ZEMLJA GURMANIJA Istanbul: Justinijan i Antun Vrančić ovdje su jeli!

Naš suradnik Željko Krnćević bio je u turskom Istanbulu i svratio na tamošnju peškariju. Zanimljivo je da prodavači vade škrge ribama i izlažu ih na samoj ribi, tako da kupac odmah vidi koliko je dotična riba svježa. Ribu prodaju zajedno s povrćem s kojim se riba ljubi, a cijene? Nešto su drukčije i pomalo neobične za naše navike...

Istanbul je stvarno prekrasan. Nismo ga uspili puno vidit jerbo je bila kiša, ali, ljubav na prvi pogled je pala, tako da Turska čeka malog Želu.

Evo ovdje donosim mali dio jedne peškarijice u kvartu Galata, na Zlatno rogu, kraj Mosta Galata iliti Galata Köprüsü. O svemu što se u povijesti dogodilo ovdje teško je reći u nekoliko stranica, pa i neću. Samo to kako izgleda da je negdi na ovom mjestu car Justinijan podigao most, dakle, u 6. stoljeću.

O važnosti ovog dijela svijeta ne treba ni govorit. Koliko bogatstva, koliko povijesti, koliko ljudi, koliko svega... A uz Most peškarijica. Lipa, pokrivena, uredna i čista. Miris mora, friške ribe, pogađanje, dogovori. Slično ka i kod nas, samo drugi jezik, poneka faca čak i slična, vlažno i, za mene mirisno. Pred peškarijom lokalne pruge i brodovi plove, malo dalje eto i kruzera, ekipa s mosta lovi na štap i to neke male ribice, miris nafte iz auspuha – meni drag – podsjeća na lipe morske zgode; galebi se karaju i čekaju svoj dio s peškarije.

Izbor ribe je ipak drugačiji nego u obližnjim finom restoranima di su zubaci, jastozi, lipi veliki kokoti... A na peškariji izbor tako tako. Onaj u Veneciji koji sam negdi ovdje stavio puno bolji. Možda radi lošeg vremena, ili kakvog lovostaja, ili zbog mnogog stanovništva, ili pače što ona finija ide u brojne restorane. Na ovoj „peškarijici“ smo u brzinskom obilasku „utepili“ rumbe, zubace, inćune, strune (šarune), trilje iliti barbune, lokarde ili skuše, pa palamide, rakove, kozice, kokote sridnje, orade, lignjune i kamenice. Čini mi se da su i rječni rakovi, nisam siguran. Koliko znam oni moraju živi u lonac. Kod nas ih je zabranjeno lovit. Tamo je i čovik koji odma ribu i čisti. To je sad svugdi već normalno.

Zanimljivo je ovdje, valjda je tako i na drugim peškarijama, da se prodaje odmah i povrće i salate koje riba „ljubi“. Doduše, ovdje u blizini nema pazara iliti tržnice, pa možda za to. I tako razmišljajući kako je i Antun Vrančić dok je pregovarao sa Sulejmanom Veličanstvenim jeo i uživao u precima ove ribe koju danas gledam u Galatu u Carigradu, promislim malo o izboru i cijenama. Dalo bi se izvući lipih bokuna za ukusan obrok. Ali, čudi cijena recimo lignjuna i struna koji su čak skuplji od ostalih. Tako recimo ove dvi vrste koštaju ka i veće kozice 100 turskih lira, a to je nekih 40 kuna. Palamida je 70 , cca 28 kuna. 100 lira je i orada. Čudno. Ili ja krivo gledam, ili je neki propagandni štos ili je stvarno tako. Vidit ću kad odem drugi put.

E, moram još napisati i za lignjune jer teško da ću ih u Gurmaniji spremat. Iako, nikad ne reci nikad. Oni su rođaci lignje, ali nekvalitetniji. Meni su divljeg okusa koji treba „ubit“. To se postiže spremanjem „na gulaš“ ili u špakeru. Može ih se podlit s vinom, ali i „razblažit divljinu“ u rižotu. Ja ih spremim s nekim dodacima. Puno ljudi ih voli, ali meni nisu nikad sjeli. Trebali bi biti jeftinij od lignje, ali evo vidimo da su u Istanbulu na cijeni, kao i struni, za koje je moj bivši i pokojni direktor govorio da su melem za penzionere. Pa kaže „di'š bolje – kil struna deset kuna“

Uglavnom,, najprije pogledajte peraju, lignji se proteže po 2/3 tijela,a lignjunu je trokutasta,kraća i pri dnu tijela. Uz to, lignjun ima veću glavu i snažnije krakove. Eto, za oči je bilo lipo vidit ovu malu peškarijicu u Galatu, u Carigradu, kojem ću se garant vratit.

Željko Krnčević