HRVAT RJEŠAVA MISTERIJ MARSA "Puno je tragova, osušenih korita, delti i morske obale. Gdje je sva ta voda nestala, skriva li život?"

Mars je prepun tragova postojanja drevnih vodenih površina - osušenih korita rijeka, jezerskih sedimenata, slojevitih stijena, minerala nastalih u vodi poput gline (slika dolje) te tragova delti i morske obale.

Znanstvenike već dugo muči pitanje kamo je sva ta voda nestala kada je planet postao hladan i suh. Na ovo pitanje odgovor bi moglo pružiti novo istraživanje koje su proveli hrvatski znanstvenik Hrvoje Tkalčić, voditelj geofizike i direktor sustava Warramunga na Australskom nacionalnom sveučilištu, i njegovi kolege iz Kine i Italije, prenosi Index.

Naime, tim je na temelju podataka NASA-ine misije InSight otkrio da seizmički valovi na Marsu usporavaju u sloju između 5,4 i 8 kilometara ispod površine, što bi moglo ukazivati na prisutnost tekuće vode na tim dubinama.

Mars nije uvijek bio ledena pustinja kakvu danas poznajemo. Prije više milijardi godina, tijekom noakijanskog i hesperijanskog razdoblja (od prije 4,1 do 3 milijarde godina), rijeke su ondje oblikovale doline i utjecale u jezera i mora.

Kako se užarena jezgra Marsa hladila, gubila je svojstva velikog dinama koji stvara magnetsko polje kakvo Zemlju, njezinu atmosferu i život još uvijek štiti od solarnih vjetrova i kozmičkih zračenja. Zračenja i čestice sve su nesmetanije udarali u njegovu atmosferu i postupno je otpuhivali u svemir, ona se sve više prorjeđivala pa je većina vode s površine nestajala. Dio je ispario u svemir, a dio se zamrznuo u polarnim kapama (slika dolje), a dio je ostao zarobljen u mineralima na površini.

Gdje je voda?

Znanstvenici smatraju da na Marsu nedostaje toliko vode da bi mogla prekriti cijeli planet u sloju dubokom između 700 i 900 metara. Gdje je?

Jedna teorija kažeda se procijedila duboko u koru planeta. Naime, Mars je u noakijanskom razdoblju bio intenzivno bombardiran meteoritima. To je doba bilo kraj Velikog kasnog bombardiranja, razdoblja kada su preostali ostaci iz formiranja Sunčevog sustava još lutali i često se sudarali s planetima. Nakon tog razdoblja, broj slobodnih asteroida i kometa znatno se smanjio pa su sudari postali rjeđi. Ti intenzivni sudari mogli su stvoriti pukotine koje su provodile vodu u unutrašnjost. U dubljim slojevima, gdje su temperature više, voda je mogla ostati u tekućem stanju, dok se u višim slojevima, bližim površini, zamrznula.

Tkalčić i njegovi kolege u novoj su studiji pronašli potvrde ovoj hipotezi u podacima koje je prikupila NASA.

Godine 2018. NASA-in lander InSight (video gore) sletio je na Mars kako bi pomoću izuzetno osjetljivog seizmografa "osluškivao" unutrašnjost planeta. Analizirajući određenu vrstu vibracija, tzv. posmične valove, Tkalčić i njegov tim otkrili su značajnu podzemnu anomaliju - sloj između 5,4 i 8 kilometara dubine u kojem se ti valovi kreću sporije.

Ovaj "sloj niske brzine" najvjerojatnije je visokoporozna stijena ispunjena tekućom vodom, nalik na natopljenu spužvu. Slični vodonosnici, u kojima podzemne vode ispunjavaju pore stijena, postoje i na Zemlji.

Ima li unutra života?

Na Zemlji mikroorganizmi uspijevaju u dubokim slojevima stijena ispunjenim vodom. Nameće se pitanje bi li slični oblici života – možda ostaci drevnih marsovskih ekosustava – mogli opstajati u tim rezervoarima vode u unutrašnjosti Marsa?

Tkalčić kaže da bi ta voda mogla biti spas ne samo za mikrobe nego i za buduće ljudske misije na Mars.

- Pročišćena, ta bi voda mogla služiti za piće, za stvaranje kisika elektrolizom te za stvaranje vodika i kisika kao goriva za rakete. Naravno, bušenje nekoliko kilometara duboko na udaljenom planetu golem je izazov - kaže Tkalčić.

Uspredbe rasi, ajdublje što je čovječanstvo do sada izbušilo na Zemlji jest bušotina Kola u Rusiji koja je dosegnula dubinu od 12,26 kilometara u kontinentalnu koru.

- Te vodene zone također treba zaštititi od onečišćenja zemaljskim mikrobima, jer bi mogle sadržavati izvorni marsovski život. Za sada ta skrivena voda poziva nas da i dalje osluškujemo seizmičko srce Marsa i otkrivamo tajne svijeta koji možda više nalikuje Zemlji nego što smo mislili - zaključuje naš znanstvenik.

J.T.