Ovaj rad istražuje povijest malog obalnog parobroda koji je od porinuća 1913. do svog misterioznog nestanka u listopadu 1944. nosio dva različita imena: Zrmanja, Isto. Brod je građen u Malom Lošinju za parobrodarsko društvo Dalmatia, prošao je kroz ruke tri različite plovidbene uprave i bio je aktivan sudionik zbivanja Prvoga i Drugoga svjetskog rata. Osobito je zagonetna njegova posljednja plovidba u noći s 21. na 22. listopada 1944. godine, kada je isplovio iz Krka prema Malinskoj i od tada mu se gubi svaki trag. Olupina nije pronađena do danas. U radu se donose i analiziraju svi dosad poznati dokumentarni tragovi, svjedočanstva suvremenika i akademske interpretacije vezane uz nestanak broda, s posebnim osvrtom na brodogradilišni kontekst Malog Lošinja i Martinolicheva nasljeđa.
Jadransko more čuva na svom dnu tisuće brodova nestalih kroz povijest. Prema procjenama istraživača, više od petnaest tisuća plovila pronašlo je svoju konačnu luku u dubinama Jadrana – od Antička trijera (grč. Triērēs) do modernih ratnih brodova.¹ Medu njima, posebno mjesto zauzimaju brodovi čija povijest nije samo geografska ili nautička, već i politička, etnička i vojnička – brodovi koji su mijenjali imena sukladno mijenama vlasti nad sjevernim i istočnim Jadranom u prvoj polovici dvadesetog stoljeća.
Ovaj rad posvećen je jednom takvom brodu. Mali obalni parobrod koji je u svom kratkom ali burnom životu nosio dva različita imena – Zrmanja, Isto i – istovremeno je simbol i žrtva geopolitičkih lomova koji su obilježili Jadran između 1913. i 1945. godine. Tijekom Prvoga svjetskog rata bio je u austrijskim rukama, između dvaju ratova u jugoslavenskim, u Drugome svjetskom ratu prešao je pod talijansku, a zatim njemačku vojnu upravu. Na svom posljednjem putovanju, u noći s 21. na 22. listopada 1944. godine, plovio je iz Krka prema Malinskoj – i nestao.
Nestao je s cijelom posadom i nepoznatim brojem putnika, medu kojima je, prema smrtnim listovima koji su se počeli upisivati tek 1951. godine, bilo i male djece. Olupina nije pronađena do danas. Ispitivanje svjedočanstava, vojnih dnevnika i arhivskih dokumenata otvara nekoliko međusobno kontradiktornih hipoteza o sudbini broda – od ulaska u minsko polje do prebjega k partizanima ili saveznicima, pa do zarobljeništva ili potapanja od strane savezničkih snaga.
Istraživanje oslanja se ponajprije na izvorni znanstveni članak Ljubomira Radića, kustosa Hrvatskog pomorskog muzeja u Splitu, objavljen u Krčkom zborniku 69 (2013.),² te na arhivska dokumenta koja donosi, uključujući Ratni dnevnik admirala Jadrana, Dnevnik pomorskog komandanta sjevernog Jadrana, i dokumentaciju Lučke kapetanije u Rijeci.
Brod koji će postati poznat pod imenom Zrmanja izašao je iz brodogradilišta Marco U. Martinolich u Malom Lošinju u ožujku 1913. godine.³ Martinolichevo brodogradilište u to je doba bilo jedna od najvažnijih brodograditeljskih radionica na istočnoj jadranskoj obali, posebice u segmentu malih obalnih parobroda koji su činili okosnice priobalnih linija.
Gotovo istovremeno, u istom brodogradilištu gradio se blizanac budućeg parobroda Zrmanja – brod pod imenom Velebit D. Potonji je dovršen u svibnju 1913. godine, svega dva mjeseca nakon Zrmanje. Tehnička usporedba dvaju brodova otkriva minimalnu ali znakovitu razliku u materijalima gradnje: dok je Velebit D. građen od čelika, Zrmanja je izgrađena od željeza – što je u kontekstu 1913. godine već bio nešto zastareliji, ali i jeftiniji pristup gradnji.
Oba broda dijele temeljne dimenzije: duljina 28,1 metar, širina 4,8 metara, visina 2,3 metra. Tonaža iznosi 100 bruto / 53 neto registarskih tona. No postoje razlike koje se ne mogu zanemariti: Zrmanja je imala pogonski stroj od 270 KS (naspram 260 KS kod Velebita D.), postizavala je brzinu od 10 čvorova (naspram 8 kod Velebita D.), te posadom: 10 članova naspram 7 kod blizanca. Gaz oba broda iznosio je 2 metra.⁴
Ove tehničke karakteristike smještaju Zrmanju u kategoriju malih obalnih parobroda – vrstu plovila koja je u to doba bila apsolutno neophodna za priobalnu plovidbu na razvedenoj istočnoj jadranskoj obali, s njezinim brojnim otocima i plitkim prolazima. Takvi brodovi nisu bili namijenjeni oceanskim plovidbama – bili su plovila svakodnevnog obalnog življenja: prevozili su ljude, stoku, teret i poštu između kopna i otoka.
Po dovršetku gradnje, parobrod Zrmanja ušao je u flotu parobrodarskog društva Dalmatia. To je društvo nastalo 1907. godine spajanjem više malih dalmatinskih parobrodarskih poduzeća, a od siječnja 1909. djeluje kao Anonimno dioničko društvo Dalmatia, da bi u lipnju iste godine dobilo službeni naziv Austrijansko parobrodarsko društvo na dionice Dalmatia.⁵
Prema navodu u knjizi Bijela flota hrvatskog Jadrana, Zrmanja i Velebit D. ulaze u flotu društva Dalmatia 1917. godine, zajedno s brodom Hercegovina sagrađenim u Norveškoj iste 1913. Međutim, brodski dokumenti jasno pokazuju da je brod bio u upotrebi već 1913. – splitski list Smotra dalmatinska od 31. svibnja 1913. godine opisuje pokusnu plovidbu blizanca Velebita D. na ruti Punta Sottile-Savudrija.⁶ Prema tome, 1917. je možda godina formalnog upisa u registar društva, dok je brod operativno bio aktivan i ranije.
Nakon Prvoga svjetskog rata, u sklopu velikih reorganizacija parobrodarskih društava kojima se nastojalo ispuniti uvjete za državne subvencije, 1922. godine dolazi do ključne fuzije: Jadranska plovidba Sušak, Dalmatia Split, Oceania Trst, Austro-hrvatsko parobrodarsko društvo Punat i Hrvatsko parobrodarsko društvo Senj spajaju se u Jadransku plovidbu d.d. sa sjedištem u Sušaku. U tu veliku flotu ulaze i brodovi Zrmanja i Velebit D., s lukom upisa Šibenik i rednim brojem 100 u matičnoj luci.
Dokumentarni tragovi o svakodnevnoj plovidbi Zrmanje u međuratnom periodu su skromni, ali dragocjeni. Splitski dnevni list Novo doba od 4. lipnja 1924. bilježi da je kupalište Jadrija privuklo tisuću kupača koje je prevozila Zrmanja, a da će je »od tog dana zamijeniti motorna lađa Bradva«.⁷ Taj zapis pokazuje da je brod u to doba plovio šibenskim područjem i bio korišten za prijevoz kupača na lokalna kupališta.
Godine 1925. Zrmanja se zatekla u remontu u splitskom brodogradilištu Jug. Brodogradilište Jug predstavilo se na velikoj Jadranskoj izložbi u Splitu te godine fotografijama porinuća parobroda Tomasseo, Zrmanja i Kumanovo, koji su obnovljeni i isplovili na daljnju plovidbu.⁸ Pomorska knjižica mornara Jerolima Jure Žunića iz Vinjerca svjedoči da je taj mornar tih godina dvaput kormilario Zrmanjom, potvrđujući njezinu kontinuiranu plovidbu šibenskim područjem i tijekom tridesetih godina.
Kapitulacijom Kraljevine Jugoslavije u travnju 1941. godine, 54 broda Jadranske plovidbe predana su talijanskim vlastima u periodu od 30. travnja do 11. lipnja 1941. Talijani su sustavno preimenovali sve preuzete brodove prema talijanskim nazivima jadranskih otoka. Parobrod Velebit D. tako postaje Meleda (talijanski naziv za otok Mljet), dok Zrmanja dobiva ime Isto – talijanski naziv za kvarnerski otok Ist.⁹
Preimenovanje je potvrđeno Okružnicom (Circolare) od 6. kolovoza 1941. godine, potpisanom od strane Constantina Simeonea.¹⁰ Zanimljivo je da Pomorski godišnjak iz 1952. navodi da je Zrmanja nestala već 1941. godine – što je pogrešan podatak koji je preuzeo i Ivo Šišević u svom istraživačkom radu. Arhivska dokumenta, međutim, nedvojbeno potvrđuju da brod nije nestao 1941., već da je nastavila ploviti pod imenom Isto.
O detaljima talijanske službe brodova Isto i Meleda zasad nema opširnijih podataka. Može se pretpostaviti da su korišteni za prijevoz talijanskih vojnih i civilnih tereta uzduž primorja, što je bio standardni zadatak brodova te kategorije u talijanskoj vojnoj logistici na Jadranu.
Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943., brod Isto – zajedno s čitavim nizom malih plovila – preuzela je njemačka ratna mornarica, Kriegsmarine. Talijanska kapitulacija uhvatila je Isto u Zadru. To donekle potvrđuje Ratni dnevnik admirala Jadrana, koji navodi da su u Zadru zatečeni određeni mali brodovi, među kojima i jedan parobrod od 100 tona – opisom koji savršeno odgovara Zrmanji.¹¹
Istaknuti povjesničar pomorstva dr. Kažimir Pribilović potvrdio je da se Zrmanja nalazila u Zadru jer je pronašao podatak u popisu brodova spremnih za desantni napad na otok Ugljan. U novoj je ulozi brod služio kao opskrbni brod Kriegsmarinea, prevozio teret i vojnike uzduž sjevernojadranskog obalnog pojasa.
Dokumentarni tragovi o opasnom operativnom periodu broda pod njemačkom upravom iznimno su dragocjeni za rekonstrukciju zadnjih mjeseci njegove plovidbe. Ratni dnevnik pomorskog komandanta Dalmacije bilježi dva ključna incidenta:
Dana 8. prosinca 1943. godine, dok je plovio Planinskim kanalom prema Karlobagu, na parobrod Isto otvorena je vatra s otoka Paga i s kopna, iz područja Prizne. Brod je uspio izbjeći potapanje i nastaviti plovidbu, ali incident svjedoči o sve opasnijem operativnom okruženju u Kvarnerskom zaljevu.
Dana 17. prosinca 1943., u blizini otoka Murtera, osam lovačkih zrakoplova napalo je parobrod Isto. Izbio je požar i došlo je do eksplozije benzina koji je brod prevozio. Poginula su dva člana posade, a preostala posada napustila je brod jer je stroj bio neupotrebljiv.¹² Brod je, dakle, preživio i ovaj napad, ali su gubitci u živim silama i materijalna oštećenja bili znatni.
Nakon pauze u dokumentima, brod je ponovo zabilježen tek u travnju 1944. godine, kada je naveden na listi brodovlja koje plovi na relaciji Crikvenica–Krk.¹³ To je ujedno i jedini zapis o plovidbi broda u godini 1944. koja je prethodila njegovu konačnom nestanku.
Posljednji pouzdano dokumentirani tragovi parobroda Isto – koji su, uz raniju Zrmanju, zapravo jedan isti brod – sežu do noći s 21. na 22. listopada 1944. Prema prijavi o nezgodi koju je Lučka kapetanija u Rijeci podnijela 8. listopada 1945. zavodu Cassa marittima Adriatica u Trstu, brod je isplovio iz Sušaka u 17.30 sati 21. listopada, uplovio u Krk u 23.30 sati, a u ponoć isplovio prema Malinskoj i Sušaku.¹⁴
Dnevnik pomorskog komandanta sjevernog Jadrana (Istre) bilježi sljedeće: »Putnički brod Isto 22. 10. u 00.00 sati isplovio je iz Rijeke za Malinsku, ali se više nije vratio u Rijeku. Naknadna traganja za njim ostala su do sada bez rezultata. Brod je vjerojatno u blizini otoka
Plavnik ušao u našu minsku prepreku, pošto se oko 2.00 sata tamo čula eksplozija.«¹⁵ Dakle, i njemački vojni zapisi tumačili su nestanak broda kao vjerojatni upad u vlastito minsko polje.
Iz prijave lučke kapetanije poznata je potpuna posada broda za tu kobnu plovidbu. Kapetan broda bio je Josip Randić iz Kostrene, kadet Ivan Manacić, kormilar Krsto Jureško, kormilar Nikola Babić, upravitelj stroja Boško Betić, vježbenik stroja Klaudio Jutković, ložači Vinko Bralić i Antun Lukanović, ugljenar Ivan Miškulin, konobar Josip Bušolić, naučnik sobe Ivan Zec, mali od sobe Nikola Rogić i mornarac Anton Miškulin – ukupno trinaest članova posade.¹⁶
Nažalost, popis putnika u arhivima nije pronađen, ili nije ni postojao u dokumentarnom obliku. Pouzdanost podataka o broju putnika temelji se isključivo na svjedočanstvima mještana Krka. Zahvaljujući smrtnim listovima koje je prikupila Kristina Karabaić iz Rijeke, poznato je da su se u matice umrlih počeli upisivati stradali s Zrmanje već od 1951. godine, a ispisivanje matičnih knjiga nije okončano ni do 1964. godine. Medu stradalima identificiran je i Enzo Giorgolo, rođen 20. ožujka 1944. – što znači da je u trenutku nesreće imao svega sedam mjeseci.
Najčešće citirana hipoteza, ona o ulasku u minsko polje kod Plavnika, temelji se na zapisu u Dnevniku pomorskog komandanta sjevernog Jadrana koji govori o eksploziji koja se čula oko 2.00 sata u noći s 21. na 22. listopada 1944. u blizini otoka Plavnik. No stanovnici Krka koji žive uz tu plovidbenu rutu tvrde da je ta noć bila mirna i da eksplozija nije bila čujna. Osim toga, do otoka Plavnika plovidba s Krka traje kraće od pola sata, pa bi eventualni ulazak u minsko polje morao biti zabilježen ranije nego što to dnevnik navodi.¹⁷
Miho Domijan, istraživač koji donosi podatke o brodovima trgovačke mornarice u Drugom svjetskom ratu, navodi nevjerojatne podatke: prema njemu, brod je naišao na minu kod Plavnika 30. studenoga 1943. godine, što je kronološki nemoguće jer su daljnji dokumenti o brodu iz 1944. nepokoran dokaz da je u to doba još plovio.¹⁸
Partizanski časnik Orfeo Tićac, koji je u to doba bio na dužnosti u Drugom pomorskom obalnom sektoru mornarice NOVJ, u svom naknadnom aktu iznosi da je partizansko zapovjedništvo II. POS-a znalo za planove bijega broda. Prema Tićacu, brod je trebao uploviti u luku na otoku Istu, ali tamo nije stigao. Tićac nudi dvije objašnjenja: ili je brod pristao u luci Luceno kod Ancone (što se pokazalo netočnim jer tamo brod nije zabilježen), ili ga je englesko brodovlje potopilo na putu prema Anconi, jer nije imao znakove raspoznavanja.¹⁹
Branko Mamula, tada politički komesar u riječkom području, 10. studenoga 1944. izvijestio je da brod nije bio u kontaktu s partizanskom obavještajnom službom te da organizatori bijega nisu imali veze s NOP-om. Nije isključivao mogućnost prebjega u Italiju ili neku partizansku luku. Ovi podaci čuvaju se u Arhivu Vojno historijskog instituta u Beogradu.²⁰
U prilog tezi o prebjegu govori i biografija kapetana Josipa Randića: prema knjizi Kostrena u NOB-u, Randić je aktivno surađivao s partizanima, zbog čega su mu Nijemci spalili kuću u Kostreni.²¹ Vjekoslav Bakašun navodi da je Randić planirao prebjeći s brodom partizanima na otok Ist u ljeto 1944. godine, ali ovo je netočno jer dokumenti jasno pokazuju da se nesreća zbila u listopadu.
Gradimir Radivojević u svojoj knjizi iznosi potpuno drugačiju verziju: prema njemu, Zrmanja je plovila i nakon listopada 1944. te je stradala kod Plavnika u prosincu 1944., kada je brod prevozio njemačke zarobljenike i streljivo. Nije poznato je li eksplodiralo streljivo ili je brod ušao u minsko polje. Ta teorija zvuči problematično jer ne uzima u obzir ljude koji su se ukrcali na brod kobne noći na Krku – gdje su nestali ti putnici ako je brod nastavio ploviti?²²
Svaka od ovih teorija ima svoje slabosti. Minska teorija ne objašnjava zašto eksplozija nije bila čujna na Krku. Teorija o prebjegu ne objašnjava zašto brod nije uplovio ni u jednu partizansku ni savezničku luku. Teorija o savezničkom napadu možda je najdramatičnija, ali i najteže dokumentirana – premda je Royal Navy u to doba intenzivno patrolirao Kvarnerskim zaljevom, posebno nakon uspješne akcije od 1. studenog 1944. u kojoj su potopljeni njemački brod i dvije korvete.²³
Medu svim tragovima koji su ostali iza nestanka parobroda Isto, najintrigantniji je onaj vezan uz kapetana Josipa Randića. Njegova pomorska knjižica pronađena je u drugoj polovici listopada 1945. godine na otočiću Galiola – malom i nenaseljenom otočiću u Kvarneriću. Poderana knjižica nalazila se uz leš koji su pronašli mornari s leuta Sokol iz luke Iž, a komisija je otplovila na Galiolu i zabilježila nalaz.
Komisijski zapisnik opisuje leš pronađen na istočnoj strani Galiole, ispod razrušenog svjetionika, dvadeset metara daleko od obale. Leš je ležao na prsima raširenih ruku, bez desne noge otkinute do koljena, koja je nađena deset metara podalje. Pretpostavlja se da je leš na hrid bacio val nakon nekoliko mjeseci u moru. Pokraj leša pronađena je knjižica broj 327 od 1939. godine, izdana od Lučke kapetanije Bakar kapetanu Josipu Randiću, pokojnog Frane, rođenom u Sušaku 19. ožujka 1889., s adresom u Kostreni.²⁴
Kada su obavijestili Randićevu suprugu, ona je odbila prihvatiti identifikaciju i izjavila da to nije Randićev leš. Tijelo je zakopano na Galioli, ali su valovi u prosincu dijelom iznijeli pokopanog – o čemu svjedoči upravitelj svjetionika gospodin Lešić koji je posjetio otok te zime. Leš je konačno ostao na Galioli. Gdje se nalazi kapetanova knjižica danas – nije poznato.
Sudbina obitelji Randić gotovo je biblijskih razmjera u svojoj tragičnosti: otac Josipa Randića umro je od žutice na brodu u brazilskom Santosu 1892. godine, a Josipov brat Fran Šimun Randić stradao je u brodolomu barka Capricorno u zaljevu Bude u engleskom Cornwallu 1900. godine.²⁵ Sve tri generacije iste obitelji vezala je ista zla kob – more.
Sudbina blizanca parobroda Zrmanja – broda Velebit D., koji je pod talijanskom upravom nosio ime Meleda – znatno je bolje dokumentirana, iako ništa manje tragična. Za razliku od Zrmanje, Velebit je ostao vezan uz šibensko područje čak i za talijanske okupacije, ploveći na istom geografskom prostoru.
Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. i preuzimanja broda od strane Nijemaca, Meleda je nastavila ploviti Šibenskim kanalom. Međutim, u veljači 1944. godine sudar s njemačkim remorkerom u šibenskoj luci odredit će sudbinu broda – potopljen je pri sudaru. Za razliku od Zrmanje, lokacija potonuća Velebita je poznata. Brod je 1951. godine izvađen i izrezan – čime je okončana i fizička materijalna egzistencija jednog od dvojice brodova koji su izašli iz iste lošinjske brodogradilišne klupe.
Rekonstrukcija povijesti parobroda Zrmanja / Isto oslanja se na niz arhivskih izvora koji su djelomično dostupni, a dijelom ostaju neistraženi. Ključni dokumentarni fondovi uključuju:
Ratni dnevnik admirala Jadrana čuva operativne zapise njemačke mornarice za kvarnersko i jadransko ratište, uključujući podatke o desantnim operacijama iz zadarskog bazena. Dnevnik pomorskog komandanta sjevernog Jadrana (Istre) sadrži jedini neposredni zapis o nestanku broda s vremenom i geografskim okvirom. Dokumentacija Lučke kapetanije u Rijeci, pristupačna putem Državnog arhiva u Rijeci, sadrži prijavu o nezgodi iz listopada 1945. s popisom posade. Državni arhiv u Splitu čuva popis brodova za koje poslijeratna Jugoslavija traži restituciju od Italije, s datumom 19. veljače 1947. Arhiv Vojno historijskog instituta u Beogradu (kutija 2024, broj registra 5-1/31 i 3-23/5) sadrži depešu Branka Mamule o okolnostima nestanka broda.
Uz ove dokumente, od izuzetne su važnosti matica umrlih u kojima su počevši od 1951. godine upisivani stradali s Zrmanje. Potpuna ekscerpcija tih matica mogla bi dati točan broj žrtava i identitet putnika koji su te kobne noći plovili prema Malinskoj.
Olupina parobroda Zrmanja / Isto ostaje jedna od rijetkih kvarnerskih ratnih olupina čija lokacija nije poznata. Podvodni fotograf i istraživač Danijel Frka, koji desetljećima dokumentira olupine u Jadranu, posebno navodi Zrmanju kao »veliku zagonetku« – brod koji se potopilo s posadom i putnicima 20. listopada 1944. i čije ostatke do danas nije uspio pronaći.²⁷
Temeljem karte koju je izradio dr. Kažimir Pribilović, moguće lokacije potonuća broda koncentrirane su oko otočnog pojasa Plavnik–Galiola–Ilovik, s obzirom na smjer plovidbe i vremenske okolnosti. Minska polja koja su Nijemci postavljali u Kvarneriću tijekom 1944. godine bila su gusta i precizno locirana da bi blokirala partizanske opskrbne pravce, ali su ujedno i nenamjerno predstavljala opasnost za vlastite brodove.
Pronalazak olupine imao bi izuzetan kulturno povijesni značaj: ne samo što bi razriješio jednu od ključnih mystery-lokacija jadranskog ratnog podmorja, već bi dao i fizičke dokaze koji bi mogli pomoći u razrješavanju jedne od triju konkurentnih teorija o uzroku nestanka. Minska eksplozija, torpediranje ili namjerno potapanje – svaki od tih uzroka ostavio bi vidljive tragove na trupu broda.
Parobrod koji je nosio dva imena – Zrmanja, Isto – nije bio ni velik ni osobito vrijedan brod. Bio je to mali radni brod od svega 100 bruto tona, dug 28 metara, koji je 30 godina prevozio ljude i teret uzduž kvarnerske i dalmatinske obale. A ipak, njegova priča sadrži sve temeljne napetosti onoga što je Jadran bio u prvoj polovici 20. stoljeća: mijene carstava i država, ratove koji su mijenjali vlasništvo nad brodovima i životima, i konačno – veliku tišinu mora koje čuva svoje tajne.
Nestanak broda u noći s 21. na 22. listopada 1944. ostavio je iza sebe trinaest članova posade, nepoznat broj putnika – medu njima i sedmomjesečno dijete – i desetljećima nedokumentiranu tragediju. Matice umrlih počele su se puniti tek 1951., a istraživanja olupine nikada nisu sustavno provedena.
Akademska zajednica duguje svim stradalima na ovom brodu jedno: sustavno istraživanje koje bi, kombiniranjem arhivskih proučavanja i podvodnih istraživanja, dalo definitivan odgovor na pitanje što se te kobne noći zbilo u kvarnerskom podmorju. Sve dok olupina ostaje nepronađena i dok smrtni listovi u crkvenim matičnim knjigama ostaju jedini materijalni trag te tragedije – priča parobroda s dva imena ostaje otvorena.
Ovo istraživanje može se shvatiti kao poziv: roniocima da nastave potragu u kvarnerskom podmorju, arhivistima da ekscerpiraju matice umrlih, i povjesničarima da nastave integrirati sudbine malih brodova u veliku sliku ratne pomorske povijesti Jadrana.
Milo Miklaušić, kap.
PROČITAJTE JOŠ:
Ivelina Gašpar
1 Prema procjenama istraživača Gradimira Radivojevića, u Jadranskom moru je kroz povijest potonulo više od petnaest tisuća brodova raznih vrsta i veličina.
2 Ljubomir Radić, »Sudbina parobroda Zrmanja«, Krčki zbornik 69 (2013), 137–150. UDK 621.12(497.5)»1913/1944«. Dostupno na: https://hrcak.srce.hr/file/411993
3 Smotra dalmatinska, br. 43, 31. 5. 1913.; usp. Pomorski godišnjak 1926, 98.
4 Tehničke karakteristike prema Pomorski godišnjak 1926, 98.
5 Bijela flota hrvatskog Jadrana 1997, 107.
6 Smotra dalmatinska, br. 43, 31. 5. 1913.
7 Novo doba, br. 130, 4. 6. 1924.
8 Jadranska straža, 1925.
9 Kažimir Pribilović, 1976, 457.
10 Bijela flota hrvatskog Jadrana 1997, 173.
11 Ratni dnevnik admirala Jadrana, od 1. do 31. 10. 1943.
12 Ratni dnevnik pomorskog komandanta Dalmacije, od 1. do 31. 12. 1943.
13 Historijski arhiv u Rijeci, dopis od 18. srpnja 1990. Pjerini Fiorentin iz Krka.
14 Branko Ožegović, »Tajne svjetionika Galiola«, 1954, 217.
15 Dnevnik pomorskog komandanta sjevernog Jadrana (Istre), od 1. 9. do 31. 12. 1944.
16 Branko Ožegović, op. cit., 217.
17 Radić, op. cit., 143; svjedočanstva mještana Krka.
18 Miho Domijan, 1952, 279.
19 Kažimir Pribilović, 1991, 364; Branko Ožegović, op. cit., 217.
20 Arhiv Vojnoistorijskog instituta Beograd, kutija 2024, br. registra 5-1/31 i 3-23/5.
21 Kostrena u NOB-u 1976, 46, 120.
22 Gradimir Radivojević, 2007, 268.
23 Action of 1 November 1944, poznat kao »Ambush off Pag Island«; usp. Military History sources.
24 Branko Ožegović, op. cit., 216–217.
25 Radojica Fran Barbalić, Prilog prošlosti pomorstva Kostrene, 1957, 73.
26 Državni arhiv Split, Direkcija pomorske plovidbe, Uprava pomorstva Split, kutija 62.
27 24ur.com, »Razbitine ladij, letal in drugi zakladi, skriti na dnu Jadranskega morja«, 15. 3. 2026.
Primarni arhivski izvori
Ratni dnevnik admirala Jadrana (Marinegruppenkommando Süd), 1943.–1944.
Dnevnik pomorskog komandanta sjevernog Jadrana (Istre), 1. 9. – 31. 12. 1944.
Ratni dnevnik pomorskog komandanta Dalmacije, prosinac 1943.
Državni arhiv u Rijeci (Historijski arhiv Rijeka): Jadranska plovidba d.d. – Stanje društvenog brodovlja u travnju 1944.
Državni arhiv u Splitu: Direkcija pomorske plovidbe, Uprava pomorstva Split, kutija 62. (Popis brodova za restituciju, 19. 2. 1947.)
Arhiv Vojno historijskog instituta Beograd: kutija 2024, br. registra 5-1/31 i 3-23/5. (Depeše Branka Mamule, studeni 1944.)
Pomorska knjižica Jure Žunića (u posjedu Ljubomira Radića).
Novinska i periodička vrela
Smotra dalmatinska, br. 43, 31. 5. 1913. (Pokusna plovidba Velebita D.)
Novo doba, br. 130, 4. 6. 1924. (Kupalište Jadrija i prijevoz Zrmanjom)
Jadranska straža, Split, 1925. (Remont Zrmanje u brodogradilištu Jug)
Pomorski godišnjak Kraljevine SHS/Jugoslavije, 1926.–1941.
Pomorski godišnjak 1952.
Monografije i znanstveni članci
Bakašun, Vjekoslav. Patnje i smrt su našli tamo gdje su življenje tražili. Kostrena: Katedra Čakavskog sabora, 2009.
Barbalić, Radojica Fran. Prilog prošlosti pomorstva Kostrene. Rijeka: Narodna čitaonica Kostrena, 1957.
Bijela flota hrvatskog Jadrana. Zagreb/Rijeka, 1997.
Blažević, Milivoj. »Prilog za povijest lučko-trgovačkog i željezničkog prometa Šibenika od 1921. do 1941. godine.« Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 49 (2007).
Domijan, Miho. [Podaci o brodovima trgovačke mornarice u Drugom svjetskom ratu], 1952.
Kostrena u NOB-u. Kostrena, 1976.
Ožegović, Branko. »Tajne svjetionika Galiola.« 1954.
Pribilović, Kažimir. [Istraživanja o jadranskim brodovima]. 1976., 1991.
Radić, Ljubomir. »Sudbina parobroda Zrmanja.« Krčki zbornik, 69 (2013): 137–150.
Radivojević, Gradimir. [Knjiga o jadranskim brodovima]. 2007.
Šišević, Ivo. [Rad o jadranskoj plovidbi]. 1961.
Mrežni izvori
Hrčak – Portal hrvatskih znanstvenih i stručnih časopisa: https://hrcak.srce.hr/file/411993
24ur.com: »Razbitine ladij, letal in drugi zakladi, skriti na dnu Jadranskega morja« (pristupljeno 15. 3. 2026.)
Novi list: »U Jadranskom moru je potonulo više od petnaest tisuća raznih plovila« (7. 3. 2022.)
Military Wiki (Fandom): »Action of 1 November 1944«.
Dok napetosti između SAD-a i Irana dosežu kritičnu točku, duhovi prošlosti ponovno opsjedaju Pentagon. Iransko upozorenje Washingtonu da "pročita
Međunarodni istraživački tim boravi na otoku Šolti radi otkrivanja drevne povijesti otoka. U žiži zanimanja je rimska poljoprivreda s naglaskom
„More je u svemu – u radu, u znoju, u snovima i u pjesmi našega naroda.“ Mijo Mirković, poznat pod književnim
ZADAR - Na Sveučilištu u Zadru danas je predstavljen znanstveno-istraživački projekt Sveučilišta u Zadru pod naslovom „Sjeti me se: valorizacija
Jadranski web portal
© 2026 Morski HR. Powered by Ghost & Staticweb.dev
