SLOMLJENA DIREKTIVA JEVREMA COKIĆA: Kako je propao plan JNA da Dubrovnik padne za pet dana

DUBROVNIK — Točno u 6:00 sati ujutro, 1. listopada 1991. godine, koordiniranim udarom s kopna, mora i iz zraka započeo je opći agresorski napad na šire područje Dubrovnika i jug Hrvatske.

Prema službenim vojnim dokumentima i javno objavljenim podacima, napadni plan agresora predviđao je munjevitu operaciju: potpuni slom obrane i predaju Grada u roku od najviše pet dana. Unatoč drastičnoj vojnoj nadmoći neprijatelja, Dubrovnik je izdržao, a ambiciozni plan Jugoslavenske narodne armije (JNA) doživio je potpuni fijasko.

Zapovijed koja je trebala zapečatiti sudbinu hrvatskog juga nosila je potpis generala JNA Jevrema Cokića, zapovjednika Operativne grupe 2. Njegova strogo povjerljiva "direktiva" bila je podijeljena u dvije precizne etape:

Prva etapa (2 dana): Izbijanje na morsku obalu, presijecanje Jadranske magistrale te potpuna blokada Dubrovnika, zračne luke u Čilipima i snaga na Prevlaci.

Druga etapa (2-3 dana): Potpuno razbijanje, prisiljavanje na predaju i razoružavanje hrvatskih snaga, nakon čega je uslijedila gotovost za prenošenje napadnih djelovanja prema zapadnoj Hercegovini.

Agresor s 30.000 vojnika protiv 750 loše naoružanih branitelja

Za izvršenje ovog petodnevnog plana, JNA je mobilizirala golemu vojnu mašineriju sastavljenu od užičkog, podgoričkog i mostarskog korpusa, snaga 9. Vojno-pomorskog sektora Boka, te tisuća crnogorskih i istočnohercegovačkih rezervista i paravojnih postrojbi.

Na Dubrovnik je krenulo gotovo 30.000 vojnika, ojačanih sa 100 tenkova, 50 oklopnih transportera, više od 120 teških topničkih oruđa te stotinjak borbenih zrakoplova.

Nasuprot ovoj sili stajalo je tek nešto više od 700 do 900 slabo naoružanih hrvatskih branitelja – pripadnika ZNG-a, policije te dragovoljaca pod zapovjedništvom Nojka Marinovića.

Prvi udar i informativni mrak

Prve granate ispaljene s položaja oko Trebinja i Ivanice pale su na Bosanku, Mokošicu i uže gradsko područje. Zrakoplovi JNA odmah su raketirali repetitor na brdu Srđ te zgradu Centra za obavješćivanje, uspješno presijecajući telefonske i radijske veze. Dubrovnik je istog jutra ostao bez struje i vode, dok je Jugoslavenska ratna mornarica (JRM) uspostavila potpunu pomorsku blokadu, odsjekavši grad od ostatka svijeta.

Iako je agresor, koristeći isključivo golemu tehničku nadmoć, idućih dana uspio okupirati Konavle, Župu dubrovačku te presjeći kopnenu vezu kod Slanog, ključni dio Cokićeve direktive – predaja samog Dubrovnika – nikada se nije ostvario. Umjesto brze kapitulacije u pet dana, napadači su naišli na fanatičan otpor na samim prilazima Gradu, posebice na utvrdi Imperial na Srđu, koja je ostala nesavladiva kralježnica dubrovačke obrane.

Petodnevni plan pretvorio se u višemjesečnu, iscrpljujuću opsadu koja je trajala sve do svibnja 1992. godine. Umjesto lakog vojnog trijumfa, JNA je pred očima cijelog svijeta uprizorila barbarsko razaranje povijesne jezgre pod zaštitom UNESCO-a. Dubrovnik, koji je prema planovima agresora trebao pasti početkom listopada, postao je simbolom nepopustljivosti i herojstva Domovinskog rata.

Svjedočanstva iz ratnog pakla i kronologija najžešćih udara

Zapovjednik obrane grada Nojko Marinović kasnije je svjedočio kako je agresor bio toliko uvjeren u brzi pad da je već prvih dana preko megafona slao ultimatume o predaji, potpuno podcijenivši odlučnost šačice branitelja koji su na Srđu i bliskim prilazima odbijali tenkovske prodore.

Dubrovački liječnici i medicinsko osoblje pamtit će taj prvi listopad po stravičnim prizorima ranjenih civila koji su stizali u bolnicu bez struje i vode, dok su pod stalnom paljbom i pod svijećama operirali prve žrtve općeg napada. Građani koji su proveli mjesece u podrumima opisivali su tjeskobu informativnog mraka u kojem je jedina veza sa svijetom bio tihi glas radioamatera, a svaki zvuk granate značio je iščekivanje hoće li se srušiti stoljetni krovovi pod kojima su generacije živjele.

Opći napad započet prvog listopada brzo je prerastao u sustavno uništavanje pa je tako već krajem tog mjeseca, točnije dvadeset i četvrtog listopada, neprijateljsko topništvo prvi put izravno pogodilo povijesnu jezgru unutar gradskih zidina, čime je JNA svijetu jasno pokazala da ne preže od uništavanja kulturne baštine. Razaranje je kulminiralo u studenom kada su tijekom trodnevnog neprekidnog granatiranja od osmog do desetog studenog teško stradali hoteli puni izbjeglica, a neprijateljska mornarica zapalila je i potpuno uništila povijesni arboretum u Trstenom.

Najcrnji dan u modernoj povijesti Dubrovnika uslijedio je šestog prosinca 1991. godine kada je izvršen brutalni napad na utvrdu Imperial na Srđu, a na samu povijesnu jezgru palo je više od tisuću projektila, što je rezultiralo desecima poginulih civila i stravičnim požarima koji su progutali palače Festivala i brojne povijesne stambene zgrade. Unatoč tim silovitim udarima koji su trajali sve do svibnja devedeset i druge godine, obrambene linije nisu popustile, a agresor je na kraju bio prisiljen na povlačenje pred snagama Hrvatske vojske.

Jurica Gašpar