TRAJEKT KAO OGLEDALO DRŽAVE Bilješka pomorca, kao putnika, s linije Brestova – Porozina

Postoji posebna vrsta promatranja koja dolazi s godinama plovidbe. Nije to pogled turista koji traži udobnost, niti pogled revizora koji lovi propuste. To je pogled pomorca — hladan, mjeriteljski, ali i pravedan. Pogled koji zna razlikovati površinski sjaj od suštinskog reda, koji prepoznaje trud iza lakiranog „lamarina“ i koji zna što znači kada posada u nepovoljnim uvjetima dobro drži brod i putnike na njemu. Upravo s takvim pogledom jučer sam se ukrcao na Jadrolinijev trajekt na liniji Brestova – Porozina, po prvi put u svojstvu privatne osobe i istraživača-mjernika, a ne kao nekadašnji zapovjednik ili službenik Ministarstva.

Prošlo je pet do šest godina od mog posljednjeg redovnog kontakta s trajektima i posadama Jadrolinije. U međuvremenu, Hrvatska je — barem na papiru — postala još ozbiljnija turistička destinacija. Milijuni posjetitelja godišnje, prenatrpani otoci, Jadran kao brend koji se prodaje diljem svijeta. No, brend se ne gradi samo fotografijama s Instagrama i plakatima na turističkim sajmovima. Brend se gradi na prvim i posljednjim dojmovima — a za mnoge turiste koji putuju na otoke, trajekt je upravo to: i ulazna vrata i ispraćaj.

Između internetskih priča i palube

Netko tko redovito prati komentare putnika o Jadroliniji naći će obilje pritužbi. Zagušljivi saloni. WC-i koji mirišu kao da ih nitko nije čistio od prošlog ljetnog vikenda. Osoblje koje je ljubazno koliko i blagajnica u jutarnjoj špici. Ograda s tragovima hrđe koja se ne može dodirnuti bez straha za bijelu majicu. Vozila utisnuta jedno do drugoga s milimetarskim razmacima, uz glasne kretnje pokretnih rampi koje zvuče kao da se brod raspada. Pritužbe na kašnjenja, na organizaciju ukrcaja i iskrcaja, na nedostatnu ventilaciju, na previsoke cijene kafića na brodu.

Neke od tih pritužbi imaju temelja u prošlim iskustvima, u drugačijim vremenima i drugačijim brodovima. Neke su rezultat pretjeranih očekivanja. A neke — i to je ono što me posebno zanima — možda više ne odgovaraju stvarnom stanju. Pitanje je koliko se slika koja kruži online razlikuje od onoga što zapravo postoji na palubi.

Red, rad i posada koja brine

Ukrcaj je bio uredan. Bez kaosa, bez galame, bez nasumičnih gesta kojima bi netko od posade improvizirao raspored vozila. Automobili, kombiji i kamperi ulazili su organizirano, vozači su poštivali upute, a posada je djelovala uvježbano. Imalo je to težine: puhao je vjetar, a i mora je bilo malo više.

A trajekt je na otvorenom posrtao dovoljno da naš mjerni uređaj — koji smo privezali za ogradu — postane potencijalni problem za nju. Nitko od posade nije gledao u drugu stranu. Prišli su nam, donijeli zaštitne krpe da sačuvamo rukohvat ograde od oštećenja. Sami. Bez traženja. Ta je sitnica bila simptomatična za sve što sam tog dana vidio. Posada koja vodi računa o imovini broda do zadnjeg detalja ne radi to iz straha od nadzora. Radi to iz navike, iz kulture rada koja se gradi godinama. Takve se stvari ne mogu inscenirati — one ili jesu ili nisu.

Obišao sam sanitarne čvorove — upravo one WC-e koji su u online komentarima često opisivani kao noćna mora. Čisto. Bez mirisa. Sapun na mjestu. Dovoljna količina papira. Koš uredan. Ne, nije to bio luksuzni hotel, ali nije bilo ni ono što su mnogi opisivali. Bila je to osnovna, više nego dostatna higijena na razini koja se podrazumijeva, ali se, izgleda, ne podrazumijeva uvijek.

Klupe su bile čiste. Ograde (pašamani) uredni i bez hrđe te posolice koja bi upućivala na zanemarivanje. Odjeća posade bila je propisna, obuća primjerena. Nisu bili uniformirani kao posada na luksuznom kruzeru, ali bili su prezentabilni i funkcionalni — što za radno mjesto na palubi bijelom osoblju i jest jedini razumni standard. Posebno mi je ostala u pamćenju časnica trajekta. Entuzijazam s kojim se postavila prema našoj ekipi koja je obavljala mjerenja i snimanje nije bio servilnost — bio je profesionalizam popraćen ljudskom toplinom. Razlika je važna. Servilnost je izvedba, topao profesionalizam je karakter.

Trajekt kao prva crta turističkog doživljaja

Ovdje dolazimo do suštine koja se rijetko artikulira u javnoj debati o turizmu. Hrvatska troši znatna sredstva na kampanje, brendiranje, filmske lokacije i influencere. Sve to ima smisla. Ali turist koji dolazi na naše otoke, u velikom broju slučajeva mora proći kroz trajektnu liniju. Ta linija nije popratni sadržaj — ona je dio doživljaja. Ona je, za mnoge strance, prvi živi kontakt s načinom na koji ova zemlja funkcionira.

Brod na koji sam se ukrcao star je dvanaest godina. U pomorskom smislu, to nije starost — to je zrelost. Ali zrelost broda vidi se u tome kako je tretiran, ne u godini gradnje. Ono što sam vidio govori da je taj brod tretiran s poštovanjem — bio je to red, funkcionalnost i dostojanstvo koje dolazi od posade koja shvaća što radi i zašto to radi. Usporedio bih to s restoranom. Važno je dolazi li hrana na stol na pravi način, je li prostor čist, postupa li se s gostom s dostojanstvom. Postoje nagrade za restorane koji to čine iznimno dobro, postoje ocjene, vodiči, preporuke. Za brodove u javnom putničkom prometu — koji svake godine prevoze stotine tisuća turista i čine esencijalni dio naše turističke infrastrukture — takav sustav vrednovanja ne postoji. Možda bi trebao?

Nedostatak sustava za vrednovanje truda

Negativne vijesti putuju brže od pozitivnih. To je zakon medijskog prostora, ali i zakon ljudske psihologije. Jedan neugodan WC pamti se dulje od deset urednih. Jedna neljubazna interakcija s posadom zasjenjuje sate ugodne plovidbe. I upravo zato postoji opasnost da slika o Jadroliniji u javnosti zaostaje za stvarnim stanjem — da se reproduciraju stara iskustva i stariji dojmovi koji više ne odgovaraju onome što se događa na brodovima.

Kao netko tko je proveo profesionalni vijek u bliskom kontaktu s pomorstvom i trajektnim prometom, mogu reći bez ustručavanja: napredak koji sam vidio u posljednjih šest godina stvaran je i značajan. Nije to sladak zaključak iz ljubaznosti — to je ocjena temeljena na iskustvu i referentnim točkama koje si prosječan putnik ne može ni zamisliti. Vidio sam brodove u puno gorem stanju nego što itko na internetu opisuje. I vidio sam što znači posada koja taj standard prihvaća kao normalnost.

Ono što je uznemirujuće nije stanje na brodovima, nego nedostatak sustava koji bi takav trud prepoznao i nagrađivao. Sustav certifikacije, javnog vrednovanja ili bilo kojeg oblika institucionalne pohvale koji bi posadama dao razlog da budu ponosne na ono što rade, a putnicima signal o tome što mogu očekivati. Jer posada koja zna da njezin trud neće biti ni zabilježen, ni vrednovan, ni pohvaljen — ta posada ima mnogo manji razlog da ga nastavi.

Zasluženo priznanje

Zato, za kraj: bravo, posado. Sretan vam dan rada koji ćete provesti radno. Ne iz ljubaznosti, ne iz navike, ne iz diplomatske obzirnosti. Nego jer ste zaslužili taj „bravo“ — i jer zemlja koja od turizma živi ne smije zaboraviti da ste vi njezini stvarni ambasadori, dugo prije nego što turisti stignu do bilo kojeg restorana, hotela ili plaže.

Brestova – Porozina, travanj 2026.

Milo Miklaušić, kap.