Republika Hrvatska raspolaže jednom od najrazvedenijih obala na Mediteranu i trećom najvećom flotom charter plovila u Europi. Unatoč tome, sustav prihvata crnih i sivih voda s brodova i plovila u lukama – posebice u marinama nautičkog turizma i lukama pod ingerencijom županijskih lučkih uprava (ŽLU) – ostaje normativno i infrastrukturno neriješen.
Studije utjecaja na okoliš za izgradnju luka taj problem najčešće rješavaju jednom jedinom rečenicom: „Uspostaviti prihvat crnih i sivih voda s plovila“.
Ovaj rad, koji se temelji na trogodišnjem istraživanju i elaboratu Milo 23WC, opisuje razmjere zagađenja, analizira postojeću regulatornu prazninu te iznosi ključne elemente predloženog sustava pump-out infrastrukture prilagođene hrvatskim lukama (ŽLU i LU).
Jadransko more nije samo gospodarski resurs – ono je uvjet opstanka obalnog identiteta. Gubiti ga po nekoliko stotina tona fekalija dnevno, u tišini i anonimnosti lučkog priveza, nije prihvatljivo.
Svake turističke sezone Jadranskim morem plovi više od 100.000 registriranih brodova, plovila. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku (2024.), samo u prvom tromjesečju 2024. godine u hrvatskim lukama zabilježeno je gotovo 2,4 milijuna putničkih dolazaka. Charter flota Republike Hrvatske broji više od 14.000 plovila, čime se svrstavamo u sam europski vrh.
Svaki od tih brodova nosi posadu i goste koji jedu, peru posuđe i koriste sanitarne čvorove. Sav taj otpad negdje mora završiti.
Pitanje je: kamo? Odgovor koji se iznova potvrđuje kroz terenski rad i analizu dostupnih elaborata o zaštiti okoliša jest nedvosmislen i alarmantan – u more.
Ne radi se o namjernom vandalskom činu. Radi se o sustavnom propustu: marinama nautičkog turizma i lukama pod nadležnošću županijskih lučkih uprava (njih oko 450) nije propisana obveza izgradnje i upravljanja sustavima za prihvat crnih i sivih voda s plovila u privezima. Ondje gdje je taj zahtjev nominalno naveden u studijama utjecaja na okoliš, rješava se jednom proklamatornom rečenicom, bez tehničke razrade, financijskog okvira ili rokova provedbe.
Brodovi bruto tonaže iznad 400 GT, kao i putnički brodovi, podliježu strogim odredbama MARPOL Konvencije, posebno Anexa IV koji regulira ispuštanje sanitarnih otpadnih voda. Propisi su jasni: otpadne vode moraju se obrađivati pomoću odobrenog uređaja za pročišćavanje ili predavati u lučku prihvatnu postaju. Ispuštanje u more dopušteno je samo uz strogo propisane uvjete udaljenosti od obale i razine koordinacije. Inspekcijski nadzor, brodska evidencija (Sewage Record Book) i lučke provjere čine ovaj sustav funkcionalnim – daleko od savršenog, ali mjerljivim i prisiljavajućim.
Upravo suprotno vrijedi za segment koji ostvaruje najveći ekološki pritisak na zatvorene uvale i akvatorije ispred privezišta. Kao što su autorice Tvrdeić, Amižić i Božić (morski.hr, 2026.) precizno pokazale, mala charter i rekreativna plovila nisu obuhvaćena istovrsnim propisima. Nemaju ugrađene sustave za pročišćavanje otpadnih voda, ne podliježu sustavnom nadzoru te ispuštaju otpad u neposrednoj blizini obale – upravo ondje gdje se kupaju obitelji s djecom i gdje se živi od turizma.
Crne vode (sadržaj WC-a) sadrže visoke koncentracije patogenih mikroorganizama – više od stotinu potencijalnih uzročnika bolesti, uključujući bakterije, viruse i parazite. Sive vode (otpadne vode od pranja, kuhanja i tuširanja) donose u more deterdžente, dušik i fosfor koji potiču eutrofikaciju – prekomjerni rast algi koji troši kisik i guši život na morskom dnu.
Ključna činjenica: jedna charter jedrilica s 8 putnika na bazi „dan“ ispušta između 400 i 600 litara crnih voda te 1.200–1.800 litara sivih voda.
Brojem više od 14.000 plovila u sezoni, to predstavlja desetke milijuna litara godišnje – direktno u Jadran.
Studije utjecaja na okoliš koje se izrađuju za izgradnju ili proširenje luka u Republici Hrvatskoj – pa i onih pod nadležnošću županijskih lučkih uprava – u pravilu zadovoljavaju zakonski minimum koji se tiče otpadnih voda. Taj minimum obično izgleda ovako:
„Luka će biti opremljena prihvatnim uređajima za otpadne fekalne i sive vode s plovila sukladno važećim propisima.“
Ta jedna rečenica u elaboratu – čija izrada košta desetke tisuća eura – ujedno je i sve. Nema tehničkog opisa postrojenja, nema definiranih kapaciteta pump-out stanica, nema sheme vodovodne i kanalizacijske infrastrukture, nema procjene troškova, rokova ni imenovanog operatora.
Luke se grade, brodovi privezuju – a problem nestaje zajedno s otpadom koji pluta prema plaži u susjednoj uvali.
Zakonodavni okvir postoji u fragmentima: Zakon o zaštiti okoliša, Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama, Pravilnik o uvjetima i načinu održavanja reda u lukama te odredbe MARPOL-a prenesene u domaće pravo. Međutim, ni jedan propis eksplicitno i operativno ne propisuje obveznu instalaciju, kapacitet, standard usluge i nadzor sustava pump-out za marine nautičkog turizma i luke u nadležnosti županijskih lučkih uprava.
Zakonodavac šuti. Luke šute. Voda govori.
Elaborat Milo 23WC nastajao je tri godine kao operativni odgovor na opisani problem. Nije riječ samo o tehničkom dokumentu – to je pokušaj formuliranja jasnog standarda koji bi bio primjenjiv u specifičnom kontekstu hrvatskih marina, luka pod nadležnošću županijskih lučkih uprava te lučkih uprava: geografski raspršenih, sezonski preopterećenih i infrastrukturno nehomogenih.
Ključni elementi sustava su sljedeći:
1. Tipizacija prihvatnih mjesta Sustav polazi od činjenice da nije moguće primijeniti uniformno tehničko rješenje za luku s 20 vezova i luku s 600 vezova. Milo 23WC uvodi tri kategorije:
Za svaku kategoriju definirani su minimalni broj priključnih točaka, kapacitet prihvatnih tankova i obvezni rokovi evakuacije otpada.
2. Pump-out infrastruktura Predviđene su mobilne i stacionarne pump-out stanice s jasno definiranim tehničkim specifikacijama priključka kompatibilnim s plovilima europske gradnje (CE). Stacionarne stanice namijenjene su i gatovima većih luka (A-kategorija), dok su vakumske predviđene za sezonski varijabilne kapacitete. Obje vrste spajaju se na komunalni ili autonomni sustav obrade otpadnih voda, uz obveznu kontrolu prihvata i evidenciju.
3. Registar plovila i evidencija prihvata Jedan od ključnih propusta dosadašnje prakse jest izostanak evidencije. Milo 23WC predviđa digitalni registar prihvata vezan uz registarski broj i ime plovila, čime se stvara revizorski trag koji može biti predmet inspekcijskog nadzora. Bez evidencije svaki propis ostaje deklarativan.
4. Modeli financiranja i tarifni okvir Elaborat razrađuje tri modela financiranja:
Nordijski model (primjerice Švedska), gdje je korištenje pump-out stanica besplatno i obvezno, pokazuje da regulatorna volja donosi brze i mjerljive rezultate.
Dok Hrvatska još uvijek raspravlja o jednoj rečenici u elaboratima, Finska i Švedska već od 2005. imaju zakonsku zabranu ispuštanja fekalnih voda u Baltičkom moru za plovila svih kategorija, uz razvijenu mrežu pump-out stanica u gotovo svim marinama.
Jadransko more je poluzatvoreni bazen s ograničenom izmjenom vode, posebno u sjevernom dijelu. Upravo ta geografska činjenica čini svaki gram dušika i fosfora koji uđe u sustav dugoročnim problemom – on ostaje, akumulira se i razara morski ekosustav.
Eutrofikacija nije apstraktni ekološki pojam. To je nestanak ribljeg fonda, smrt morskih livada Posidonia oceanica, gubitak prozirnosti u uvalama koje su generacijama bile simbol čistoće.
Mikrobiološke analize morske vode u zatvorenim uvalama uz privezišta bilježe porast Escherichia coli i enterokoka – direktnih pokazatelja fekalnog zagađenja – posebno u kolovozu, kada je gustoća plovila na vrhuncu. Uvale u Šibensko-kninskoj, Splitsko-dalmatinskoj i Dubrovačko-neretvanskoj županiji bilježe sezonska prekoračenja standarda kupanja koja se rijetko jasno pripisuju nautičkom prometu, iako korelacija postoji i statistički je robusna.
Gospodarska dimenzija nije manja od ekološke. Hrvatska zarada od nautičkog turizma premašuje 2,5 milijarde eura godišnje. Zatvaranje plaža zbog zagađenja, pad kakvoće školjkaša i šteta za imidž imaju direktnu cijenu. Paradoks je potpun: gušimo resurs od kojeg živimo da bismo izbjegli trošak koji bi taj resurs sačuvao.
Crne i sive vode s plovila u lukama Jadranskog mora nisu problem budućnosti – to je problem sadašnjosti koji traje već godinama. Tri godine rada na elaboratu Milo 23WC pokazala su da tehnička rješenja postoje, da su primjenjiva u hrvatskom kontekstu i da su ekonomski opravdana. Ono što nedostaje nije inženjering – nedostaje politička i zakonodavna volja, sprovođenja napisanog u studijama utjecaja na okoliš..
Konkretni koraci koji se mogu poduzeti odmah, bez čekanja na sveobuhvatnu zakonsku reformu, uključuju:
„Bilanca vode na plovilu podrazumijeva da količina ukrcane sanitarne vode rezultira približno jednakom količinom otpadne vode, koju je potrebno osigurano preuzeti putem sustava ispumpavanja.“
Veliku zahvalnost dugujemo autoricama Antoniji Tvrdeić, Luciji Amižić i Janici Božić, koje su ovaj problem jasno i hrabro postavile pred hrvatsku javnost kroz istraživački serijal projekta FishNoWaste (morski.hr, 2026.). Na nama je da njihov apel ne ostane bez institucionalnog odjeka.
Jadransko more ne može podnijeti više sezona normaliziranog zagađenja u tišini procedura.
Milo Miklaušić, kap.
PROČITAJTE JOŠ:
Jurica Gašpar
Riječ je o trodnevnoj edukativno-informativnoj manifestaciji posvećenoj slatkovodnim ekosustavima s naglaskom na očuvanje riječne kornjače, održivo upravljanje te zajedničko djelovanje
VIR - U subotu je u Viru održana druga proljetna ekološka akcija čišćenja otočnog okoliša, nakon čega su sudionici akcije
Nautičar si? Svake sezone unajmljuješ charter brod? Živiš uz more? Ili jednostavno voliš čisto more i čistu obalu? Onda ti
U javnom savjetovanju je zakon kojim se provodi EU uredba FuelEU Maritime – cilj dekarbonizacija brodskog prometa i jasnije nadležnosti u
Jadranski web portal
© 2026 Morski HR. Powered by Ghost & Staticweb.dev
