Stvarni uzrok skupoće nije cijena na računu, već nešto s čim se vlast nema hrabrosti obračunati, jer se to ne rješava u 4 godine...

Vikati s visoka na pohlepne ugostitelje, trgovce i iznajmljivače s Markova trga, a ne vidjeti brvno krivnje u svojim očima glupo je koliko i cijene koje su, posljedično, (ne)realne....

Gdje je uzrok problema? Pa, ugostitelji i iznajmljivači će kriviti trgovce, ovi dobavljače, a dobavljači poreze u državi, dok država vraća lopticu ugostitaljima i iznajmljivačima i tako u krug... Smanjenje poreza, na koje poziva poneki Fejzbuk Kolumbo, tu neće pomoći. Pokazalo se, naime, da bi ovi koji izdaju račune iste samo poravnali i više bi sebi stavili u džep, a cijena ostala ista. Uzrok je dublji, a proizlazi od nedostatka vlastite proizvodnje. Započnimo samo od hrane!

Proizvodnja mesa pala za pola, ribe za 65%, a deficit porastao više od četiri puta!

U 30 godina Hrvatska je značajno smanjila proizvodnju i izvoz hrane u odnosu na potrebe, s naglašenim padom broja grla stoke i brojnim ratarskim i voćarskim kulturama, dok je izvoz rastao sporije od uvoza. Ukupno, proizvodnja hrane pala je gotovo za polovicu.

Ovo su brojke, prema Državnom zavodu za statistiku: Ukupni pad stočarske proizvodnje: 35–50%. Izvoz hrane: Ispod 1.000 €/stanovniku (2024.), među najslabijima u EU. Deficit hrane: Porast s oko 0,5 mlrd. € (2005.) na 2,1 mlrd. € (2024.).

Samodostatnost: Mlijeko 52%, voće 59%, povrće 63%; Hrvatska više troši nego što proizvede.

Ulov i distribucija morske ribe u Hrvatskoj u posljednjih 30 godina pali su za čak oko 60-65% u proizvodnji i iskrcaju male plave ribe, dok se broj ribara i plovila također smanjuje. Ovo prvenstveno proizlazi iz održivih mjera upravljanja ribljim resursima, klimatskih nepogoda i ograničene ribarske flote. Male plave ribe, osobito srdela i inćuni, imaju ključnu ulogu u ukupnom ulovu.

Drugi problem je što nema tko ni raditi na poljoprivredi. Ukupni gubitak radno sposobnog stanovništva iz Hrvatske u posljednjih 30 godina uglavnom se procjenjuje u rangu od oko 300 do 390 tisuća ljudi, što je jedan od ključnih faktora generiranja poskupljenja.

Austro-ugarska je radila stogodišnje planove

Da bi shvatili kako se država vodi, trebalo bi samo svratiti u Državni arhiv i pogledati planove Austro-ugarske. Njihovi planovi su bili toliko opsežni, da su se s razlogom zvali "stogodišnji". Pa si imao stogodišnji plan pošumljavanja, stogodišnji plan razvoja luka i svjetioničarske signalizacije, stogodišnji plan opismenjavanja, obrazovanja i razvoja sveučilišta, itd.

Pa kako riješiti problem? Ne preko noći, ne u jednom mandatu jedne vlasti. Da bi smanjio cijene 2036., već 2026. moraš ozbiljno staviti sve karte na stol poljoprivredne i ostale industrijske proizvodnje, prvenstveno prehrambene. Krenuti ostvarivati viškove i značajan izvoz. Dati radnicima mogućnost jeftinog stanovanja, kako bi im se isplatilo doći (vratiti se) živjeti i raditi tu i uštedjeti nešto (eto nečega što možeš prepisati iz socijalističke Jugoslavije. Naposlijetku, većina Hrvata i živi u takvim - gotovo besplatnim stanovima).

S vremenom (a to se sigurno neće dogoditi u 4 ili čak 8 godina) cijene hrane će biti konkurentne, pa će padati i biti dostupnije na tržištu male trgovine, restorana i hotelskih lanaca. Cijene nekretnina će padati jer će se omogućiti radnicima priuštivo stanovanje. BDP će rasti i sve skupa će biti manje skupo nego je sad, jer je država, a to Hrvatska može biti - samodostatna!

Ali ništa od toga ne može biti dok neukim seljačinama koje se igraju s kalašnjikovim po polju i njihovim pajdašima daješ poluge vlasti i izmišljene fotelje za borbu protiv prošlosti, čime ćeš smiriti njihovo urlanje na godinu-dvije. Ništa od toga ne može biti ako državu vodi ego jedne ili dvije osobe s tucetom poslušnih psića pognute glave i repa. Ništa od toga ako se nacija ne otrijezni, a Hrvate može otrijezniti i ujediniti, pokazala je povijest, samo i jedino - ozbiljna egzistencijalna kriza...

Jurica Gašpar