SIDRO U PIJESKU Zašto hrvatsko pomorstvo teško pronalazi svoj smjer?

More je oduvijek bilo dio hrvatskog identiteta – izvor prihoda, ponosa i priča koje se prenose s koljena na koljeno. No iza razglednica i sunčanih fotografija marina, luka krije se manje ugodna slika: nacionalni brodar koji se teško modernizira, zastarjelost Marina luka s cijenama  vezova koje rastu brže od kvalitete usluge i pomorska politika koja rijetko gleda dalje od sljedeće sezone. Ovaj tekst pokušava objasniti zašto je to tako – i zašto rješenje nije samo pitanje novca.

Zamislite brod koji ima ispravan motor, uvježbanu posadu i jasno ucrtanu kartu puta, ali se ne može pomaknuti s mjesta jer mu je sidro ostalo zakopano u pijesku. Ta slika dobro opisuje stanje hrvatskog pomorstva. Svi elementi uspjeha postoje – tradicija, geografski položaj, stručni ljudi – ali sustav kao cjelina djeluje sputano, kao da nešto stalno vuče prema dolje.

To "sidro" nisu pomorci, zapovjednici ni radnici u lukama. Oni svakodnevno rade svoj posao, često unatoč okolnostima, a ne zahvaljujući njima. Sidro predstavlja nešto apstraktnije, ali puno opasnije: sporost u odlučivanju, izostanak dugoročnog planiranja i naviku da se problemi rješavaju tek kada više nije moguće čekati.

Novac je posljedica, ne uzrok

Kad god se otvori tema hrvatskog pomorstva, rasprava gotovo neizbježno skrene na novac – jesu li cijene u marinama previsoke, koliko će koštati zelena tranzicija, koliko državna tvrtka gubi ili zarađuje. Te brojke jesu važne, ali one najčešće pokazuju posljedicu, a ne uzrok.

Pravo pitanje glasi drukčije: donose li se odluke na temelju struke i dugoročne strategije, ili ih prečesto oblikuju kratkoročni interesi i politički kalendar? Institucija može imati pun proračun, ali ako nema jasnu viziju kamo želi stići za deset ili dvadeset godina, novac sam po sebi neće riješiti ništa. Naprotiv – loše usmjeren novac zna produbiti problem umjesto da ga liječi.

Lekcija iz prošlosti: Jugolinija

Povijest hrvatskog brodarstva već je jednom pokazala kako brzo se mogu izgubiti desetljeća znanja i ugleda. Sudbina Jugolinije, nekad jedne od vodećih brodarskih kompanija u ovom dijelu Europe, često se spominje kao upozorenje. Kombinacija sporog prilagođavanja tržištu, zastarjele flote i političkih odluka koje nisu pratile stvarnost dovela je do sloma sustava koji je desetljećima izgledao nedodirljivo.

Vrijednost tog primjera nije u traženju krivaca unatrag, nego u pouci za danas: najveći rizik nije to što će netko pogriješiti, nego to što se iz pogrešaka ne uči na vrijeme. 

Kad se signali upozorenja ignoriraju dovoljno dugo, popravak postane mnogo skuplji – ili u potpunosti nemoguć.

Zelena tranzicija: prijetnja ili prilika?

Europska unija postupno uvodi stroža pravila za emisije stakleničkih plinova u pomorskom prometu. Za dio javnosti to zvuči kao dodatni teret nametnut izvana. No dekarbonizacija sama po sebi nije neprijatelj – problem nastaje kad se s pripremama kasni.

Brodari i luke koji na vrijeme počnu ulagati u modernizaciju flote i infrastrukture ući će u novo razdoblje s prednošću. Oni koji čekaju do posljednjeg trenutka suočit će se s višim troškovima, strožim rokovima i manje prostora za manevar. Pritom se prirodno nameće pitanje raspodjele troškova: hoće li teret zelene tranzicije snositi država, poduzeća ili u konačnici sami građani kroz više cijene usluga? Odgovor na to pitanje trebao bi doći iz jasne strategije, a ne iz improvizacije u zadnji čas.

Marine: između zarade i javnog interesa

Hrvatska obala ubraja se među najvrjednije nautičke prostore na Mediteranu, a marine su, sasvim opravdano, unosan posao. Problem nastaje kada se poslovna logika marina promatra isključivo kroz prizmu kratkoročne dobiti, zaboravljajući da je more, u širem smislu, zajedničko dobro i dio nacionalne infrastrukture.

Rast cijena vezova sam po sebi nije loš znak – on postaje problematičan tek kada nije popraćen jednakim rastom kvalitete usluge, ulaganjima u infrastrukturu i brigom o održivosti. Ako gosti i nautičari steknu dojam da plaćaju sve više za sve manje, konkurentske destinacije u Italiji, Grčkoj ili Crnoj Gori postat će privlačnija alternativa. Dugoročna konkurentnost ne gradi se isključivo na cijeni, nego na povjerenju i dosljednoj kvaliteti.

Kako to rade drugi?

Pogled preko granice pokazuje da hrvatski izazovi nisu jedinstveni, ali i da postoje modeli koji funkcioniraju. Norveška, primjerice, desetljećima gradi pomorski sektor na kombinaciji jakog obrazovnog sustava, stabilnih pravila igre i dugoročnih državnih ulaganja u istraživanje i razvoj. Nizozemska je uspjela svoje luke pretvoriti u logističke centre koji funkcioniraju gotovo autonomno od dnevne politike, zahvaljujući jasno postavljenim upravljačkim strukturama.

Grčka i Italija, s kojima se Hrvatska najčešće uspoređuje na Jadranu, suočavaju se sa sličnim izazovima – starenjem flote, pritiskom dekarbonizacije i potrebom za modernizacijom luka. Razlika je u tempu odgovora: tamo gdje su uprave dobile jasan mandat i dovoljno vremena za provedbu strategije, rezultati su vidljivi mnogo brže nego tamo gdje se planovi mijenjaju sa svakim novim političkim ciklusom. Ta usporedba ne treba služiti kao razlog za malodušnost, nego kao dokaz da se problemi slični hrvatskima mogu riješiti kada postoji politička volja za kontinuitet.

Cijena čekanja

Jedan od najčešće zanemarenih aspekata ove rasprave jest cijena odgode. Svaka godina u kojoj se modernizacija flote, digitalizacija luka ili restrukturiranje uprave odgađaju, ne znači da je problem zamrznut – naprotiv, on se u pravilu produbljuje. Zastarjela oprema postaje sve skuplja za održavanje, regulatorni rokovi se približavaju, a konkurencija u susjedstvu ne čeka.

To je razlog zašto se dugoročno planiranje ne smije promatrati kao trošak, nego kao ulaganje koje se, ako izostane na vrijeme, kasnije mora nadoknaditi po znatno višoj cijeni. Donositelji odluka koji danas izbjegavaju teže reforme, prebacujući ih na sljedeći mandat ili sljedeću upravu, u praksi ne štede novac – oni ga samo prebacuju budućim generacijama, zajedno s kamatama u obliku izgubljene konkurentnosti.

Ljudi kao najveći kapital

Brodovi, luke i marine su vidljiva, opipljiva imovina hrvatskog pomorstva. No najvrjedniji resurs svakog pomorskog sustava nisu betonski gatovi ili čelični trupovi, nego ljudi koji njima upravljaju i koji u njima rade.

Svijet pomorstva mijenja se brzo – tehnologija napreduje, propisi postaju sve složeniji, a konkurencija sve oštrija. U takvom okruženju stručnost prestaje biti poželjna kvaliteta i postaje uvjet opstanka. Zemlje koje uspješno razvijaju svoje pomorske sektore ne ulažu samo u brodove i infrastrukturu, nego jednakom pažnjom razvijaju obrazovanje, upravljačke kompetencije i sustave u kojima se napredovanje temelji na znanju, a ne na poznanstvima.

Kako izgleda dobro upravljanje?

Rasprava o budućnosti hrvatskog pomorstva često se svodi na sukob dviju krajnosti – onih koji traže potpuno prepuštanje tržištu i onih koji zagovaraju snažniju ulogu države. Iskustva uspješnih pomorskih zemalja pokazuju da ta podjela zapravo i nije presudna. Ono što doista pravi razliku nije veličina države, nego kvaliteta upravljanja, bez obzira nalazi li se poduzeće u državnom ili privatnom vlasništvu.

Kvalitetno upravljanje uključuje nekoliko prepoznatljivih sastojaka: jasno postavljene dugoročne ciljeve, stručne i motivirane uprave, transparentne kriterije pri donošenju odluka te sustav u kojem netko doista odgovara za rezultate – dobre i loše. Kada ti elementi postoje, javna poduzeća mogu biti i gospodarski uspješna i društveno odgovorna u isto vrijeme.

Tri koraka prema rješenju

Umjesto da ostane samo na dijagnozi problema, korisno je postaviti i smjer djelovanja. Iz svega navedenog izdvajaju se tri konkretna prioriteta.

Prvo, profesionalizacija upravljanja – imenovanja u javnim pomorskim poduzećima trebala bi se temeljiti na stručnim kriterijima, a ne na trenutnim političkim potrebama. 

Drugo, dugoročna pomorska strategija – Hrvatskoj je potreban plan koji nadilazi mandat jedne vlade i koji povezuje školstvo, flotu, luke, marine i energetsku tranziciju u jedinstvenu cjelinu. 

Treće, jasan sustav odgovornosti – uprave javnih poduzeća moraju znati da će njihovi rezultati, dobri i loši, imati stvarne posljedice.

Zaključak: sidro koje mora isplivati

Hrvatsko pomorstvo danas se ne suočava s jednom velikom krizom, nego s nizom manjih, međusobno povezanih izazova – zastarjelom flotom, rastućim troškovima, sporim odlučivanjem i pritiskom novih ekoloških standarda. Nijedan od tih problema ne može se riješiti izoliranom mjerom ili jednokratnim ulaganjem.

Ono što nedostaje nije novac, tehnologija ni znanje – toga u Hrvatskoj ima. 

Nedostaje kontinuitet u vođenju i spremnost da se odluke donose na temelju struke, a ne trenutnih interesa. 

Kad se to promijeni, sidro više neće biti zapreka zakopana u pijesku, nego će ponovno postati ono što je oduvijek trebalo biti – simbol sigurnosti, stabilnosti i jasnog smjera kojim hrvatsko pomorstvo želi ploviti.

Milo Miklaušić, kap.