoreno zagovarali Veliku Srbiju. Kako je moguće da nema nikakvog traga zapisa o tom povijesnom događaju koji je utemeljio buduću Hrvatsku državu koju svi sada živite, jer da je tada bilo suprotno, jer su sve mogućnosti i opcije bile na strani tih i takvih koji su htjeli preuzeti u pripremljenom državnom udaru od "Jastrebova" iz Generalštaba JNA, pogotovo od najekstremnijeg načelnika štaba generala Adžića. Neki naši rezervni policajci koji su se vratili iz okolnih ulica, uzbuđeni, kleknuli su vičući: "Vodi nas na Knin!" Moš mislit...

Kako me sudbina odvela na brod nakon poziva 15. ožujka 1991., nisam o ovome ni pričao. Sada kada vidim što sam prošao u namještenoj predstavi – kidnapiran, zatvoren i doživotno osuđen u Turskoj – pokazuje koliko je ovaj svijet izopačen. Ipak, izbavljen 8. kolovoza 2025., došao 9. kolovoza 2025., dovela me gospođa Jelena iz Hrvatske ambasade u Turskoj koja je iza toga otišla u mirovinu. Da se od tada do danas nitko od odgovornih nije pojavio. Bez pomorskih i drugih dokumenata, potpuno sam blokiran čak i gore nego sa 25. na 26. siječnja 1991. godine. Razmislite o svemu, gdje bi tada uklopili Plitvice, Borovo Selo, Vukovar, Škabrnju, Maslenicu, Medački džep, Bljesak, Oluju, akcije u BiH, UN, NATO, EU itd., priča nam kapetan Bekavac.

Jurica Gašpar