DRŽAVNA IMOVINA Kako se oduprijeti blatu u koje nas sustav gura potpunim zanemarivanjem zdrave pameti?

Postoje područja o kojima javnost gotovo ništa ne zna – državna i gradska imovina te kriteriji po kojima se ondje zapošljavaju ljudi koji potom donose katastrofalne odluke. Te se odluke često provode kroz takozvane „rodbinske zakone“, koji služe kao alibi za razduživanje dubljih, međusobnih obaveza, unutar čvrsto zatvorenih struktura lišenih svake evolucije zdravog razuma.

Kako se oduprijeti blatu u koje nas sustav uporno pokušava utjerati vlastitom indolentnošću i potpunim zanemarivanjem zdrave pameti?

Cijeli otoci, već trideset godina služe za igranje, a ne za život

U Hrvatskoj postoji nevjerojatna količina fantastičnih prostora koji zjape prazni i nezaštićeni – a naši su. Ljudi su ginuli za ovu zemlju i za te prostore. Naši otoci, poput Lastova ili Visa, prepuni su napuštenih vojnih objekata. Cijeli otoci, poput Mrčare pokraj Lastova (176 hektara), već trideset godina služe za igranje, a ne za život. Državna „briga“ učinila je svoje: prostori su opljačkani, zapušteni i urušeni.

Kasarne propadaju, podzemni aerodromi – usred novih ratnih prijetnji – raspadaju se, lastovska skladišta ukopana u brda, nekad puna nafte i opreme, danas su opljačkana i napuštena. U Zagrebu se raspadaju gradski prostori: slavne kavane poput Korza zjape prazne, vrijedna dvorišta u gradskom vlasništvu propadaju bez ikakvog plana.

Fascinantno je koliko Europa čezne za projektima obnove upravo takvih prostora, koliko fondova stoji neiskorišteno. Dovoljno je pogledati primjer šibenskih tvrđava. Pa što se onda događa kod nas? Zašto su HDZ i SDP, kao sljednici iste političke matrice, a sada i novonastali Možemo, gotovo jednako konzervirani i paralizirani?

Mladi umjetnici, glazbenici, slikari i vizualni autori masovno napuštaju Hrvatsku. Sjajni arhitekti poput Medića ili Puljiza svoje ideje realiziraju u europskim i američkim gradovima. A mi šutimo i hodamo preko vlastitih ruševina.

Ima li ikoga živog u ovoj zemlji? Gdje ste zapeli, ljudi?

Imamo goleme stambene kapacitete koje ne znamo ili ne želimo koristiti. Imamo arhitektonska ostvarenja od kojih zastaje dah. Imamo bolnicu za plućne bolesti na Sljemenu, zaključane i zapuštene planinarske domove, spaljene kuće u Susedgradskom parku, napuštene željezničke stanice po Istri, kina koja zjape prazna diljem zemlje.

Gdje su kreativni ljudi koji mogu donijeti novu energiju? Zašto lokalni šerifi moraju kontrolirati svaki segment ljudskog razvoja? Mogu li se politike prilagoditi novom vremenu? Mogu li se napuštene hale i tvornice pretvoriti u umjetničke kuće, kasarne u domove za starije, hospicije, dječje domove ili studentske gradove zdrave pameti? Ima li ikoga živog u ovoj zemlji? Gdje ste zapeli, ljudi?

Od prvog dana u svom istarskom mjestu radio sam projekte koji nisu imali „blage veze s realnošću“, ali su bili čista evolucija i radost. Danas je to selo jedno od najkvalitetnijih mjesta za život u Hrvatskoj. Cijela zajednica upregnula je znanje i energiju kako bi iskoristila svaki, pa i najmanji potencijal razvoja. Isto čini i Šibenik, koji dobro poznajem.

Pa zašto onda Zagreb, Split, Korčula ili Dubrovnik ne odu u Šibenik na studijsko putovanje? Zašto ne uče od onih koji su pokazali da se može?

Tomislav Pavleka

PROČITAJTE JOŠ:

PROMAŠENI DOČECI S “DOMAĆIM” IZVOĐAČIMA Turističke zajednice, politika i propuštena prilika kulturnog turizma

Više od četrdeset godina rubno surađujem s različitim oblicima vlasti i njihovim institucijama – od Ureda predsjednika i Ministarstva kulture, do gradonačelnika i turističkih zajednica. Prije osamnaest godina radio sam kao organizacijski menadžer u Dubrovniku, gdje smo doveli vrhunsku ekipu iz Las Vegasa da zabavi Grad. Taj posao bio nam je

Morski HRJurica Gašpar