ZNAČAJNI HRVATI U SVIJETU POMORSTVA Kapetan Božo Lovričević - Korčulanski pomorac, autor i pedagog

Božo Lovričević, rođen 1908. godine u Korčuli, bio je jedan od istaknutih hrvatskih pomoraca i stručnjaka pomorske struke svoje generacije. Nakon završene nautičke škole 1926. godine, ukrcao se na brod, a 1930. položio je ispit kapetana duge plovidbe. Tijekom Drugog svjetskog rata plovio je na brodovima Neti, Ivan i Franka, sudjelujući u zahtjevnim i opasnim plovidbama.

Po povratku u domovinu 1946. godine preuzeo je dužnost direktora poduzeća za spašavanje i tegljenje brodova Brodospas, a kasnije obavljao dužnost nautičkog inspektora kod Generalne direkcije trgovačke mornarice. Od 1950. do 1954. bio je direktor Pomorskog tehnikuma u Rijeci, a tijekom tog razdoblja i honorarni nastavnik na Višoj pomorskoj školi, koja je prethodila današnjem Pomorskom fakultetu.

Lovričević je bio i suradnik Brodarskog instituta te član prestižnog engleskog udruženja Institution of Naval Architects. Kao autor napisao je nekoliko stručnih priručnika koji su imali značajan utjecaj na pomorsku praksu i obrazovanje mladih časnika:

Pravila za izbjegavanje sudara na moru s komentarom (1953.) – komentar međunarodnih navigacijskih pravila (COLREGs) za časnike i pomorce.

Krcanje brodova (1961.) – priručnik za krcanje, slaganje i čuvanje tereta, praktični vodič o rukovanju teretom, strategijama krcanja i održavanju stabilnosti broda.

Na kraju svoje karijere bio je zapovjednik brodova Čelik i Vassiliki, a potom stručnjak tehničke struke u Tunisu. Bio je predan pedagog i autoritet u pomorskoj struci, čiji su priručnici i danas vrijedan zapis hrvatske pomorske baštine.

Oženjen je Elizabetom, imao je kćerku Vivien i sina Ivu. Umro je u 58. godini i pokopan je u rodnoj Korčuli. Božo Lovričević ostaje upamćen kao kapetan, pedagog i autor koji je svojim djelom oblikovao generacije hrvatskih pomoraca i zadužio pomorsku struku u cijeloj zemlji.

In Memoriam

Iz Pomorski zbornik 43 (2005), 359–362, autor: Ante Marković, dipl. ing.:

Ovaj tekst posvećujem kapetanu Boži Lovričeviću i korčulanskim kapetanima koje sam osobno poznavao – kao spomen na njihov doprinos ugledu hrvatskih pomoraca u svijetu. Kapetan Božo Lovričević rođen je u Korčuli 2. studenog 1908. godine, gdje je proveo mladenačke dane. Kao i njegova braća, otac Ivo uputio ga je na školovanje nautike u Dubrovniku.

Kao kadet, 1926. godine ukrcao se na jedan od brodova tadašnje mornarice, a 1928. položio je ispit poručnika trgovačke mornarice. Godine 1930. položio je ispit kapetana duge plovidbe. Kao kućni prijatelj obitelji Lovričević imao sam prilike slušati njegove dojmljive priče o brodovima i plovidbama po svjetskim morima.

Jednom je pričao o svom doživljaju kada je kao treći časnik plovio uz obale Južne Amerike. Bila je zvjezdana noć, a barba se potužio da ne može odrediti poziciju broda. Mladi časnik Božo odmah je ponudio svoju pomoć i riješio problem na veliko zadovoljstvo obojice.

U Drugom svjetskom ratu kapetan Božo plovio je na brodovima Neti, Ivan i Franka. Pretpostavlja se da je kasnije došlo do izmjene imena Franka u Kordun. Parobrod Franka plovio je u atlantskim konvojima, ali je primao i neusporedivo opasnije samostalne zadatke. Tako je 1942. godine prevozio kontingent naoružanja iz SAD-a u Indiju. Blizu Rta Dobre Nade po danu oglasila se sirena za uzbunu – primijećena je podmornica, vjerojatno japanska. Izronila je, računajući da će potopiti stari jugoslavenski brod, ali se iznenada našla zasuta kišom granata. Franka je na krmi imala top kalibra 90 mm, iz kojeg je ispaljeno više od 30 granata. Istodobno je s broda pozvana najbliža saveznička vojna komanda da uputi avione, pa je podmornica naglo nestala u dubinu, a avioni su je nastavili goniti.

U ljeto 1943. godine kapetan Lovričević dobiva zadatak da s teretom rudače plovi iz Laurenco Marquesa (sada Maputo) prema Montevideu, kako bi bio svojevrstan mamac za njemačke podmornice, jer je trebao proći tek petnaestak milja od oceanskog otočja Tristan da Cunha, koje je često služilo kao sklonište i baza njemačkih gusarskih jedinica. Jedna britanska podmornica tajno je pratila Franku i obavještavala svoju komandu o svim događajima na ruti. Zadatak je izvršen uspješno.

Franka je također plovila u konvoju od 250 savezničkih brodova, koji su 9. rujna 1943. godine uplovili u alžirske vode noseći pomoć britanskim i američkim trupama. Odmah nakon toga brod je vraćen u Atlantik, gdje je plovio do završetka rata.

Šjor Božo je često opisivao što znači ploviti sa starim brodom protiv velikih valova. Pramac broda se steže poput plućnog krila, pa je u kasnijim teorijskim radovima predložio pojam dahtanje. Pričao je o konvojima kada su ih napadale njemačke podmornice. Upravitelj stroja na brodu bio je njegov prijatelj Jakov Karabaić iz Punta na otoku Krku. Kada su se na brodu začule eksplozije, ložači su strahujući da će brod biti pogođen nastojali napustiti radno mjesto. Da bi se spriječilo padanje tlaka pare, upravitelj je primjenjivao metodu prisile, što je omogućilo da brod ne zaostane za konvojem, što bi značilo katastrofu.

Koliki je bio strah od potapanja broda, vidi se po tome što je upravitelj Karabaić redovito držao macu od 10 kg za eventualno otvaranje vrata kabine. Jakov Karabaić nakon rata postao je prvi predsjednik pomorskih strojara Jugoslavije.

Nakon rata brod je bio vezan u londonskoj luci i nastao je spor između brodovlasnika i engleskih vlasti s jedne strane, te naših narodnih vlasti s druge strane, u vezi s vlasništvom nad parobrodom Kordun. Kapetan Lovričević odlučno je stao na stranu naših vlasti, čime je podigao moral posade. Nakon dugotrajnih diplomatskih rasprava brod je oslobođen, a kapetan je ukrcao suprugu Elizabetu i kćer Vivien te se u kolovozu 1946. vratio u domovinu.

U Dubrovniku su ga dočekale nove nevolje: UDBA je zapečatila gambužu, čime su nestale strane cigarete, piće i kava. Iste godine preuzeo je dužnost direktora Brodospasa, a zatim obavljao dužnost nautičkog inspektora kod Generalne direkcije trgovačke mornarice.

Godine 1950. postavljen je za direktora Pomorskog tehnikuma u Rijeci, gdje je ostao četiri godine. Iste godine rodio mu se sin Ivo. Za vrijeme svog rada u spomenutoj pedagoškoj ustanovi postao je suradnikom Brodarskog instituta u Zagrebu i članom engleskog udruženja Institution of Naval Architects. Napisao je nekoliko knjiga iz pomorske prakse koje su tada imale velik značaj za kadrove u pomorstvu, dokazujući da je bio jedan od rijetkih naučnih djelatnika pomorske struke svoga vremena.

Kapetan Lovričević je zahvaljujući hrabrosti, vještini, urođenom osjećaju za realnost te sposobnosti snalaženja u izvanrednim okolnostima opstao u visoko zahtjevnim situacijama i uspješno brodio svojim brodom. Kao osoba pokazao je visoke moralne vrijednosti – poštenje, pravednost i humanost – zbog čega je bio izuzetno cijenjen i štovan u svom okruženju.

Kapetan Božo Lovričević bio je poliglot: odlično je govorio engleski i talijanski jezik, a služio se španjolskim, francuskim, njemačkim i ruskim jezikom.

Pri kraju svoje karijere bio je zapovjednik na brodu Čelik i parobrodu Vassiliki, a potom stručnjak tehničke struke u Tunisu. Poznati kapetan i književnik Bruno Profaca napisao je u knjizi Večera sa kapetanom:

“Kao mladi nadobudni časnik na raznim klimavim teretnjacima, bio sam u prilici štošta naučiti od vrsnih starih zapovjednika, veterana u savezničkim konvojima II sv. rata. Kapetani Miljenko Vlajki, Božo Lovričević, Prospar Tudor, Rudi Milat i još neki prekaljeni morski vuk nadahnuli su me ne samo smislom za realnost, već i vedrim pogledom na gotovo nepredvidive nedaće mora. Bogato pomoračko iskustvo pojedinaca neka je vrsta katarze kojom se ranjiva mornarska duša opire rušilačkoj snazi prirode.”

Kapetan Božo Lovričević umro je relativno mlad, u 58. godini života, a pokopan je na mjesnom groblju grada Korčule.

Milo Miklaušić, kap.

Literatura: Zvonko Letica: Sjećanje jedne generacije, Grad Korčula od 1900.- 1946. godine; Korčula,1990. Gradimir Radivojević: Hrvati na oceanima smrti, Rijeka, 1994. Radovan Kovačević: Buktinje oceana, Beograd, 1982. Bruno Profaca: Večera s kapetanom, Zagreb, 2000

PROČITAJTE JOŠ:

ZNAČAJNI HRVATI U SVIJETU POMORSTVA Vjekoslav Škarica — Čovjek koji je oblikovao pomorsko pravo i uveo pojam “brodar”

Kad se govori o pravnoj povijesti pomorstva u Hrvatskoj, ime Vjekoslav Škarica ostaje često nepoznato široj javnosti, ali duboko utisnuto u pravnu terminologiju i pomorsku pravnu kulturu. Tko je bio Vjekoslav Škarica? Vjekoslav Škarica (rođen 24. prosinca 1863. u Kaštel Starom, umro 13. siječnja 1945. u Splitu) bio je hrvatski

Morski HRJurica Gašpar

ZNAČAJNI HRVATI U SVIJETU POMORSTVA Nikola Primorac i njegova „Grad Ragusa“ - Hrvatski zapovjednik koji je osvojio Atlantik

Godina je bila 1870., a mali dubrovački zapovjednik Nikola Primorac (rođen u Dubrovniku 27. srpnja 1840.) stajao je na pramcu jedrilice koja je nosila ime njegovog rodnog grada – Grad Ragusa. Premda malen i skroman, brod je bio izgrađen snažno, s dvostrukim podom, balastom od 1524 kg željeza, kondenzatorom za destilaciju

Morski HRJurica Gašpar

ZNAČAJNI HRVATI U SVIJETU POMORSTVA Jozo Škarica – inženjer koji je oblikovao pomorsku baštinu

Josip (Jozo) Škarica iz Rijeke bio je inženjer brodogradnje i jedan od najznačajnijih projektanata školskih brodova u regiji u prvoj polovici 20. stoljeća. Njegovo ime najpoznatije je povezano s projektom školskog broda „Jadran“, ali njegova uloga u razvoju pomorske tehnologije i brodogradnje nadilazi samo jedan brod – Škarica je simbol stručnosti,

Morski HRJurica Gašpar