INSTITUT IVO PILAR: "U Malom Lošinju i Rovinju pomorsko je dobro - zauzeto, mi trebamo Službu za pomorsko dobro"

U Malom Lošinju i Rovinju dostupno pomorsko dobro zauzeto je dugotrajnim koncesijama te nema puno prostora za nove koncesionare.

Jedan je to od zaključaka analize koncesija u Kuparima, Malom Lošinju i Rovinju koju su proveli stručnjaci s Instituta Ivo Pilar predvođeni dr. sc. Sašom Poljanec-Borić. Rezultati ovog istraživanja u kojemu je »seciran« sustav koncesija objavljen je i u zborniku pod nazivom "Turističke koncesije na pomorskom dobru: Socioekonomski pogled na harmonizaciju koncesijskih politika u Hrvatskoj u kontekstu europskog zatvorenog tržišta".

- Pozicije su u Malom Lošinju i Rovinju zauzete i kvalitetu upravljanja pomorskim dobrom će, osim poslovnih subjekata, morati kontrolirati i država jer neće biti baš puno konkurentskih tenzija - rekla je dr. sc. Poljanec-Borić.

Koncesija na 99 godina

- Što se tiče Kupara, to je posebna tema, tamo je izdana koncesija na 99 godina. Istraživanje sugerira da se radilo o geostrateškoj investiciji. Koncesiju i prava gradnje na 99 godina je dobio ruski investitor 2015. godine, dakle godinu dana nakon aneksije Krima. Taj je investitor 2022. godine kad je započela invazija na Ukrajinu izašao iz posla i prodao projekt malezijskom milijarderu Ong Beng Sengu, koji je ove godine u Singapuru osuđen za korupciju. To su poslovne okolnosti u koje smo se mi upustili 9,8 kilometara južno od Dubrovnika. Razumijem da naša zemlja želi razvijati turizam u Kuparima, ali mora li se to baš raditi u kolonijalnom geostrateškom formatu kroz 99-godišnje koncesije i prava gradnje, na dva do tri kilometra od vanjske granice EU-a? Osobno ne razumijem taj poslovni model. Mislim da smo mogli razviti i druge poslovne modele za tu konkretnu lokaciju, ali ključni akteri koji su donosili odluke u vrijeme izdavanja te koncesije i prava gradnje očito su bili uvjereni da je koncesija od 99 godina prava stvar. S obzirom na to da je postojala namjera da se i pulski Muzil aktivira kroz turističku koncesiju od 99 godina na pomorskom dobru, nadam se da će ovo istraživanje utjecati na to da se u budućnosti takva opcija odbaci kao neprimjerena kako zbog nacionalne sigurnosti tako i zbog nacionalnog dostojanstva, zaključila je dr. sc. Poljanec-Borić.

Registar je problem za sebe

Najveći je problem u aktualnom sustavu koncesioniranja pomorskog dobra, kaže naša sugovornica, to što turističke koncesije nisu okupljene u zajedničkom registru koji se može pretraživati po nekom ključu i lokaciji, tako da se može dobiti pregled ukupnih koncesioniranih površina u naseljima u cijeloj Hrvatskoj, a osobito uz obalu.

– Ako imamo u nekom primorskom naselju, na primjer, šest koncesija od 15 godina, korisno je to znati zbog činjenice da je u Hrvatskoj pomorsko dobro opće dobro pa puno dugotrajnih koncesija u takvom naselju stavlja pod upitnik dostupnost pomorskog dobra i domaćinima i turistima koji nisu u hotelu koji je, primjerice, dobio koncesiju. Zato je turistička koncesijska politika bitna iz perspektive vladavine prava. S druge, poslovne strane, također je važno znati ima li u nekom naselju tri, pet ili sedam dugotrajnih koncesija. Ako ima, koji bi interes države ili županije bio da izda još pet novih dugotrajnih koncesija na tom istom području - pita se dr.sc. Poljanec - Borić.

Dodaje i kako je, ako nema organiziranog nacionalnog registra, teško usporediti cijenu dugotrajne koncesija, primjerice, u Puli, u odnosu na Mali Lošinj ili Makarsku odnosno Kupare te koliko koja županija, s obzirom na broj dugotrajnih koncesija, zarađuje od koncesioniranja, prenosi Novi List.

Na pitanje kako ocjenjuje politiku upravljanja pomorskim dobrom, dr. sc. Poljanec-Borić je istaknula kako je aktualan stihijski pristup možda bio održiv dok Hrvatska nije postala duboko integrirana u EU, ali sada više nije. Naime, u jednom će se trenutku postaviti pitanje, upravljamo li mi svojim resursima ili to rade koncesionari vlasnici dugotrajnih koncesija.

– Što se tiče politike upravljanja pomorskim dobrom, mislim da ona odražava kaotično stanje u hrvatskom prostoru. Osobno mislim da bi upravljanje pomorskim dobrom morala biti ovlast javnog sektora. Zašto mogu postojati Hrvatske šume i Hrvatske ceste, a ne Hrvatska služba za pomorsko dobro? To je jedinstveni resurs koji je faktor proizvodnje za mnoge sektore ekonomije i mi ga moramo čuvati i nadgledati po nekim standardima koje smatramo primjerenim našem nacionalnom i gospodarskom identitetu - zaključila je i dodala da  da Hrvatska svoje pomorsko dobro, jedan od svojih najvrednijih resursa, često olako prepušta »predatorskoj stihiji«.

J.T.