Devetnaest godina kornatske tišine: Tragedija koja i dalje čeka sve odgovore

Na današnji dan, 30. kolovoza 2026. godine, Hrvatska obilježava 19. obljetnicu Kornatske tragedije, najveće mirnodopske nesreće u povijesti domaćeg vatrogastva. Tog kobnog poslijepodneva 2007. godine, rutinska intervencija gašenja požara na otoku Velikom Kornatu pretvorila se u nezapamćenu katastrofu u kojoj je živote izgubilo dvanaest vatrogasaca iz Šibenika, Vodica i Tisnog.

Devetnaest godina kasnije, dok se diljem zemlje u 15:25 sati oglašavaju sirene u znak sjećanja na pale heroje, obitelji stradalih i javnost još uvijek traže konačne i nedvosmislene odgovore o uzrocima ove strašne nesreće.

Dan kada je stao kornatski kamenjar

Drama na Velikom Kornatu započela je u ljeto 2007. godine, kada je u uvali Vrulje izbio požar trave i niskog raslinja. Na teren je helikopterom upućena skupina od trinaest vatrogasaca. Ono što je u početku izgledalo kao rutinski zadatak na ogoljenom otočkom terenu, ubrzo je preraslo u nezapamćenu tragediju. Vatrogasci su se našli u klancu iznad uvale Šipnate, okruženi vatrenom stihijom koja ih je iznenadila ekstremnom brzinom i temperaturom.

Šestorica vatrogasaca preminula su na samom mjestu nesreće: Dino Klarić (33), Ivica Crvelin (42), Ivan Marinović (33), Marko Stančić (17), Gabrijel Skočić (20) i Hrvoje Strikoman (19). Preostalih sedam vatrogasaca s teškim je opeklinama prevezeno u bolnice u Zadru, Zagrebu i Splitu, no idućih dana bitka za njihove živote bila je izgubljena. U tjednima koji su uslijedili preminuli su Tomislav Crvelin (23), Ante Crvelin (23), Josip Lučić (19), Karlo Ševerdija (17), Ante Juričev Mikulin (22) i Marinko Knežević (52). Među poginulima su bila dvojica maloljetnika i jedan ročnik na civilnom služenju vojnog roka.

Jedini koji je preživio pakao Kornata je Frane Lučić iz Tisnog, koji je unatoč ekstremnim opeklinama i teškom invaliditetu uspio preživjeti te se kasnije, uz nadljudske napore, akademski i profesionalno ostvariti.

Službena teorija i sumnje koje ne jenjavaju

Službena istraga, koju je provela multidisciplinarna skupina stručnjaka, zaključila je kako je uzrok stradavanja vatrogasaca bio takozvani eruptivni požar, odnosno rijedak prirodni fenomen izgaranja plinske smjese. Prema toj teoriji, u klancu se zbog specifične konfiguracije terena i jakog vjetra stvorio džep u kojem su se akumulirali zapaljivi plinovi nastali pirolizom niskog raslinja. Kada je vatra stigla do tog područja, došlo je do eksplozivnog izgaranja i naglog skoka temperature koji je bio koban za vatrogasce.

Unatoč službenom objašnjenju, obitelji stradalih i dio stručne javnosti nikada nisu u potpunosti prihvatili ove zaključke. Godinama su se pojavljivale alternativne teorije. Neke od njih sugerirale su da je tragediju uzrokovalo curenje goriva (kerozina) iz vojnog helikoptera koji je iskrcavao vatrogasce, dok su druge upućivale na mogućnost eksplozije zaostalih neeksplodiranih sredstava, poput NATO-ovih bombi izbačenih nakon kosovske krize. Pravosudna tijela su ove teorije tijekom kasnijih procesa službeno odbacila kao neutemeljene.

Sudski epilozi i dugogodišnja borba za pravdu

Jedini optuženi za propuste u organizaciji akcije i zapovijedanju bio je tadašnji županijski vatrogasni zapovjednik Dražen Slavica. Teretilo ga se za niz propusta, uključujući slanje maloljetnika na požarište, kašnjenje akcije spašavanja i lošu koordinaciju. Nakon dugogodišnjeg, iscrpljujućeg procesa koji je obuhvaćao dva suđenja, Slavica je pravomoćno oslobođen svih optužbi, čime je sudski potvrđeno da nije kazneno odgovoran za tragediju.

S druge strane, jedini preživjeli, Frane Lučić, morao je proći dugogodišnju i mučnu pravnu bitku protiv države i lokalne samouprave kako bi ostvario pravo na odštetu za teške tjelesne ozljede i troškove liječenja. Njegova borba po sudovima trajala je više od 11 godina, a okončana je tek nagodbom 2019. godine, što je u javnosti izazvalo val ogorčenja zbog odnosa institucija prema žrtvi.

Nasljeđe kornatskih heroja

Kornatska tragedija donijela je bolne lekcije i potaknula duboke promjene u organizaciji hrvatskog sustava civilne zaštite i vatrogastva. Nakon 2007. godine postroženi su protokoli slanja snaga na otoke, zabranjeno je sudjelovanje maloljetnika i ročnika u opasnim intervencijama, a poboljšani su i sustavi veza te koordinacija s vojno-zrakoplovnim snagama.

Danas, na mjestu stradavanja u uvali Šipnate, stoji spomen-područje s dvanaest suhozidnih križeva izgrađenih prema projektu arhitekta Nikole Bašića, koji simboliziraju vječni spomen na izgubljene živote. Dok se vatrogasne postrojbe diljem Hrvatske danas postrojavaju u počast svojim kolegama, tišina koja obavija Kornate već devetnaest godina ostaje najglasniji podsjetnik na tragediju koja još uvijek traži svoj potpuni mir.

D.G.