More se nerijetko, bolje rečeno uglavnom, opisuje kao surov prostor, rezerviran za muškarce. No na obali, na brodovima i na tržnicama diljem Jadrana, žene su desetljećima dio ribarskog života. Tiho, uporno i bez velike pompe. One love ribu, krpaju mreže, prodaju ulov, dočekuju goste, vode obiteljske obrte i čuvaju znanje koje se ne uči iz knjiga.
Upravo su takve žene, između ostalog, bile u fokusu međunarodnog Foruma malog ribarstva (SSF) održanog ovog vikenda u Ateni, gdje su ribarice iz Istre, zajedno sa svojim muškim kolegama s otoka Visa, sudjelovale u razmjeni iskustava i priča s cijelog Mediterana. Odlazak hrvatske delegacije na forum organizirao je WWF, koji već godinama podržava uključivanje žena i mladih u ribarstvo te im daje prostor da govore vlastitim glasom.
Ovo je priča o tim glasovima.
Ivana Blaženić dolazi iz obitelji u kojoj se ribarstvom bave već generacijama. Obiteljski obrt za morski ribolov i trgovinu Mramorka nije za nju samo posao, nego način života. I ovog generacijama doista shvatite doslovno jer upravo je njen pradjed ribar bio inspiracija Eugenu Kumčiću. Bio je ribar na malom gucu kojeg Eugen Kumičić opisuje u romanu "Začuđeni svatovi" o neuzvraćenoj ljubavi siromašnog mladića prema lijepoj kćeri ribara.
Jednog dana je na moru, drugog iza pulta na pulskoj tržnici, na obiteljskom štandu, gdje kupcima objašnjava što znači svježa riba, zašto je važna sezonalnost i kako prepoznati lokalni ulov. „Ljudi žele znati priču iza ribe. A mi tu priču živimo“, kaže Ivana.


Iako ima visoko obrazovanje, svjesno je odlučila ostati u obiteljskom ribarstvu. Često ide u ribolov, sudjeluje u svim segmentima posla i ne vidi jasnu granicu između „muških“ i „ženskih“ poslova. „More ne pita tko si, nego znaš li raditi“, kratko objašnjava.
Uz ribarstvo, Ivana je aktivna i kao interpretatorica u Ekomuzeju ‘Kuća od mora’ u Mošćeničkoj Dragi, gdje kroz radionice, izložbe i razgovore s posjetiteljima prenosi znanja o pomorskoj i ribarskoj baštini. „Ako to znanje ne prenosimo dalje, ono nestaje zajedno s ljudima“, ističe.

Jedna od najupečatljivijih priča s foruma bila je ona Ariane Percan, profesionalne ribarice iz Istre. „Ja sam odrasla na brodu uz oca. Ribarstvo je krenulo kao hobi, a danas mi je profesija“, rekla je pred sudionicima foruma, bez potrebe da išta uljepšava.
Cijelo djetinjstvo, osnovnu i srednju školu, provela je uz more. Nakon punoljetnosti položila je ribarski ispit i odlučila ostaje u ovom biznisu. Danas ribarstvo kombinira s ribolovnim turizmom, kao obiteljski posao u kojem sudjeluju svi. „Ovo nije posao koji biraš zbog lakše zarade. Ovo je posao koji biraš jer bez mora ne možeš“, kaže.
Ariana otvoreno govori o stvarnosti ribarskog života: nepredvidivim sezonama, promjenama mora, gužvama na obali i svakodnevnoj borbi da se od rada može živjeti. Ali unatoč svemu, ne razmišlja o odustajanju. „More te nauči strpljenju. I poniznosti“, kaže.


Na forumu u Ateni bilo je jasno da ribarice ne traže poseban tretman. Njihova poruka bila je jednostavna: žene u ribarstvu ne trebaju biti iznimka, nego pravilo.
Bilo da su na brodu, na tržnici, u preradi, turizmu ili edukaciji, one su već danas ključne za opstanak malog ribarstva. WWF je upravo zato podržao njihov dolazak na forum, kako bi se te priče čule, prepoznale i umrežile s drugima iz Mediterana.
„Nismo mi ‘žene u ribarstvu’ mi smo ribari“, moglo se čuti u razgovorima između sudionica.
Priče Ivane, Ariane i drugih ribarica s Jadrana ne govore samo o poslu, nego o identitetu. O odrastanju uz more, o radu koji se ne gasi kad se ugasi motor broda, o znanju koje se prenosi pogledom i rukama. I dok se o ribarstvu često govori kroz brojke i propise, ove žene podsjećaju da je more prije svega život. A taj život, sve je jasnije, drže i žene koje danas više ne stoje u pozadini, nego ravnopravno drže kormilo.
Nera Valentić
PROČITAJTE JOŠ:

© 2026 Morski HR. Powered by Ghost & Staticweb.dev