Svaki iznajmljeni ležaj — bilo na jedrilici u charteru, bilo u apartmanu na obali — donosi vlasniku prihod. No taj isti ležaj troši more, obalu, ceste, vodu i strpljenje lokalne zajednice. Pitanje koje se u raspravama o hrvatskom turizmu gotovo nikad ne postavlja glasi: koliko toga zapravo stoji jedan jedini ležaj, i tko to na kraju plaća?
Kad se govori o hrvatskom turizmu, gotovo uvijek govorimo o prihodu. Koliko je noćenja ostvareno, koliko su porasli prihodi luka nautičkog turizma, koliko iznosi prosječna cijena čartera. Državni zavod za statistiku (DZS) za 2025. bilježi 94,8 milijuna noćenja turista u komercijalnom smještaju, dok su luke nautičkog turizma ostvarile gotovo 195 milijuna eura prihoda bez PDV-a na 18.850 vezova — rast od 7,9 posto u odnosu na godinu ranije.
Sve su to brojke o zaradi. Nijedna od njih ne govori o trošku. A svaki turistički ležaj — čarter ili apartman — ne postoji u praznom prostoru. Da bi proizveo jedan euro prihoda, mora upotrijebiti komad mora ili kopna, komad javne infrastrukture i određenu količinu prirodnog kapitala koji se ne obnavlja preko noći.
Postavlja se pitanje koje ekonomisti rijetko postavljaju turizmu, a koje bi trebalo postati standardno: koliko privatnog, javnog i prirodnog kapitala mora biti angažirano da bi jedan turistički ležaj ostvario jedan euro prihoda?
Predlažem da se pojam turističkog ležaja promatra šire nego što to čini uobičajena ekonomska analiza. Turistički kapital nije samo privatna investicija koja proizvodi prihod — to je ukupna vrijednost privatnog kapitala, javne infrastrukture i prirodnog prostora koji su potrebni da jedan turistički ležaj uopće može proizvesti taj prihod.
TK = P + JI + EP + SP
gdje je TK ukupni turistički kapital, P privatni kapital, JI javna infrastruktura, EP ekološka cijena odnosno pritisak, a SP prostorni i društveni pritisak. Sam prihod od ležaja pritom je samo umnožak cijene i broja prodanih dana:
PR = cijena ležaja × broj prodanih dana
Prava ekonomska analiza, dakle, ne postavlja pitanje „koliko zaradi jedan ležaj”, nego: koliko privatnog, javnog, prirodnog i društvenog kapitala mora biti angažirano da bi jedan ležaj ostvario jedan euro prihoda. To je, čini se, mnogo poštenije pitanje — i mnogo teže za odgovoriti.
Model postaje zanimljiv tek kad se primijeni odvojeno na dva najveća oblika hrvatskog turizma na obali: apartmanski smještaj i nautički charter. Kod apartmana kapital je nepokretan — zgrada stoji na jednoj čestici, koristi jednu vodovodnu i kanalizacijsku mrežu, opterećuje jednu lokalnu zajednicu. Kod čartera kapital je pokretan. Isti ležaj tijekom sedmodnevnog aranžmana može proći kroz marinu, sidrište, uvalu, otok, drugu marinu i novu uvalu.
Ta razlika nije samo slikovita. Ona znači da čarter-ležaj proizvodi prostorno raspršen trošak — opterećuje više lokacija odjednom, umjesto da cijeli svoj otisak ostavi na jednom mjestu poput apartmana. Usporedba obaju modela izgleda ovako:
4. Koliko zarađuje jedan čarter-ležaj: ilustrativni izračun
Napomena o metodologiji: DZS statistički prati kapacitete i poslovanje luka nautičkog turizma, ali ne objavljuje zasebnu nacionalnu statistiku o broju čarter-ležajeva niti o prosječnoj cijeni ležaja. Brojke korištene u nastavku (43 eura po ležaju, 172 eura za sedmodnevni paket po osobi, osam ležajeva po plovilu) stoga su radna, ilustrativna pretpostavka autora, a ne službeni statistički podatak. Cilj im je pokazati metodu izračuna, ne ponuditi konačnu procjenu.
Uzmimo hipotetsko plovilo s osam ležajeva koje se iznajmljuje na sedmodnevne aranžmane po cijeni od otprilike 172 eura po osobi za sedam dana, što je oko 24,6 eura dnevno po osobi. Jedan sedmodnevni čarter tada donosi:
8 ležajeva × 172 € = 1.376 € po jednom sedmodnevnom aranžmanu
Proda li plovilo tijekom sezone petnaest takvih aranžmana, prihod iznosi 20.640 eura; kod dvadeset aranžmana 27.520 eura; kod dvadeset i pet aranžmana 34.400 eura. Korisniji pokazatelj od same cijene plovila, međutim, jest stopa iskorištenosti kapitala. Ako je L broj ležajeva, D broj dana sezone, a O prosječna popunjenost, broj prodanih ležaj-dana iznosi:
LD = L × D × O, R = LD × C
gdje je C prihod po ležaj-danu. Za osam ležajeva, sezonu od 150 dana i popunjenost od 70 posto to je 840 prodanih ležaj-dana; uz prihod od 24,6 eura po ležaj-danu, to je oko 20.640 eura sezonskog prihoda — gotovo identično prethodnom izračunu. Ovo je, naglašavam još jednom, ilustracija metode, a ne procjena stvarnog tržišta.
Ležaj ne proizvodi samo prihod, nego i trošak koji tržište ne naplaćuje u cijelosti. Charter plaća gorivo, ali ne plaća punu cijenu emisija ugljikova dioksida. Koristi morski prostor, ali ne postoji tržišna cijena svakog iskorištenog kvadratnog kilometra mora. Proizvodi otpad i otpadne vode čiji trošak nije sadržan u cijeni aranžmana.
Ovdje konačno postoji i stvarni znanstveni oslonac. Studija Hrvoja Carića, Gorana Šagija i Zorana Lulića, objavljena 2026. u časopisu Brodogradnja, prva je znanstveno utemeljena procjena emisija hrvatske čarter-flote temeljena na stvarnim podacima o potrošnji goriva prikupljenima u marinama Šibensko-kninske i Splitsko-dalmatinske županije. Na uzorku od 160 plovila, ekstrapoliranom na ukupnu hrvatsku čarter-flotu od otprilike 4.500 plovila, autori procjenjuju sezonske emisije čitave flote na 30.000 do 40.000 tona CO₂. Studija izrijekom navodi da je riječ o procjeni te preporučuje daljnje istraživanje na reprezentativnijem uzorku.
Uzmemo li gornju granicu te procjene i podijelimo je s ilustrativnom pretpostavkom od 36.000 čarter-ležajeva (4.500 plovila × 8 ležajeva u prosjeku), dobivamo otprilike 1,1 tonu CO₂ po ležaju godišnje. Uz hipotetsku društvenu cijenu ugljika od 100 eura po toni, to je oko 110 eura ekološkog troška po ležaju godišnje — i to samo za CO₂, bez dušikovih oksida, čestica, otpadnih voda, otpada, buke i pritiska na morski ekosustav koje bi potpuniji izračun morao uključiti. Već ta jedna stavka, dodana prihodu od 172 eura po ležaju za sedam dana, pokazuje koliko lako prividna profitabilnost postane manja kad se u račun uključi ono što tržište danas ne naplaćuje.
Da usporedba bude poštena, isti postupak treba primijeniti i na apartmanski smještaj. Uzmimo apartman s četiri ležaja i sezonom od 120 dana. Uz popunjenost od 70 posto to je 336 ležaj-dana; uz prosječnu cijenu od 60 eura po danu, to je 20.160 eura godišnjeg prihoda. Taj se prihod potom mora usporediti s građevinskim kapitalom, vodoopskrbom, kanalizacijom, cestama, električnom mrežom, odvozom otpada i javnim službama koje jedan apartman troši — te s ekološkim i društvenim troškom: potrošnjom energije i vode, zauzimanjem zemljišta, rastom cijena stanovanja i prenamjenom stambenog fonda.
Razlika prema charteru nije u tome je li jedan model „bolji” od drugog, nego u tome što svaki kapitalizira drugi resurs.
Apartmanizacija kapitalizira kopno i izravnije opterećuje stanovanje lokalnog stanovništva. Charter kapitalizira more i njegovu pokretljivost, pa svoj otisak raspršuje na više lokacija — uvale, sidrišta, otoke — od kojih nijedna sama za sebe ne izgleda dramatično opterećena, iako je zbroj pritisaka isti ili veći.
Iz svega navedenog proizlazi pojam koji bi u analizi hrvatskog turizma zaslužio mnogo više pažnje: turistički dug. Ako turist potroši 1.000 eura, a za infrastrukturu, okoliš, prostor i javne usluge pritom nastane 200 eura troška koji nije uključen u tržišnu cijenu njegova boravka, taj se iznos ne gubi — on se samo premješta na nekog drugog.
Turizam tada može izgledati vrlo profitabilno privatnom investitoru, a istodobno proizvoditi rastući dug prema lokalnoj zajednici koja tu razliku plaća kroz komunalne troškove, gužve, rastuće cijene nekretnina ili degradaciju obale.
Korisno je razdvojiti tri različita računa koji se prečesto promatraju kao jedan te isti:
Zato bi se osnovna jednadžba turizma trebala promijeniti. Umjesto poistovjećivanja turizma s prihodom, korisnija je formula stvarne vrijednosti turizma:
SVT = PR − JT − ET − PT
gdje je PR turistički prihod, JT javni trošak, ET ekološki trošak, a PT prostorni i društveni trošak. Ako je SVT veći od nule, turizam stvara neto vrijednost za širu zajednicu. Ako je jednak nuli, turizam samo preraspodjeljuje postojeću vrijednost. Ako je manji od nule, turizam u ukupnom zbroju troši više društvene vrijednosti nego što je stvara — sasvim legitimno ekonomsko pitanje, koliko god zvučalo neugodno u sektoru koji se navikao mjeriti isključivo rastom prihoda.
Ovo nije akademska vježba bez veze sa stvarnošću uz more. Hrvatska je 2025. u komercijalnom smještaju ostvarila 94,8 milijuna noćenja i 20,7 milijuna dolazaka, od čega je Jadranska regija nosila čak 94,3 posto svih noćenja u zemlji. Istodobno su luke nautičkog turizma na istoj obali evidentirale 18.850 vezova i ostvarile gotovo 195 milijuna eura prihoda bez PDV-a. Riječ je, drugim riječima, o sustavu golemih razmjera koji se odvija na relativno uskom pojasu obale i mora. Kad se turizam odvija na toj razini, više nije dovoljno analizirati pojedinačni apartman ili pojedinačnu jedrilicu — treba analizirati sustav u cjelini, i to na način koji uzima u obzir i ono što se ne vidi na računu.
Za razliku od kopnenog turizma, čiji je otisak uglavnom vidljiv i lokaliziran — jedna zgrada, jedna ulica, jedno naselje — nautički otisak je raspršen i teže ga je pripisati jednom mjestu.
Upravo zato ga je lakše zanemariti u lokalnim raspravama o prenapučenosti i troškovima razvoja, iako se, kako pokazuje model iznad, radi o usporedivom, a u nekim segmentima i intenzivnijem obliku kapitalizacije prostora.
Ako se prihvati polazište da turistički ležaj troši više od onoga što se vidi u knjigama vlasnika, otvara se prostor za pokazatelje koji danas gotovo uopće ne ulaze u javnu raspravu o turizmu. Umjesto da se pitamo isključivo koliko turizam zaradi, korisno je pratiti i sljedeće omjere:
Tako se pitanje pomiče s uobičajenog „koliko turizam zaradi” na znatno ozbiljnije: koliko eura privatnog prihoda proizvede jedan euro angažiranog javnog i prirodnog kapitala. Za znanstveni ili strateški rad preporučljivo je pritom voditi dva paralelna modela — jedan novčani, u kojem se sve što se pouzdano može monetizirati pretvara u eure, i jedan fizički, u kojem se ne monetizira sve, nego se jednostavno navode kilogrami CO₂, litre vode, kilogrami otpada ili kvadratni metri prostora po ležaju. Drugi je pristup metodološki mnogo obrambeniji ondje gdje pouzdane cijene prirodnog kapitala jednostavno ne postoje.
Ne postoji besplatan turistički ležaj. Svaki ležaj — bio on na jedrilici usidrenoj u uvali ili u apartmanu uz more — koristi neki oblik prirodnog, javnog ili privatnog kapitala, i to koristi bez obzira na to naplaćuje li se ta upotreba u punom iznosu. Pitanje koje bi hrvatski turizam, uključujući i njegov nautički dio, trebao postaviti sebi nije samo koliko zarađujemo, nego koliko trošimo da bismo zaradili — i koliko prirodnog i javnog kapitala trošimo za proizvodnju svakog eura turističkog prihoda.
Model predstavljen u ovom tekstu namjerno ostavlja otvorenim mnoga pitanja: koliko točno iznosi prosječan broj ležajeva po čarter-plovilu, kolika je stvarna društvena cijena ugljika, koliko iznosi realan ekološki trošak po vrsti smještaja.
Ta su pitanja predmet daljnjeg istraživanja, a ne ovog teksta. Ono što tekst nudi jest okvir za postavljanje boljeg pitanja — onog koje razlikuje privatnu profitabilnost od društvene, i koje bi, kad bismo ga dosljedno primjenjivali, moglo promijeniti način na koji mjerimo uspjeh hrvatskog turizma na moru i na kopnu.
Problem hrvatskog turizma, drugim riječima, nije u tome proizvodi li turist prihod. Problem je proizvodi li turizam, nakon odbitka svih troškova — privatnih, javnih, prostornih i ekoloških — još uvijek neto društvenu vrijednost.
Milo Miklaušić, kap.
DUGOPOLJE - U Dugopolju je u subotu, 19. rujna 2026., održan drugi susret dionika projekta Skrivena Dalmacija pod nazivom „Sve boje
Turizam je danas jedan od najvažnijih gospodarskih sektora u Hrvatskoj koji doprinosi bruto domaćem proizvodu, ali i zaposlenosti i izvozu
Na mjesečnoj razini u prosjeku više za 0,4%. Cijene dobara i usluga za osobnu potrošnju, mjerene indeksom potrošačkih cijena,
SPLIT - Iako se bližimo drugoj polovici rujna, bablje ljeto u Splitu pruža vrhunac postsezone koji po atmosferi i brojnosti posjetitelja
Jadranski web portal
© 2026 Morski HR. Powered by Ghost & Staticweb.dev
