Trstenik je mali otok u Kvarnerskom zaljevu, prepoznatljiv po velikoj zgradi svjetionika iz doba Austrougarske, a na njemu se nalaze i velike plitke uvale. Popularno je odredište nautičara sa Cresa, Lošinja, Raba i Paga, no posebno je zapeo za srce Marku Sandaliću, novim koncesionarom ovog otočića. Poduzetnik, menadžer i inspektor pomorske sigurnosti u misiji života za Morski HR priča o ljubavi prema moru, struci, prirodi i pomorskoj baštini.
Kako je uopće krenula vaša priča s otočićem Trstenik?
- Priča s Trstenikom krenula je iz fascinacije ovim malim, ali posebno pozicioniranim otočićem u Kvarneru. Kao dijete često sam sa pokojnim ocem ribario u blizini Trstenika ili brao šparoge po škrapama. Uvijek me je zavodio i privlačio svojom ljepotom. Trstenik se nalazi istočno od otoka Cresa, na otvorenom moru, i dugo je bio važan orijentir za pomorce. Ako me pitate za motiv — to je mjesto koje nosi priče, sjećanja lijepa i tužna i potencijal za nešto dobro i održivo. Rabljani općenito osjećaju povezanost sa Trstenikom a naročito i poradi tragedije iz 1962. godine, prepričava nam Marko Sandalić o ovom prekrasnom otočiću.
Nekim čudom Trstenik je teritorijalno pripao Malom Lošinju, a katastarski još uvijek pripada Rabu tako da je zemljište na Trsteniku katastarska općina Rab – Mundanije. Sve je to potaknulo nas članove Udruge pomorskih kapetana otoka Raba da pokrenemo projekt rekonstrukcije jugozapadnog portića na Trsteniku. Otok Trstenik, u srcu našeg Kvarnerića, predstavlja svima nama osim uloge obalnog svjetionika i kulturno i tradicionalno blago.
Akvatorij, na moru i pod morem od davnina je punio stolove, hranio naše mornare i ribare i njihove obitelji (i lošinjana i rabljana), bio utočište za vrijeme vremenskih neprilika (od majke Bure i oca Juga), puno njih je i Krunicu molilo kada bi ih, kako bi rekli po domaću; „latila me Bura na Trsteniku“. Tužnim prisjećanjem davne 1962 godine, 27. Travnja kada je kod jugo-istočnog rt-a olujno more sa sobom odnijelo 21 život, barkarijola te učenike ekonomske i pomorske škole u Malom Lošinju vraćajući se svojim kućama na otok Rab. Tu jadnu mladost. I Lošinjani i rabljani u svojim barkama težili su, do danas i težit će tom dijelu akvatorija, a na jugozapadu imali su ‘Portić’. Mjesto gdje bi se mogli skriti za vrijeme olujnog mora, mjesto zavjetrine, bonaca za dušu i umorno tijelo.
- Ovaj portić, koji je bonaca od uvale za vrijeme olujnog mora i vjetra, danas ima drugačiju sliku i ulogu. Dugi niz godina uz vremenske neprilike i nedovoljno održavanje dovelo je uvalu u vrlo derutno stanje, da se više ne može za sigurnošću uplovit i zatražit mjesto zavjetrine. Erozijom tla, podlokavanjem rive, razbacano je kamenje po uvali čime je smanjena i dubina mora, čime je nastavno direktno ugrožena sigurnost plovidbe, zaštita mora i ljudski životi.
Sredstvima Udruge kapetana izrađena je kompletna projektna dokumentacija, dogovoreno je sa vlasnikom otočića – Krčkom biskupijom da se za taj dio sprovede ucrtana granica pomorskog dobra, izrađen je i plaćen geodetski elaborat sredstvima Udruge pomorskih kapetana otoka Raba, dobivena suglasnost županije i lučke kapetanije potrebna za prijavu na natječaj - pojašnjava Sandalić i nastavlja:
- Planirali smo dobiti sredstva od ministarstva mora, iz programa sanacija pomorskog dobra van lučkog područja koji svake godine izlazi. Pošto je Trstenik katastarski rapski, a prostorno planski pod Malim Lošinjem kontaktirali smo Grad Mali Lošinj i doslovno im isporučili gotovu projektnu dokumentaciju za aplicirati na natječaj resorog ministarstva. Međutim tri godine zaredom nismo dobili nikakav odgovor.
Našem nedobivanju sredstava kumovala je sigurno i politika. Smatram da je to pogrešno i da opći interes treba prevazići politička prepucavanja. Kao član predsjedništva Udruge pomorskih kapetana Republike Hrvatske, ali i kao iskusni inspektor pomorske sigurnosti s višedesetljetnim iskustvom, otvoreno kritiziram manjak komunikacije i odgovornosti. Trstenik se nije shvaćao ozbiljno, a pomorska sigurnost nije mjesto za improvizaciju.
Ovim putem ponizno pozivam Grad Mali Lošinj na suradnju, jer ovdje se ne radi o politici ni egu, nego o ljudskim životima i pomorskoj baštini.
- Kada sam vidio da projekt ne ide naprijed, da ne postoji vilja i želja, proradio je u meni taj nekakav inat i dišpet, naravno povezan sa velikom ljubavlju prema tome komadu hridi. Moj prijatelj, bivši koncesionar Trstenika me je nagovarao da ga pokušam uzeti u zakup, pa rekoh idemo pokušati dobiti otok i pokazati svima da se može ne samo obnoviti portić nego i puno više od toga. Razgovori i pregovori doveli su do toga da moja tvrtka Kompetencija d.o.o. sada u zakupu od Krčke biskupije ima otočić Trstenik. Taj zakup naravno ne obuhvaća pomorsko dobro i lanternu te kuću. Ubrzo nakon toga otvorili smo i OPG Trstenik - pojašnjava.
Što je na Trsteniku najvažnije s povijesnog ili pomorskog aspekta?
- Ono što je bitno za spomenuti je da se o Trsteniku jako malo zna. Svaki boravak na otoku novo je i nezaboravno iskustvo, otkriće i rekao bih avantura za nas koji dolje boravimo, radimo i obrađujemo zemlju.
Naravno najistaknutiji objekt je svjetionik na otočiću Trstenik, izgrađen davne 1873. godine za vrijeme Austro-Ugarske kao sigurnosna točka u ovom dijelu Jadrana. Taj svjetionik i danas radi — automatiziran je i ne zahtijeva stalnu posadu — i njegov se signal vidi i do 11 nautičkih milja.
To znači da je Trstenik dio pomorske povijesti, ali i simbol komunikacije ljudi i mora. Međutim problem je što svjetioničareva kuća koja je naslonjena na toranj svjetionika propada a ja bih zaista želio da se taj pa nazovimo ga čak i spomenik pomorstva zaštiti.
Problem je tu opet administrativne naravi, čeka se izglasavanje Zakona o Plovputu kako bi se kuća mogla dati u koncesiju. I dok taj zakon ne stupi na snagu, kuća je osuđena na propadanje. Zaista sa iščekivanjem čekamo to i Kompetencija d.o.o. svakako će se prijaviti na natječaj za zakup kuće. Međutim naš koncept otočića Trstenik nije klasičan najam smještaja u lanterni za goste kao što se to radilo po drugim otocima. Nemamo niti megalomanske ambicije o gradnji kampa ili tako nečega što bi devatiralo otok. Mi zaista otoku želimo vratiti sve ono što je otok nekada bio. I to je vrijednost koju želim zaštititi i iskoristiti na pravi način. Na otoku ima puno punktova – mini oaza koje posjetitelj kroz jednu tematsku turu može vidjeti. Trstenik je puno više od Lanterne i kuće - pojašnjava nam.
Spomenuli ste tragediju iz 1962, ima li još koja zanimljiva priča sa Trstenika?
- Svi znamo da se svake godine obilježava obljetnica velike pomorske tragedije koja se dogodila 27. travnja 1962., kada su snažno nevrijeme i olujno more kod Trstenika odnijeli živote mladih rabljana, učenika koji su se vraćali s Lošinja prema Rabu na prvomajske praznike. Nisu to bili ljudi, to su bila djeca od 18 godina koji su zajedno sa svojim barkarijolom skončali tamo. Na južnoj punti podignut je spomenik i to je zasigurno jedno mjesto gdje toj mladosti trebamo odati počast i pijetet.
Spomenik nastradaloj mladosti na otočiću Trstenik / Foto: Jurica Gašpa
To je dio lokalne pomorske memorije i zato smatram da svjetionik i otočić nisu tek fizički prostor — oni su i mjesto sjećanja.
Međutim ima još priča o kojima imamo ograničena saznanja i zaista ću se potruditi da proučimo i dokumentiramo povijesne činjenice kako bi ih mogli prenijeti slijedećim generacijama. Trstenik ima jako puno neispričanih priča koje još treba ispričati, a mi ćemo se zaista potruditi da to i napravimo. Vaš portal je nedavno pisao kako su na sjeveroistočnoj obali otoka, neposredno uz more uočena tri velika mlinska kamena, jedan do drugog, koji su bili u različitim fazama obrade. Zbog izgleda obale i okolnih stijena, njih je teško primijetiti s mora, jer se optički stapaju s ostatkom obale, a na kraju i napravljeni su od istog materijala kojim je okružen njihov okoliš.
Što vas je motiviralo da se bavite Trstenikom u kontekstu OPG-a i turističkog razvoja?
- OPG Trstenik fokusiran je za sada prvenstveno na maslinarstvo. Moramo početi od nekuda a ulje koje smo napravili 2025. godine zaista je posebno. Sa ponosom želim istaknuti kako smo 2025. godine nabrali četiristotinjak kilograma maslina i proizveli pedesetak litara vrhunskog i jedinstvenog maslinovog ulja sa Trstenika kojeg smo nadahnuto nazvali Lantemika. Uvjeti branja te vjerovatno više od 50 godina netaknute zemlje bili su ekstremno teški ali zahvaljujući mome timu, prvenstveno Vlatku a ne smijem ne spomenuti Ivana, Alena i Marina sve smo to na ruke prenijeli do Raba i dobili jedan dragulj u obliku naše Lantemike. Dat ćemo ulje na natjecanje i svakako dalje razvijati maslinarstvo. To je prvi korak. Čeka nas zaista puno posla oko naših maslina i nadam se da ćemo berbu 2026. odraditi još jače nego ovu našu 2025. Naš prirodni maslinik je naše blago ali je poprilično devastiran. Masline su pune drače- kupine a suhozidi poprilično porušeni.
Ističem kako općenito poradi zaštite prirodnog okoliša ali i poradi logističkih ograničenja koristimo jedino ručne alate i tako ćemo i nastaviti cijeli razvoj ovog našeg bisera naravno ukoliko nam administracija i naši koncesionari to omoguće.
Nadalje u fazi smo vrlo opreznog razmatranja koje poljoprivredne kulture trebamo eksploatirati. Samoniklo smilje prevladava otokom, dok je kupina pokrila veći dio suhozida. Šparoge su nažalost iz nekoga razloga nestale sa otoka. Trstenik je bio poznat kao otok šparoga, međutim u zadnjih par godina ih je jako malo, skoro ništa - prepričava nam s velikim oduševljenjem Sandalić.
- Trstenik definitvno nije za masovni turizam, nije za devastaciju prostora gradnjom a niti je poštena njegova devastacija koja se dešava zadnjih 40 godina. Kao dio Nature 2000 predviđen je svima onima koji poštuju prirodu, kulturu i povijest.
Nažalost to nije prepoznato do dan danas, tako da su otok i pomorsko dobro poprilično devastirani i uništeni i trebati će dosta vremena i sredstava da se isti vratie u svoje izvorno stanje i da se sačuva sve ono što sačuvati moramo.
Naš OPG podržava rad na terenu, zdrav okoliš i hranu i programe koji se bave autohtonom florom i faunom, ali i poviješću prostora. Prije puštanja ovoga prostora u javno turistički opticaj moramo bar 2 godine raditi na otoku kako bi ga doveli u stanje koje on zaslužuje a minimum toga su jasno označeni i uređeni putevi koji su ucrtani u zemljišnim knjigama, sanirani suhozidi koliko se može, uređeni maslinik, poljoprivreda i samoniklo bilje koje funkcionira i naravno saniran objekt svjetionika - pojašnjava.
Što se tiče pravnog statusa — s kakvim ste se problemima susreli?
- Veliki problem je administracija. Nisam upućen zašto je to tako, ali Trstenik je katastarski pod Rabom, prostorno planski pod Lošinjem. Kada sam otvorio OPG išao sam u Grad Rab sa ciljem da realiziram sredstva iz poticaja za OPG. Grad Rab nudi 50% sufinanciranja na poljoprivrednu opremu. Trebaju nam kosilice, aku motorne pile, grablje i ostali alat. Reki su mi: Trstenik je prostorno planski pod Malim Lošinjem, ne možemo ti dati ništa. Nakon toga sam išao u Grad Mali Lošinj pitati poticaj u poljoprivredi pa su mi rekli da Kompetencija kao nositelj OPG-a ima sjedište na Rabu i da ne možemo dobiti nikakva sredstva. Već sam se pomalo i navikao da kada je Trstenik u pitanju da su sva vrata nažalost zatvorena. Gdjegod zagrebeš ili nešto probaš uvijek dođeš do zida. Ali neće nas to pokolebati.
Pokušao sam kontaktirati i LAG, županijske službe te državne institucije — svi su načelno podržali ideju, ali konkretnih rješenja sa njihove strane još nema - žali nam se Sandalić.
Je li već nešto konkretno učinjeno sa Vaše strane?
- Radimo koliko možemo, uzimajući u obzir vremenske uvjete. Očišćen je teren na više lokacija, separiran je otpad, pomalo radimo i puteve i prvi prioritet nam je definitvno očistiti sve masline od kupine koja ih je dosta agresivno napala. To je ogroman posao. Sve radimo postupno, s poštovanjem prema prostoru i u skladu sa mogućnostima.
Kako biste opisali buduće aktivnosti projekta?
- S iščekivanjem čekamo natječaj PLOVPUT-a za zakup kuće kod lanterne. Kuću ukoliko ju dobijemo, zatim krećemo uređivati ali naglasak će biti na kulturu i ekološku priozvodnju i poljoprivredu. Trebamo stvoriti uvjete za ostanak na otoku više dana. To je prvi prioritet. Tada se možemo posvetiti radu kako treba. Razmišljam čak i o memorijalnom centru u jednoj prostoriji, koji će podsjetiti još jednom sve posjetitelje na našu mladost koja je u ovim vodama ostavila svoje duše, ali i na opasnost od nepovoljnih vremenskih uvjeta.
Transport radnika i putnika u budućnosti do otoka i natrag definitvno predstavlja najveći izazov i rizik. To nas je i povijest naučila, tako da ovome aspektu sigurnosti prilazimo jako oprezno. Pošto mi je pomorska sigurnost struka, primjeniti ću svoja menadžerska znanja i iskustvo kako bi ovaj dio funkcionirao na najvišoj mogućoj razini. Ali opet napominjem prijevoz ljudi morem je opasna operacija koja ima određene rizike te istima treba pristupiti vrlo ozbiljno jer mi ne mislimo dole biti samo preko ljeta već i u mjesecima kada vremenski uvjeti nisu baš najbolji.
Također sanacija suhozoida je ogroman posao. Nevjerovatno koliko ih je kupina napala. Čeka nas i uređenje ucrtanih putova kao i uređenje maslinika. To je neki početak i samo ovih par stavki je već oko godina dana posla. U nekoj budućnosti želja je uspostaviti male organizirane izlete s naglaskom na duhovnost, pomorsku edukaciju, povijest i prirodu — a ne klasični masovni turizam. Razmišljamo i o radionicama vezanima uz maslinarstvo, ekologiju i pomorsku povijest.
Važno je da Trstenik ostane ono što jeste — mjesto mira, prirode, sigurne plovidbe i promišljenog korištenja — a ne ovo što je zadnjih 40 godina. Također komercijalni sadržaj bez veze s kontekstom mjesta isto nema smisla. Međutim ideje i planovi su jedno a realnost nešto sasvim drugo. Ja sam menadžer po struci i znam da se projekti ne realiziraju idejom i pisanjem nego radom, odricanjem, planiranjem i djelovanjem. Tako da nećemo pretjerivati u ambicioznim planovima već raditi. Svako daljnje ulaganje u Trstenik jednostavno nije garancija uspjeha, međutim to je poslovni rizik kojeg mi prihvaćamo i kojega nadam se razumiju naši koncesionari. Bitno je da se svaka investicija u Trstenik osim one izražene u financijama vrednuje kroz vrijeme i kroz čovjeka koji tamo radi.
Kada pričamo o vremenu, ne misli se tu samo na vrijeme koje je utrošeno u radu na Trsteniku već i na vremenske uvjete. Konkretno dok pišem ovaj članak, već preko mjesec dana poradi lošeg vremena nismo u mogućnosti otići dole, a zaista moramo do otoka. Već sam spominjao kako aspekt vremenskih uvjeta na moru i prijevoza do Trstenika i natrag moramo jako dobro analizirati jer nam je povijest pokazala kako vode oko našega raja mogu biti vrlo nemirne.
Međutim jedan dan proveden na Trsteniku uz branje maslina i obrok kraj mora uz žmulj bevande, zalazak sunca, miris smilja i zvuk mora i galebova je terapija za dušu i tijelo, te svi ovi izazovi spomenuti gore imaju smisla. Želimo otvoriti svoja vrata svima onima koji će zajedno sa nama tamo pronaći svoj mir uživati u svakom trenutku, svakoj zraki Sunca, pa čak i ozdraviti dole ako im ne dao Bog to bude potrebno - dodaje.
Koji su Vam prioriteti u realizaciji Vaših planova?
- Apsolutno zadovoljstvo je istraživati po Trsteniku, nalaziti nove stvari i kopati po povijesnim spisima tražeći više o životu na njemu. Nekidan sam gledao jedan predivan i jako tužan engleski film koji se zove Light between two oceans o lantrenisti i njegovoj ženi koji žive na jednom usamljenom otočiću u sjevernom moru. On kao lanternista svaki dan odlazi na posao u kravati, košulji i prsluku bez obzira što su njih dvoje sami na otoku. Jedan detalj uhvatio sam iz toga filma. Taj lanternista nakon što navečer upali lanternu, uz šteriku na petrolej svaki dan kada je na poslu u lanterni piše dnevnik – dnevnik lanterniste. E sada ako su živi dnevnici lanterniste sa Trstenika iz zadnjih 100 godina i ako se može doći do njih to će biti apsolutno povijesno i muzejsko blago za Trstenik. Ako bismo imali priliku otvoriti dnevnik lanterniste, onu tihu, tešku knjigu koja je godinama ležala na stolu pod svjetlom lampe, saznali bismo Trstenik kakav se ne vidi s broda, kako je bilo živjeti na njemu i saznali bismo sve što je more na njega donijelo svih tih godina. Saznali bismo i o toj našoj tragediji puno više.
U tim zapisima ne stoji samo podatak je li svjetlo radilo. Tamo su zabilježene noći bure koje su rezale more kao nož, jutra u kojima se svjetionik budio u magli, dani kada se horizont gubio, a svjetlo je bilo jedina sigurnost brodovima koji su prolazili Kvarnerom.
U dnevniku su se bilježili i mali, ljudski trenuci: dolazak broda s opskrbom, rijetki susret s drugim čovjekom, dani potpune samoće. Između redaka osjeti se život čovjeka koji je znao da njegovo prisustvo nije vidljivo, ali je presudno.
To je mjesto odgovornosti, strpljenja i tihe predanosti. Svjetionik koji ne traži pažnju, ali ju zaslužuje.
Danas, kada prolazimo brodom pokraj Trstenika ili ga gledamo s kopna, rijetko pomislimo na sve one noći kada je svjetlo gorjelo zbog jednog čovjeka i njegove bilježnice. A upravo u tim zapisima krije se prava priča Trstenika – priča o moru koje pamti i svjetlu koje nikada ne smije zakazati.
Tko zna čitati takve dnevnike, ne uči samo o svjetioniku. Uči o moru. I o sebi. A mi tu priču želimo ispričati. I to je prioritet.
Ima još jedna zanimljivost. Kako sam dugi niz godina radio u Ship Managementu, jednom prilikom još davne 2007 godine u Splitu na jednom seminaru upoznao sam kapetana Lucijana Kapitelija. Lucijan Kapiteli je dijete svjetioničara sa Trstenika. Odrasao je na Trsteniku. Mater mu je trudna bila sa ocem na školju i onda ga je išla roditi u Mali Lošinj. Pri povratku kada je tada mali Lucijan imao dva tjedna uhvatilo ih je jako more i bilo je poprilično gadno sa manjim drvenim brodom majkom i novorođenčetom tući valove. Priča meni tada kapetan Kapiteli koji je skoro već u mirovini i kaže: „Marko ja ti nisan baš od jučer na moru. Ja san počeja tući more, navegavati i valjati se kada san ima samo dva tjedna.“ Smijali smo se tome.
Međutim kapetan Kapiteli meni daje još jednu jako zanimljivu informaciju. Kaže da je na otoku bilo groblje u kome su zakopana tri njemačka vojnika za vrijeme drugog svjetskog rata. Pitao sam sve ljude na Rabu koji se bave poviješću i nitko mi nezna reći ništa o tome. On ističe kako su se oni kao djeca igrali kraj tih križeva. Nedaleko otoka je navodno za vrijeme drugog svjetskog rata potopljen neki manji njemački desantni brod i tijela su valjda isplivala na obalu pa su ih navodno svjetioničari zakopali i obilježili. Bez obzira što je to bila okupatorska vojska ako su tijela tamo bilo bi dobro grobove obilježiti i možda ih čak vratiti obiteljima. Mi smo tražili to groblje ali nismo ga za sada našli. U nedavnim istraživanjima došli smo do podatka da su svjetioničari za vrijeme drugog svjetskog rata iz mora spasili 17 njemačkih vojnika i pružili im utočište prije predaje i zarobljavnja od strane savezničke vojske - priča nam.
Što biste poručili institucijama i javnosti?
- Ovo nije samo moja priča. To je poziv na suradnju — kako za ljude koji imaju informacije ili dokumente o povijesti Trstenika (npr. svjetioničarski dnevnici ili teže dostupni zapisi), tako i za institucije koje mogu pomoći da se barijere smanje i da se projekti ovakvog tipa lakše realiziraju a također moram naglasiti kako je ovo poziv za sve one koji žele do nas jednostavno doći i sa nama na otoku boraviti i raditi. Trstenik treba imati otvoren put prema održivom razvoju, a ne ostati samo neiskorišteni devastirani prostor kao što je danas.
Kada se pogleda vaš životopis, jasno je da ne dolazite iz romantične priče o moru, nego iz vrlo tvrdog, zahtjevnog i globalnog sustava. Možete li čitateljima približiti svoju profesionalnu pozadinu?
- Moja struka nije improvizacija i nije nastala jučer. Ja sam pomorac po obrazovanju i pozivu, a u struci radim kao menadžer i inspektor već nekoliko desetljeća. Završio sam Pomorsku školu u Bakru, Pomorski fakultet u Dubrovniku, a kasnije i Lloyd’s Maritime Academy u Londonu.
Plovio sam na VLCC tankerima kao časnik palube. Relativno brzo sam od časnika plovidbene straže postao inspektor a kasnije i menadžer za pomorsku sigurnost na moru i u lukama.
Radio sam i vodio poslove sigurnosti na zaista velikim svjetskim projektima. Otoci u obliku palmu u Dubaiu, naftna polja i brodovi u Perzijskom i bivšem Meksičkom zaljevu itd. S ponosom mogu reći da sam obnašao dužnost menadžera za sigurnost i zaštitu na radu na oba kontejnerska terminala u Rijeci — najprije na Brajdici, a potom i na Zagrebačkoj obali u projektnoj fazi — u tvrtki Rijeka Gateway, koja je dio globalne Maersk grupacije, jednog od najvećih i najutjecajnijih logističkih sustava na svijetu.
Rad na tim terminalima predstavljao je iznimno odgovoran i dinamičan posao, jer Rijeka Gateway nije samo infrastrukturni projekt, već strateška točka razvoja riječke luke, Primorsko-goranske županije i Republike Hrvatske.
Ako smijem, ovim putem želim posebno pozdraviti svoje donedavne kolege u Rijeka Gatewayu i iskreno im čestitati na profesionalnosti, predanosti i svemu što svakodnevno rade za sigurnost, učinkovitost i budućnost riječke luke. Njihov rad ostavlja trajan trag ne samo na Rijeku, nego i na hrvatsko gospodarstvo u cjelini.
Danas sam i dalje aktivan kao nezavisni marine i offshore konzultant, kroz svoju tvrtku Kompetencija d.o.o., gdje radimo procjene rizika i edukacije posada i menadžmenta, te pomažemo kompanijama da uvedu red tamo gdje ga sustav traži. Jedan od najvećih klijenata trenutno nam je Abu Dhabi National Oil Company, tvrtka iz UAE za koju radimo čitav niz online edukacija.
To nije glamurozan posao, ali je odgovoran, dinamičan i mene jako ispunjava. I daje ti jednu stvar – realan pogled na svijet.
Kako se takva međunarodna karijera uklapa u otočić bez vode, struje i infrastrukture?
- Ha ha pa baš zato se i uklapa. Trstenik nije romantični hir, nego najzahtjevniji mogući projekt. To je “offshore” u malom. Izloženost, vremenski uvjeti, logistika, sigurnost ljudi – sve je tu. Samo nemaš korporativni budžet iza sebe.
Sve što sam radio po svijetu sada pokušavam primjeniti na jednom komadu kamena u Kvarneru. Razlika je u tome što ovdje nemaš alibi. Ako nešto ne napraviš – vidi se odmah. Ako pogriješiš – plaćaš osobno.
U jednom trenutku ulazite i u politiku, kao nezavisni vijećnik Grada Raba. Zašto?
- Ne zato što sam to želio, nego zato što sam shvatio da bez političke odgovornosti nema promjena. Ja nisam stranački čovjek. Nikad nisam bio i vjerojatno nikad neću biti.
Kao nezavisni vijećnik Grada Raba, ušao sam u politiku jer sam vidio da se previše odluka donosi bez struke, bez vizije i bez odgovornosti. Kritizirao sam – i kritiziram – političke elite koje gledaju mandat, a ne generaciju unaprijed. To mi, naravno, nije donijelo popularnost, nego probleme. Ali s tim mogu živjeti.
U Gradskom vijeću Grada Raba predstavljam ljude koji su radili, davali i gradili, a zauzvrat dobivali šutnju ili prepreke. U tom smislu, moj politički angažman nije karijera, nego produžetak osobne odgovornosti
Kako sve to utječe na projekt Trstenik?
- Projekt Trstenik je tek na početku. To treba jasno i pošteno reći. Do sada smo uspjeli proizvesti prvo maslinovo ulje, započeli čišćenje maslinika, otvaranje puteva, sanaciju terena i osnovno mapiranje prostora. To je ogroman posao i ide sporo, jer se radi ručno, s poštovanjem prema prostoru i propisima Nature 2000. Moram naglasiti kako smo odradili i vrlo solidan dio administracije, tako da i sa te strane vrlo solidno pripremamo teren. Međutim sve je to pod upitnikom jer ne ovisi o nama, ali opet naglašavam to je poslovni rizik kojeg smo uzeli u obzir i kojeg prihvaćamo kao takvoga.
Iskreno se nadam da ćemo uspjeti. Dat ćemo sve od sebe – znanje, iskustvo, vrijeme i novac. Ali iz osobnog i profesionalnog iskustva znam jednu stvar:
u Hrvatskoj uspjeh nikada nije garancija, bez obzira na znanje, benefit za društvo, trud, rad, iskustvo, dobre namjere i dobru volju.
Zato na Trstenik ne gledam kao na “projekt koji mora uspjeti”, nego kao na dug koji moram pokušati vratiti – moru, ljudima i povijesti.
Gdje se vidite za deset godina?
- Ako Trstenik za deset godina bude siguran, dostojanstven, uređen i poštovan – bit ću zadovoljan. Ako ne, Trstenik će barem znati da ga netko nije izdao bez borbe. To nije projekt ega. To je projekt karaktera. A more jako dobro zna tko je tko - završava naš sugovornik.
Jurica Gašpar
PROČITAJTE JOŠ:
Jurica Gašpar
Jurica Gašpar
Jurica Gašpar
Stare cijevi vodovodne mreže u sklopu nacionalnog parka građene su od različitih materijala (lijevano željezo, azbest-cement, alkaten itd) te su
Jutros je na području otoka Krka, u blizini Stare Baške, zabilježen slab potres, izvijestila je Seizmološka služba. Potres je zabilježen
O raseljavanju otoka slušamo, pričamo i pišemo često jer je to itekako bitna tema, ali ima otoka koji prkose negativnim
BRIJUNI - Javna ustanova Nacionalni park Brijuni objavljuje završetak opsežnih arheoloških istraživanja na lokalitetu Vrh Kosir (Rankun) na otoku Veli
Jadranski web portal
© 2026 Morski HR. Powered by Ghost & Staticweb.dev
