Nevjerojatna priča virskih Romea i Julije: Roditelji im branili ljubav, a oni proslavili 55 godina braka!

VIR - Otočni umirovljenici SLAVA i JOSIP RUŠKO, rođeni u zaseoku Novačka kod Gole, obnovili su bračne zavjete nakon 55 godina braka. Prstenje su im donijeli kumovi iz Đurđevca, a nakon obreda najstariji virski mladenci napravili su veliku feštu u obiteljskom restoranu Dalmatino.  

Golemi crni Tesla Model X 100D elegantno je i tiho u subotnje poslijepodne uklizao pred župnu crkvu svetoga Jurja u Viru. Teslina vrata spektakularno su se podignula u zrak, a sa stražnjih sjedala izašli su mladenci – 78-godišnja Slava i godinu i pol stariji Josip Ruško. Te subote u virskoj župnoj crkvi najstariji virski mladenci ponovno su se zavjetovali na vječnu ljubav. Nakon 55 godina dugog i sretnog braka, na samom pragu životnih osamdesetih, virski par umirovljenika pred svjedocima je također zavjetovao svoje troje djece – sinove Zvonka (54), Nikicu (51) i Marija (44) – da ih u neko neodređeno vrijeme neće poslati u starački dom, nego da će voditi brigu o njima. No takva im skrb, govore, zasad ne treba. 

Slava i Josip aktivni su od samog jutra. Rade i uglavnom žive na OPG Ruško u Lozicama gdje posjeduju 3.000 kvadrata ranča i povrtnjaka s pomidorima, kukumarima, paprikama, bundevama i sezonskom salatom. Imaju još 30 pataka i 25 kokoši. Nekad su na Josipovom i Slavinom OPG-u šetale ovce i koze, no s obzirom na njihove poodmakle godine, sada drže nešto manje živahnu i zahtjevnu perad. A kad nisu na ranču u Lozicama, onda odrađuju poslove u naselju Prezida gdje imaju veliku kuću s obiteljskim restoranom Dalmatino koji vodi snaha Ivana. Negdje između uzvišenja na Lozicama i na samom moru u Prezidi, Ruškovi se uvijek negdje muvaju. Aktivni su kao da im je trideset, četrdeset, a ne gotovo osamdeset godina. 

– Mi smo ljudi sa sela i naviknuti smo na rad. Radom smo, uostalom, stekli sve što imamo – kažu Josip i Slava. Na obnovi zavjeta i svečanoj proslavi 55 godina braka gospođa Slava imala je elegantnu, ljubičastu haljinu, dok je Josip bio u modernom i svečanom tamnom odijelu s bijelom košuljom. Bili su dotjerani kao da su izašli s modne piste. Njihovi kumovi, dvadesetak godina mlađi Ivana i Darko Jalžabetić iz Đurđevca, donijeli su im zlatno prstenje na posteljici od grimiznog srca. Ceremoniju je vodio virski župnik don Krešo Ćirak i te je subote obnovljen Slavim i Josipov bračni poziv i ljubavlju ispunjen život. U svemu su Ruškovi imali sreće, jedino su u nesretnom spletu okolnosti ostali bez posvećenog bračnog prstenja. Gospođi Slavi bračni prsten rastopio se u požaru prije pet-šest godina, dok je Josip svoj prsten izgubio dok je zidario. S obnovom bračnih zavjeta ponovno su jedno drugom stavili zlatno bračno prstenje i obećali ono što su zapravo već ispunili – ljubav u dobru i zlu do samog kraja. A sve je počelo dramatičnim bijegom prije više od pola stoljeća. 

– Našu vezu počeli smo bijegom iz obiteljskih kuća koje su bile skoro pa jedna pored druge. Obitelji nam tada nisu bile u dobrim odnosima. To je tipično za seoske sredine, tako da smo morali pobjeći u Zagreb kako bi tamo započeli zajednički život – priča gospođa Ruško kako je u dramatičnim okolnostima počela njihova sretna podravska, odnosno prekodravska verzija Romea i Julije. Josip i Slava rođeni su u zaseoku Novačka kod sela Gole, blizu granice s Mađarskom i blizu jedno drugom. Dijelile su ih samo tri kuće nasuprot kojih je bila šuma, a generacijski ih je razdvajao samo jedan razred. No znali su se odmalena i dijelili su strast prema motociklima, a s dvadeset godina čvrsto su odlučili da će život provesti zajedno. 

– Kada sam se vratio iz vojske, počeli smo se sviđati jedno drugom. Išli smo pješke zajedno tri kilometra u crkvu i tu se rodila ljubav. Gledali bi se putom ili u crkvi – govori Josip. 

– Tog dana kada smo bili odlučili pobjeći, jer nam ljubav nije bila dopuštena i dosadilo nam je skrivanje od roditelja, izašla sam kroz kućni prozor sa svim svojim stvarima. Kućna vrata uvijek su bila su zaključana i nisam mogla drukčije. Josip me čekao na svom motoru MZ-ejcu, a ja sam imala češku Jawu po koju sam se vratila kasnije – prisjeća se Slava. Slavni istočnonjemački Motorradwerk Zschopau (MZ), popularni emzejac sa 175 kubika, ispisao je tog ranog jutra prije više od pola stoljeća još jednu slavnu priču – odveo je zaljubljeni podravsko-prekodravski bajkerski par u Zagreb kod Slavine tete gdje su nastavili zajednički život. Tek nakon godinu dana, njihovi su roditelji prihvatili činjenicu da su Slava i Josip neumoljivi u svoj ljubavi koju su 1971. okrunili u župnoj crkvi Muke Isusove u zagrebačkom naselju Vukomerec. Naziv župne crkve – Muka Isusova – odgovarao je okolnostima njihove ljubavne veze koju su im pokušali zabraniti njihovi roditelji, a muka je obilježila i Slavin slikarski ciklus Križnog puta s 12 postaja (slika) te s još tri slike – uskrsnuće, raspeće i posljednja večera. No sve dalje u njihovom životu bilo je daleko od – muke. 

– Nismo se nikad teško posvađali, potukli ili tako nešto. Nikad nismo napustili jedno drugo, a jednom smo čak i u bolnici bili zajedno, soba do sobe – govori Slava koju ponekad zovu i Slavica. Do 1995. Ruškovi su živjeli u Zagrebu gdje je Josip radio u gradskoj Čistoći, dok je Slava radila u Veletržnici i hladnjači na povrću, a potom i u Novom Zagrebu. Prije nego što su se sredinom devedesetih preselili na Vir, Ruškovi su u Zagrebu kupili zemljište i podignuli svoju prvu obiteljsku kuću. Druga je bila u obrovačkom Karinu, a potom su 1984. kupili zemljište na otoku Viru gdje su vrijedni Podravci podignuli još jednu kuću. U Prezidi su tada, kažu Ruškovi, postojale svega tri kuće, dok je zemljište bilo prepuno kamenja zbog kojeg čak ni kamion sa šoderom nije imao pristup. 

– Sve smo to rukama povadili – govori Josip. Virska particela na samom moru, pokazat će se, bila je idealno smještena kao budući izvor zarade, ali je sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća kupovina zemljišta bila inspirirana drugim motivima. Slavinim slikarskim talentom. 

– More, brodovi, valovi, sve je to bilo lijepo kao motiv za moja ulja na staklu. Nama su trebali novci, a slike su mi lijepo išle – kaže podravsko-prekodravska slikarica koja je većinu svojih radova prodala. Ti su se radovi poslije mogli pronaći u Italiji, Austriji i Njemačkoj. Slikarski talent Slava je dijelila sa svojim stricem i velikanom hrvatske naive, Martinom Mehkekom. Sredinom devedesetih nakon preseljenja na otok, Slava i Josip Ruško otvorili su novo životno poglavlje koje je sada okrunjeno s 30 godina života na otoku i 55 godina braka. Sinovi su im izabrali različite putove i poslove, pa najmlađi Mario kao kuhar zarađuje na turističkim i putničkim brodovima, Nikica je virski majstor građevinar, a najstariji Zvonko zaštitar je u općinskom poduzeću Vir zaštita i čuva Dječji vrtić Smješko. Ruškovi su okruženi i s devetero unučadi od kojih je Nikičina kćerka Saša Ruško svima poznata kao virska mažoretkinja i juniorska prvakinja Europe u mažoret plesu. Svi oni, odnosno većina obitelji s kumovima i prijateljima iz Vira, slavili su u subotu obnovu zavjeta njihovih roditelja, djeda i bake, kuma i kume i prijatelja u obiteljskom restoranu Dalmatino. Fešta je začinjena pečenim odojkom, janjetinom s ražnja, zalogajčićima u međuvremenu, a potom s pjesmom i plesom. Baš onako kako priliči činjenici da je više od pola stoljeća provedeno u ljubavi.   

Na Vir došli zahvaljujući Tomislavu Ivčiću

Slava je vozila motocikle velike kubikaže, radila je u zagrebačkoj Hladnjači s povrćem, slikala je i zarađivala kao umjetnica, a bila je vrtlarica, kuharica i slastičarka. Tako je upoznala Tomislava Ivčića kojemu je u Zagrebu bila susjeda, pa mu je na dječjim krstitkama radila kolače. Kako je velikan hrvatske popularne glazbe u Sabunikama imao vikendicu, predložio je Slavi i Josipu da se iz Karina, koji im nije bio po guštu, premjeste u Sabunike. No Slava i Josip napravili su korak više. 

– Vidjeli smo da Vir ima most, pa smo odlučili provjeriti postoji li zemljište koje bi nam se sviđalo. Kada sam u Prezidi ugledala zemljište uz more, to je bilo to – prisjeća se Slava.           

Zajedno do posljednjeg trenutka

– Moj se prsten rastopio u požaru u našoj garaži, a Josip je svoj prsten negdje izgubio – kaže Slava i objašnjava kako im je prstenje smetalo dok su radili, pa su ga običavali skidati. Josip je zidario i kako mu je prsten često zapinjao, odlučio ga je skinuti i poslije ga više nije mogao naći. Kumovi Jalžabetići donijeli su novo prstenje.

– Kumovi su sada također svjedoci da nas sinovi neće razbacati po domovima i tako nas rastaviti. Bit ćemo zajedno do posljednjeg trenutka i s prstenjem će nas pokopati – poručuju Ruškovi koji su svoju kuću jedno vrijeme bili uredili u prvi privatni starački dom u Zadarskoj županiji. 

OPG Ruško otvoren je u Lozicama prije 10 godina kao plantaža za uzgoj povrća za potrebe restorana Dalmatino, a sada je manje-više dom Slave i Josipa Ruška. Tamo bračni par Ruško provodi većinu vremena brinući se o vrtu koji, na primjer, ima čak 300 stabljika pomidora. Tu su još druge povrtne kulture i perad. 

– Mi nismo ljudi za kave i gubljenje vremena. Slava je zaista vrijedna i gotovo sve može sama – hvali Josip svoju suprugu. Slava uzvraća: 

– Josip je isto dobar, no kada bi malo otišao u „krive vode“, dobio bi ćušku i sve bi opet bilo dobro – ne šali se gospođa Slava. 

Poklone koje su dobili za 55 godina bračne vjernosti Slava i Josip Ruško posložili su na veći stol u restoranu Dalmatino. Bili su tu i pokloni koje su najstarijim virskim mladencima pred župnom crkvom u ime Općine Vir i načelnika Marina Radovića, predali direktor virske Turističke zajednice Srđan Liverić i potpredsjednik Općinskog vijeća Rajko Radović.  

Kažimir Škrbić